Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu koji je objavio austrijski dnevnik Kleine Zeitung, a preveo Novi list, iznijela je niz neistina i netočnosti – kako o mračnom dobu Jugoslavije, tako i o izbjeglicama. Neke od njih su smrtno ozbiljne, a neke izazivaju podsmijeh na društvenim mrežama. Zamoljeni smo da ih provjerimo i za početak ćemo se pozabaviti izjavom da se nije smjelo reći da si Hrvat/ica.
ANA BENAČIĆ/FAKTOGRAF
“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor.”
Popisi stanovništva u Jugoslaviji prilično jasno demantiraju predsjednicu. Ispada da je iz desetljeća u desetljeće rastao broj avanturista koji su bili spremni žrtvovati sve zbog vjere da su Hrvati – baš kao reklami za marku tenisica o kojoj se puno zbori ovih dana. Od 1948. godine do 1981., broj stanovnika (bivše) Jugoslavije koji su se pred državom izjasnili kao Hrvati porastao sa 3,78 milijuna ljudi na 4,42 milijuna. Bili su i ostali za cijelo to vrijeme drugi narod po zastupljenosti.
A evo i crno na bijelo (FOTO: Faktograf)
Nadalje, javilo nam se više čitateljica spremnih da službenim dokumentima dokažu da su se i same izjašnjavale kao Hrvatice, baš kao i njihovi članovi obitelji.
Indeks naše kolegice Sanje Modrić (FOTO: Faktograf)
Od dokumentarne građe isplivao je i vjenčani list Josipa Broza Tita, koji se izjašnjavao kao Hrvat, što se vidi i u izvodu iz knjige vjenčanih iz 1952. godine, kada se kod Iloka oženio za Jovanku Budisavljević. Da je Hrvat – pisalo je na ćirilici, svjedoči dokument izronjen iz Titova arhiva.
Ni tu "nema" Hrvata (FOTO: Faktograf)
No, Titova priča nije tako jednostavna i možda je najbolje opisuju Ivo i Slavko Goldstein u knjizi “Tito”, u poglavlju “Hrvatstvo i jugoslavenstvo Josipa Broza Tita”. O njegovom hrvatstvu se govorilo javno, navode. Tako za ga je nakon oslobođenja 1945. godine na skupu na punom Trgu bana Jelačića najavio pjesnik Vladimir Nazor riječima “…[n]aš vlastiti sin… Hrvat maršal Tito”. Nadalje, na susretu s visokim predstavnicima Katoličke crkve Tito je istaknuo da je “Hrvat i katolik”, iako nije bio vjernik i to nije krio. Štoviše, katolicima je to otvoreno poručio i dok im je pružao ruku suradnje u borbi protiv fašizma i rata tekstom “Komunisti i katolici” objavljenom 9. prosinca 1936. u Proleteru. No, već pedesetih ne želi govoriti o nacionalnosti, a 1963. godine kaže: “Ja sam Jugoslaven i ne mogu drugo biti”. Manje od deset godina kasnije, u raspravi sa Savkom Dabčević-Kučar oko Hrvatskog proljeća, kazao da je točno da je internacionalist, ali “ja sam i Hrvat”, a govorio je i da mu je majka Slovenka, da govori “naški” jezik, kao i da je Zagorac.
Tito - Hrvat (FOTO: Faktograf)
“Tito nije bio nikakav nacionalist, a pogotovo nije bio mrzitelj određene nacije, kako mu se od kraja 1980-ih vehementno pripisivalo, i s hrvatske i srpske strane”, pišu Goldsteini.
Jogurt i kruh
Njena izjava o jogurtu privukla je najviše pozornosti i dovitljivosti proizvođača memeova na društvenim mrežama [1, 2, 3].
“Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta, i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”.
Koliko je različitih vrsta jogurta predsjednica priželjkivala do svoje 22. godine života, nije na nama da sudimo. No, kada je imala samo sedam godina, Jugoslavija je imala bar 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Proizlazi to iz ocjene njihove kvalitete iz veljače 1975., objavljene u “Mljekarstvu“, časopisu za unaprjeđenje proizvodnje i prerade mlijeka.
„Predsjedničina izjava potvrđuje svu težinu rada povjesničara koji svoja istraživanja temelje na metodi usmene povijesti, dakle prikupljanjem i analizom sjećanja svjedoka vremena“, kaže nam, kada smo ga pitali je li Jugoslavija zaista toliko zaostajala po izboru jogurta za kapitalističkim zemljama, povjesničar Igor Duda, autor knjige “Pronađeno blagostanje – Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih”.
“Njezina sjećanja kao kupca mogu biti iz vremena od polovice 70-ih do kraja socijalizma, dakle uključuju zlatno doba standarda s kraja 70-ih i jaku krizu u prvoj polovici 80-ih. U toj krizi bilo je nestašica, koje su se lokalno mogle različito odražavati pa bi njezina sjećanja mogla biti relevantna za neke mikrolokacije”, tumači on, dodajući da se u Jugoslaviji 70-ih i 80-ih radi na zaštiti potrošača.
“U tom kontekstu jedna od tema je i narušavanje jedinstvenog tržišta, zatvaranje u republičke pa i općinske okvire. Moglo se dogoditi da se u nekoj općini prodaju samo proizvodi lokalne mljekare pa je ponuda ovisila o njezinom asortimanu, ali i o tome što je neki mali trgovac uopće naručio. Bilo je pritužbi da trgovci ne koriste cijelu paletu proizvoda. Moglo se to u nekom malom dućanu dogoditi i s raznim vrstama jogurta, dakle mogli su to biti jogurti samo jedne mljekare i samo određenih okusa. Međutim, na razini cijele zemlje – jogurta je bilo, raznih proizvođača, vrsta i okusa. Samo su tekući jogurti došli kasnije”, kaže Duda.
Ono što posebno rastužuje u priči o mliječnim proizvodima, jest činjenica da predsjednica potpuno zanemaruje potpunu propast hrvatskog mljekarstva, koja je nastupila u periodu samostalnosti, pogotovo sredinom prošloga desetljeća i do dana današnjeg ta industrija ne pokazuje nikakve znakove oporavka ili povratka na staro. Miroslav Kovač, voditelj slavonske Proizvođačke organizacije „Simentalac“ i Udruge „Život“ koja okuplja brojna obiteljska poljoprivredna gospodarstva procjenjuje da hrvatski mljekari pokrivaju samo oko polovice domaćih potreba za mlijekom i mliječnim proizvodim – a pritom uspijevaju propasti, dok uvoz mlijeka raste (DW).
Upitali smo profesora Dudu i što se događalo s kruhom – je li on zaista bio “propisan” odozgo ili se eventualno radilo o praksama još uvijek živim u kontinentalnim malim mjestima i na otocima. Naime, naručivanje kruha još uvijek postoji, e kako bi seoski trgovac izbjegao rasipanje i bacanje kruha: kupac dolazi po kruh i ujedno trgovcu govori koliko će ga trebati sutra, ovisno o tome planira li veći broj ljudi za stolom.
“Vlast nije sjedila u dućanu i bilježila koliko je tko kupio kruha, niti su u tom vremenu postojali ikakvi bonovi za prehrambene artikle. Međutim, trgovci su mogli brinuti o nabavljenoj količini, što je i logično”, navodi Duda.
Je li do predsjedničinog gorkog iskustva s namirnicama presudila i činjenica da je iz malog primorskog sela, s malim dućanima pa onda i siromašnom ponudom, kao i lokalna nabava hrane, koja se u današnje doba čak i glorificira, kada znamo da je prehrana kompromitirana masovnom proizvodnjom, uvozom i zato nužnim konzerviranjem, ona će najbolje znati. No, jogurt-argument ni u kom slučaju ne zvuči ozbiljno.
Najciničniji dio izjave ipak je – opet o migrantima
I tu dolazimo do dijela intervjua, u kojemu je predsjednica ponovo pokazala i bešćutnost, ali i upitne namjere.
„Europa je u mnogim stvarima bila previše opuštena i previše naivna. Umjesto da se posveti razvojnoj politici, dozvolili smo da 1,2 milijuna ljudi dođe u Europu, uglavnom mladih i snažnih, dok su žene i djeca, te oni koji nisu imali snage, ostali u svojim domovinama“, kazala je predsjednica.
Njemačka je, prema podacima UNHCR-a, među zemljama koje su primile najviše novih izbjeglica i zato su podaci koje je zabilježila ta zemlja relevantni za Europu, pogotovo Uniju, budući da je jedina članica na toj listi.
Zemlje domaćini (ILUSTRACIJA: UNHCR)
A prema podacima njemačkog Saveznog centra za političko obrazovanje, od 2015. do danas postotak žena među tražiteljima azila kretao se između 31 % (2015.) i 43 % (2018.). Istovremeno se postotak djece u starosti od 0 do 15 godina kretao između 26 i 43 posto. 2016. godine, kada je u Njemačkoj azil zatražilo 722.000 ljudi, 260.000 ih je bilo mlađih od 18 godina, od toga 218.000 mlađih od 15 godina. Što se starijih od 18 godina tiče, među njima je bilo približno 130.000 žena. Drugim riječima, od 722.000 ljudi te godine, 390.000 ili približno 54 posto su činile žene i mlađi od 18 godina, navodi ova javna institucija.
Priča o muškim izbjeglicama u najboljim godinama za ratovanje vjerojatno je najponavljanija antiimigrantska priča u optjecaju, stoga ne čudi da se udjelom muškaraca u izbjegličkom valu bavio i Faktograf, kao i drugi fact-checking sajtovi poput uglednog Snopesa.
Međutim, najbešćutnija izjava predsjednice uslijedila je nakon što joj je postavljeno pitanje o mađarskom premijeru Viktoru Orbanu, koji je pred izbjeglice postavio žilet-žicu, naoružanje i pse, te Matteu Salviniju, talijanskom ministru unutarnjih poslova, koji je zaustavio brod sa 600 spašenih izbjeglica i odbio im dati dozvolu za pristajanje na najbližu, talijansku obalu.
“Ne mogu osuditi ni Mađarsku ni Italiju. Europa ne može na plećima nositi teret bijede cijeloga svijeta.”
Kada se utvrdi koliko je paušalna i obmanjujuća ova izjava, prestaju čuditi i njene tvrdnje da su muslimani u Hrvatskoj u strahu (!?) temeljem razgovora s “hrvatskim muftijom“*, izostanak osude Salvinija i Orbana ili pretpostavke tipa: “Bila sam više puta u Afganistanu, i vjerujte, nije svatko tko dolazi u Europu demokratski raspoložen”.
Naime, daleko je Europa od toga da podnosi ikakav teret, a kamoli teret bijede cijeloga svijeta. Prema podacima UNHCR-a, u svijetu trenutno živi 68,5 milijuna iz domova protjeranih ljudi. Oko 85 posto svjetskih izbjeglica smješteno je u regijama svijeta u razvoju, a ne u Europskoj uniji ili Americi, dok ih je čak trećina izbjeglo u najsiromašnije zemlje. Svaka šesta osoba u Libanonu je izbjeglica, svaka 14. u Jordanu i svaka 23. u Turskoj. Uključe li se u ovu računicu i palestinske izbjeglice, brojke se dižu na svaku četvrtu osobu u Libanonu i svaku treću u Jordanu.
Europska unija, s druge strane, ima više od pola milijarde stanovnika i zato je brojka od 1,2 milijuna ljudi, o kojima govori Grabar-Kitarović, daleko od dramatične. Ono što naša predsjednica govori jest da Europa nije u stanju otrpjeti da svaka petstota osoba bude izbjegličkog porijekla, iako su Hrvatskoj demografske brojke iz Jugoslavije nedostižne – ne samo zbog egzistencijalne nesigurnosti stanovništva i srozavanja vrijednosti plaća, koji nimalo ne stimuliraju natalitet, već i zbog toga što je iz Hrvatske zbog rata izbjegao značajan broj stanovnika. Ekonomske migrante novijeg doba ne moramo ni spominjati.
* Naknadno je pristigao i demantij Islamske zajednice, u kojemu muftija Aziz ef. Hasanović navodi da je “nemalo ostao iznenađen natpisima u medijima o navodnoj izjavi predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar – Kitarović o muslimanima u Hrvatskoj i odnosima koji vladaju u društvu” za koju se nada da će biti demantirana.
