Austrijski kancelar Christian Kern se u svom jučerašnjem intervjuu za njemačke dnevne novina Die Welt založio za zabranu mitinga turskih političara na području cijele Europske unije.
Takvom zabranom, objašnjava, izbjeglo bi se da Turska radi pritisak na pojedine članice u sklopu kampanje vladajuće stranke za ustavne promjene. Naime, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nastoji promijeniti politički sustav svoje zemlje iz parlamentarnog u predsjednički, čime bi dodatno učvrstio svoju kontrolu nad institucijama. U sklopu tog pokušaja ne oklijeva intenzivnije kazneno progoniti one koji se ustavnoj promjeni protive pod već standardnim optužbama za izdaju, podrivanje države ili terorizam.
Da bi koncentracija moći u rukama jednog čovjeka bila formalizirana, potrebno je provesti referendum koji je planiran za 16. aprila. Rezultat je neizvjestan jer se protiv proširenja ovlasti izjasnila cjelokupna opozicija, pa su turski dužnosnici posegnuli za prikupljanjem glasova među turskom dijasporom u Europi i time ušli u konflikt s novim domovinama turskih migranata. Zemlje Unije osjećaju veliku nelagodu zbog ustavnih promjena u Turskoj jer njima ovaj europski saveznik pravi odlučan korak prema uništavanja ostataka demokratskih institucija. Stoga je Njemačka, na inicijativu stranke Ljevice (Die Linke), prošlog tjedna otkazala mitinge turskih političara na svom teritoriju, a ubrzo ju je slijedila i Nizozemska.
Zajednički interes
Obje su zemlje došle na udar snažnih kritika iz Turske (koje uključuju i usporedbu njemačkih vlasti s nacistima), a austrijski kancelar prijedlogom o zajedničkoj europskoj zabrani nastoji spriječiti pritisak na svoju zemlju. Posljednji spor dio je konstantne klackalice u odnosima Turske s Europom. Njemačka, Nizozemska i Austrija bile su tri najzaslužnije zemlje za prošlogodišnji sporazum s Turskom koji je zaustavio prolazak izbjeglica, što je Uniju koštalo nekoliko milijardi eura... i puno demokratskog kredibiliteta. Jer sporazum je neslužbeno uključivao i obavezu europskih vlada da šute o eskalirajućim kršenjima ljudskih prava i slobode govora u Turskoj.
Nakon perioda “medenog mjeseca” u kojem su europski lideri i Erdoğan razmjenjivali komplimente, sada je došlo do novog zaoštravanja. No i u toj prividnoj oluji postoji tračak vedrine za obje strane. Polemikom s Europom, Erdoğan jača svoj islamistički i nacionalistički kredibilitet bez da zapravo ugrožava čvrstu suradnju. Europskim vladama pak novi spor daje opravdanje da se ponovno ulaguju svojim biračima najavljujući odustajanje od projekta turskog pristupa Uniji kojem su ionako neskloni. Jedina žrtva ostaju oni u Turskoj koji su na udaru pojačane represije vlasti koju ne mogu zaustaviti sasvim impotentne i neiskrene kritike europskih vlada.
