Nacionalist, poput Karamarka, brinut će se da rane ne zarastu, dok će racionalist, poput Oreškovića, konstatirati kako su, na žalost, rane još svježe. Može to, već prema potrebi, biti racionalni nacionalizam ili nacionalni racionalizam, ali je prije svega hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama
Piše: Viktor Ivančić, Novosti
Orešković kroz razgovor otkriva kako nipošto ne namjerava blebetati samo zbog toga da bi ostavio dojam. Uopće se ne ponaša kao političar. Nakon intervjua zamjerili smo mu da je na dosta pitanja dao nejasne odgovore ili je izbjegao direktan odgovor. No, za to Orešković ima vrlo dobro opravdanje; on svaku situaciju želi proučiti, kako veli, vidjeti brojke i konzultirati se, a tek nakon toga donositi odluke te pokrenuti i voditi procese.’
To piše novinar Jutarnjeg lista Gojko Drljača u podužem hvalospjevu novome mandataru hrvatske vlade, inspiriran intervjuom što ga je novinar uz pomoć glavnoga urednika Gorana Ogurlića načinio s Tihomirom Oreškovićem, a koji je objavljen u istome broju dnevnika. Građanka tu odu čita s iznimnim zanimanjem: nije baš česta prilika naići na novinara koji je impresioniran činjenicom da mu sugovornik izbjegava odgovarati na pitanja, a kada i odgovori, ‘daje nejasne odgovore’. To što mandatar, kad ga bilo što pitaš, ne kaže ništa, ili pak kaže štogod nejasno, govori mnogo toga dobrog o gospodinu Oreškoviću, smatra novinar Drljača.
Krasan savez, pomišlja građanka, utvrđen na konstruktivnoj razmjeni praznine; novinar Drljača vjerojatno bi bio još više ushićen da je obavio razgovor sa zidom, no zid, makar bio oblijepljen kariranim tapetima, zasad ne raspolaže izvršnim političkim ovlastima i nema razloga da bude promoviran u Jutarnjem listu. Golemi su kapaciteti suvremenog žurnalizma, zapaža građanka, pa tako postaje moguće i iz mandatara koji ‘ne namjerava blebetati’ iscijediti nastupni intervju preko pune četiri novinske stranice.
Građanka je taj intervju pomno pročitala. I zaista – od blizu 60 pitanja što su ih novinar Drljača i urednik Ogurlić postavili, na njih više od 50 mandatar nije odgovorio ništa, služeći se frazama poput ‘ne mogu to komentirati’, ‘još nisam vidio analize’, ‘moram obaviti konzultacije’, ‘moram se bolje upoznati s problematikom’ i slično. Nešto određeniji bio je tek kod priznanja da voli slušati Olivera, Queen i Guns&Roses, te da se prilikom ljetovanja najčešće prehranjuje jadranskom ribom. Samo na jedno pitanje odgovorio je posve direktno. ‘Čujte’, kazao je, ‘još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru jer su rane još svježe.’
Građanka je bila fascinirana. Ako uspiješ odgovoriti samo na jedno od šezdesetak postavljenih pitanja, to je zbilja respektabilan podvig, to je vrlo blizu saldu zida, dovoljno da zadivi novinara Drljaču, ali još je veći pothvat kada se, kao netko tko jedva natuca hrvatski jezik, a sasvim ga sigurno ne umije pisati, egzaktno očituješ jedino o pitanju koje se tiče službene upotrebe jezika i pisma. Mandatar je rijetka ptica, shvati građanka, njegova je kategoričnost obrnuto proporcionalna njegovoj kompetenciji, a to budi vjeru u uspjeh reformi.
Vrativši se nakratko u prošlost, građanki padne na pamet kako je na djelu realizacija stare i nikada glasno izgovorene devize (ili kletve?) sijača iluzije o hrvatskom nacionalnom suverenitetu: Prije će se službeno govoriti engleski na Markovu trgu, nego čitati ćirilica u Vukovaru! Eto što donosi emancipacija centra u odnosu na periferiju. Jer doista sve nalikuje zasluženom raspletu velike državotvorne fantazme: obimnim higijenskim radovima i drugim nasilnim mjerama proizvedeš kult pod nazivom ‘nacionalna kultura’, proglasiš njezinu apsolutnu vladavinu kao izraz hrvatske samosvijesti, identiteta i iznad svega osuđenosti na državnost, naročito povedeš računa o čistoći na jezičnome planu, a onda ti – za vraga – ustreba prevodilac da bi razumio premijera Vlade Republike Hrvatske.
Ipak, građanku najviše intrigira razlog zbog kojeg je mandatar Orešković siguran kako ‘još nije vrijeme za ćirilicu u Vukovaru’, naime njegova ocjena da su ‘rane još svježe’. Kojom je metodom taj stručnjak analizirao svježinu rana? Kakvim se podacima koristio, budući da novinar Drljača svjedoči kako on, prije donošenja bilo kakvog suda, ‘situaciju želi proučiti, vidjeti brojke i konzultirati se’, pa mu zato nije htio reći ništa o predstojećim ekonomskim reformama? Je li možda mandatar bolje upoznat s problematikom rana nego s ekonomijom zato jer dolazi iz farmaceutske industrije?
U redu, građanka se malo pravi glupa. Prilično je njoj jasno da jedini parametar koji tu može biti u igri predstavlja krivulju evolucije domoljubnog duha: u ratu smo se borili rame uz rame, a u miru rane uz rane. Razumije i to da je, prema novim propozicijama, mandatar tehničko lice koje, uz nužna ekspertna znanja, ima svoga ideološkog komesara. U optjecaju su dakle barem dvije jasne simboličke figure, političar i praktičar, odnosno nacionalist i racionalist.
Građanka tu simbiotsku sparenost promatra ovako: nacionalist, poput Karamarka, brinut će se da rane ne zarastu, dok će racionalist, poput Oreškovića, konstatirati kako su, na žalost, rane još svježe. Racionalist hladno ovjerava ono što nacionalist u žaru borbe stvara. Može to, već prema potrebi, biti racionalni nacionalizam ili nacionalni racionalizam, ali je prije svega hrvatski ranoholizam, kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama.
Radi se o tome da je bol prvoklasno političko gorivo, razmišlja građanka, što je svakom ranoholičaru koji drži do sebe savršeno bistro, a uz takvu polaznu osnovu valja raditi na masovnosti, strpljivo izgrađivati politički mentalitet koji će bježati od ozdravljenja i sanacije boli kao vrag od tamjana.
U idealnoj varijanti, pretpostavlja građanka, Hrvatska je zamišljena kao nepregledna bolnička soba u kojoj ranjenici zbrajaju svoje muke i udružuju ih u prkosno zajedništvo. Sanitetsko osoblje vrijedno previja rane i brine se da one nikada ne zacijele. Doktori i medicinske sestre ulažu nadljudske napore kako bi spriječili mogućnost izlječenja. Nacionalist provjerava stanje na terenu: ‘Kakva je situacija u samostalnoj, suverenoj i nezavisnoj Klinici?’ Racionalist referira: ‘Na žalost, rane su još svježe!’
Upravo tako, ceri se građanka dokučivši logiku i podjelu rada u procesu neprestanog obnavljanja kolektivnog patništva, te razvija misli kao da klikće: Samo se uz kvalitetno očuvane rane može njegovati zdravo hrvatstvo! Ozljede su jedini opipljivi znaci narodnog identiteta! Svojoj povijesnoj ulozi bit ćemo istinski dorasli tek ako su krvave rupe nezarasle!
Dakako da u takvoj vrsti misije do izražaja dolazi vještina vladanja, čini se građanki, jer rane valja održavati u friškome stanju, a ipak osujetiti gnojne eskalacije i upalne procese pogubnijih razmjera. Bit će da je s vremena na vrijeme poželjno upotrijebiti kakav antiseptik, u čemu bi iskustvo gospodina iz farmaceutske kompanije moglo biti od presudne pomoći, a ako baš zagusti – što da ne? – i kompletno hrvatsko društvo baciti u antiseptičku jamu odgovarajućeg formata, pa onda to mjesto prikladno obilježiti, kako bi budući naraštaji imali destinaciju za komemorativne izlete.
Građanka tu prekori samu sebe zbog mentalne raskalašenosti. Zašto se ovom temom uopće bakće? Ako je za pitanja nacionalnog mučeništva općenito boli dupe, što joj sad treba pilati ranu na kojoj sjedi?
Uostalom, inscenacijama hrvatskog ranoholizma, uz sve raspoložive sado-mazo rekvizite, svjedočila je bezbroj puta. Od onog morbidnog uručivanja nožne proteze nekadašnjem ministru branitelja – koji se drznuo o tzv. domovinskom ratu progovoriti jezikom koji nije mitski – pa do kolone u invaliskim kolicima, dekorirane impozantnim križevima na crnim majicama, koja je prošle godine kružila zagrebačkim ulicama, utjerujući strah u kosti svima koji nisu spremni pasti ničice pred ozljedama kolektivnog bića, te podupiru Jugoslavene na vlasti, ćirilicu u Vukovaru i slične strahote.
Mandatar ipak zna gdje je došao, ustvrdi građanka. Premda je čitav život proveo u Kanadi, Timu Oreškoviću Hrvatska nije toliko strana da mu ćirilica ne bude tuđa. Ako ‘još nije vrijeme’ za ćirilićno pismo, a jest za engleski jezik u izvršnoj vlasti, znači da shvaća kako je vladajuća verzija hrvatstva bez ostatka izjednačena s antisrpstvom. Znači da razumije političku važnost nacionalne boli, i da je tu iracionalnost spreman izložiti kao racionalni argument oduševljenom novinaru Drljači. Znači da će se pred sudbinskim izborom – pismo ili glava? – opredijeliti za ono šuplje.
To je znak autentične hrvatske mudrosti, konstatira građanka, to je znak da su ti rane mozak popile.
