Prilično davno, u dvijetisućitima, sudjelovao sam u popularnom, a danas poluzaboravljenom televizijskom talk-šou Škola ogovaranja.
Piše: Lev Rubinštejn (In Liberty)
Usprkos provokativnom naslovu emisije, dvije mile voditeljice u razgovoru sa mnom uopće nisu imale zao jezik, nego naprotiv, bile su izuzetno prijateljski srdačne. Za što sam im, naravno, zahvalan.
Govorili smo, koliko se sjećam, između ostalog i o neslužbenoj kulturi kasnih sovjetskih godina, odnosno o onom samom književnom i umjetničkom kontekstu, u kojem sam imao čast pripadati.
„Može li se danas pojaviti neslužbena kultura?“ – pitale su me. „Mislim da ne“ – odgovorio sam – „zato što neslužbena kultura nastaje samo na pozadini službene kulture, kao otpor, a danas takve kulture jednostavno nema“. „No hoće li se pojaviti?“ – pitale su. „Možda“ – odgovorio sam – „već se vide njezini obrisi“. – „Koji obrisi?“ – „Mislim da službena kultura postaje ono što se otprilike može opisati riječju glamur“.
Kad su čuli tu, neočekivanu za voditeljice hipotezu, živnula je rasprava, čijih se detalja više ne sjećam. To je bilo davno.
Podsjećam da je to bilo dvijetisućitih, u vremenu koje se sad čini gotovo idiličnim.
I danas se mnogo govori o vakuumu službene ideologije. I to je točno. Svaka službena ideologija je po svojoj definiciji represivna. No zjapeća rupa na njezinom mjestu, na pozadini represivnog ponašanja vlasti, nije ništa manje opasna.
Zato mi, mimo vlastite volje, pokušavamo nečim zatrpati tu osjetljivu rupu.
Dok sam još jednom razmišljao o toj temi, odjednom sam, barem mi se tako čini, shvatio što danas ima ulogu službene ideologije. Što država generira, njeguje, propagira, sugerira.
Na prvi pogled može se činiti da je sadašnja službena ideološka doktrina sva ona vojno-patriotska tematika koja izlazi iz naših državnih organa. No ta ideologija, ako i ovladava masama, onda je njezina vlast kratkog daha. Koliko god ona bila učinkovita.
Mislim da je agresivna apolitičnost, koju danas prešutno podržava većina građana, autentična, skrivena i stabilna službena ideologija.
Gradonačelnik Sobjanin je jedan od najkonzekventnijih i, treba reći, najučinkovitijih zagovornika te ideologije.
U njoj, naravno, ima jako puno toga privlačnog. Zaista, što će vam ta skroz nepotrebna buntovna politika kad imate besplatne bicikle, romobile, televizore u podzemnoj željeznici, stolove za stolni tenis gotovo u svakom kutku, komornu glazbu u javnim toaletima…
Začepite više, dečki, s tom vašom prokletom politikom! Što ste kao oni?! Izaslanici-izasranici, em dižu, em spuštaju ruku za neki zakon! Svejedno je! Zar će se nešto promijeniti?! Opustite se! I dajte drugim građanima da prođu! I vragu i bogu ste dosadili svojim protestima! Što ste ono rekli? Dostojanstvo? Što će vam ono kad se na kruh ne može namazati?
Moje vlastito društveno iskustvo, kao i iskustvo mnogih koji pripadaju mojoj generaciji i mojem krugu, naučilo nas je da budemo neprestano apolitični. Mi već odavno i svjesno preziremo sve što je povezano s politikom.
U djetinjstvu i mladosti riječ „politika“ percipirali smo kao ne baš samostalan dio nesalomive formule „unutarnja i vanjska politika KPSS-a“ ili, još gore, „mirnodopska politika partije Sovjetskog Saveza“. Ili nevažnih marginalija kao što je „agresivna politika vojnog bloka NATO-a“.
U sovjetsko vrijeme, vrijeme totalitarnog režima koji se činio vječnim, politiku, ili točnije ono što se pod tom riječju nazivalo, građani su prihvaćali pod mus. Ona je preuzimala dobro utabane oblike redovnih političkih informacija, političkih kurseva, otvorenih političkih okupljanja, a također beskonačne očite agitacije. Politika je u obliku plakata i živopisnih parola, koje su govorile o tome da su narod i partija jedinstveni, više ili manje uspješno pokrivala rupe u ogradama i nevješto maskirala malodušnu pohabanost društvenog života.
„Politika“ je bila svuda, a fraza „građanine, pa vi apolitično razmišljate!“ zvučala je u različitim desetljećima sovjetske vlasti više ili manje kobno.
I mi smo se, naravno, što dalje držali od te „politike“, netko je emigrirao u umjetnost, netko u prijateljstvo i ljubav, netko u kolekcionarstvo, netko u pohode i avanture.
A danas je apolitičnost postala rašireni, može se čak reći, masovni oblik najozloglašenijeg konformizma.
Ja ne govorim o apolitičnosti kao takvoj. Ne o bezuvjetnom pravu čovjeka da se distancira od „prokletih pitanja“.
Govorim upravo o agresivnoj apolitičnosti. O uobraženoj apolitičnosti, koja ne podnosi ni primjedbe, ni sumnje.
Danas se čak i oni, koji su se kao ja, recimo, držali što dalje od politike, no pritom su uvijek čvrsto znali i znaju da od službene ideologije (svake) treba držati sanitarnu distancu, a u nekim slučajevima i odlučno joj se suprotstaviti, neminovno politiziraju.
Danas postoji politika, ali ne kao vrsta zanimanja malene grupe osoba (političara ili politologa), već kao masovna pojava, kao, recimo to tako, društvena moda.
Danas protiv politike, koja se razlila po ulicama i trgovima, ne istupaju samo pendreci OMON-a1 i Ruske garde, ne samo dekorativni sudovi i drugi istražni komiteti. Protiv politike istupa, kao univerzalni simbol tupog i reakcionarnog apolitizma, sve ono što se može uvjetno nazvati „praznikom ražnjića“.
No danas imamo i novu generaciju politiziranih mladih ljudi, motiviranih vlastitim predstavama o pravednosti i dostojanstvu, koje se nimalo ne podudaraju s onim državnima.
I ako danas možemo govoriti o nekakvoj nadi, onda je ona uglavnom povezana upravo s njima.
