Rezoluciju protiv Mađarske’, koju je Europski parlament usvojio dvotrećinskom većinom glasova zastupnika, Josip Jović je usporedio s Rezolucijom Informbiroa iz 1948. godine. Današnji međunarodni politički dokument ‘neodoljivo podsjeća’ komentatora Slobodne Dalmacije na onaj od prije sedamdeset godina. Kao što su ‘u onim prošlim vremenima KPJ i njeno vodstvo bili optuženi za skretanje sa socijalističkog puta i narušavanje proleterskog internacionalizma’, tako je sada ‘Mađarska optužena zbog kršenja ‘europskih vrijednosti”, s tim da su u oba slučaja optužbe ‘vrlo apstraktne’.
Piše: Viktor Ivančić
Mrkli mrak se, drugim riječima, s davnoga Istoka preselio na aktualni Zapad. Crveno čudovište sa srpom i čekićem osvanulo je u plavome plaštu sa žutim petokrakama. Europska unija je inkarnacija staljinističkoga bloka pod sovjetskom dominacijom, s Angelom Visarionovič Merkel na vrhu piramide, s transnacionalnom birokracijom koja diktira parametre ideološke hegemonije i silom lomi one koji im se suprotstavljaju, dok je prpošna i ponosna Mađarska, poput nekadašnje Jugoslavije, ona koja puna samosvijesti pruža pravednički otpor, pa je slijedom toga i Viktor Orban, smogavši snage imperijalnoj nemani izreći svoje herojsko historijsko ‘ne’, suvremena verzija Josipa Broza Tita.
Ljepši dio ovako postavljene mreže usporedbi i simboličkih uporišta, zbira jednostavnih pravolinijskih poveznica između odvratne prošlosti i odvratne sadašnjosti, leži u tome što se Josip Jović – kao jedan od najrigidnijih boraca protiv ‘jugoslavenskih skretanja’ u suvremenoj Hrvatskoj – energično zalaže za jugoslavensku stvar. Kao što je to, uostalom, činio veći dio svojega života, sve dok 1991. godine – kada je nacionalno biće u njemu nabubrilo toliko da iskoči iz federalne kože – kao posljednji partijski sekretar nije pritisnuo prekidač i ugasio komunističku ćeliju u Slobodnoj Dalmaciji.
Reklo bi se da je komentator splitskoga dnevnog lista put od uvjerena komunista do neofašističkog pobornika arijevske čistoće i intaktnosti kršćanskog identiteta prevalio trčeći na mjestu, ostavši sudbinski privezan uz Jugoslaviju i njenoga neumrlog vođu. Cijela jedna biografija protekla je kao juriš u stavu mirno. Bila bi, jasna stvar, druga i duga priča pokušaj da se objasni kako je jugoslavenski socijalizam kopao sebi grob puneći svoje kadrovske bazene jedinkama sličnim Joviću. Kada bi bilo moguće provesti neko odgovarajuće istraživanje, ono bi bez dvojbe pokazalo da je od svih mračnih ideologija i velikih ‘izama’ što su protutnjali ovim prostorima, najviše nesreće, zla i moralne bijede uzrokovao oportunizam.
No držimo li se Jovićeva debilnog obrasca, da je dakle Europska unija replika Staljinova komunističkog imperija, odnosno da mađarski nacionalizam ‘neodoljivo podsjeća’ na jugoslavenski otpor sovjetskom diktatu, odnosno da je Orban modernizirana inačica Tita, postavlja se pitanje što zapravo slijedi nakon stupanja famozne Rezolucije na snagu i historijskog ‘ne’ kojim ju je otkantao Viktor Broz – herojsko oslobođenje od ideološke hegemonije i kolonijalnih aspiracija ili Goli otok?
Kada u svojoj postsocijalističkoj fazi, kao zreo i ispoljen Hrvat, tumači ‘tamnicu naroda’ zvanu Jugoslavija, za Jovića je Goli otok simbol komunističke diktature, iako su tamo u najvećem broju završavali oni što su iskazivali podršku sramotnoj Rezoluciji Informbiroa. Kada se pak Orban u svojoj zemlji nemilosrdno obračunava s onima koji pozdravljaju Rezoluciju Europskog parlamenta, pa guši nezavisne medije, ušutkava kritičke glasove, protjeruje nevladine organizacije i progoni političke protivnike, Jović ga u svome tekstu slavi burnim aplauzom.
Isto ono što je u svojoj novohrvatskoj interpretaciji smatrao totalitarnim nasiljem beskrupuloznoga jugoslavenskog režima – čistke pobornika kolonijalne okupacije i ideološkoga tutorstva velikih svjetskih sila – sada, u zrelohrvatskom tumačenju mađarskoga slučaja, smatra vrhunaravnim slobodarskim podvigom.
Jer Joviću se u junačkom otporu mađarske vlade europskome staljinizmu najviše dopadaju upravo njene egzekutivne metode, te će tako s posebnim zadovoljstvom pozdraviti činjenicu da su Mađari ‘izbacili Sorosevo Otvoreno društvo’ ili ‘stali na rep bankarskom lihvarstvu’ – što su fraze koje bi sasvim lijepo pristajale i u njegovim mladokomunističkim tekstovima – a sve kako bi se oduprli ‘nekontroliranim imigracijama’, naime ‘štiteći nacionalni i kršćanski identitet nasuprot ‘europskoj vrijednosti’ multikulturalizma i radikalnog sekularizma’, istoj kakvu je nametao i brkati Gruzijac.
Iz toga mentalnog nereda, gdje bivša ‘tamnica naroda’ neočekivano od strašila postaje uzor, vidljivo je da samo u glavi jednoga hrvatskog inteligenta cirkulira više međusobno suprotstavljenih Jugoslavija, a sve su, što bi rekao komentator Slobodne Dalmacije, ‘vrlo apstraktne’. Današnji Tito prema Josipu Joviću nesalomljivi je borac za kršćanske vrijednosti bijele rase, spreman da etničku čistoću i nacionalni kulturni identitet svojih sunarodnjaka brani oružjem i bodljikavom žicom – što ga čini državnikom velikog formata – a u isto vrijeme je originalni Josip Broz krvolok kojemu nema ravna.
Šire gledajući, teško je uopće dokučiti koliko je verzija Jugoslavije u fantazmatskom optjecaju. Imaginiranje Jugoslavije – proizvodnja njene odgovarajuće fikcije – kod hrvatskih je nacionalista, naime, odavno središnja ideološka i politička operacija, pa se neizbježna sablast javlja u izdanjima koja će biti najupotrebljivija. Ali, za vraga, taj proces uvijek uključuje implicitnu i nepriznatu samorefleksiju.
Slučaj Josipa Jovića, upravo zbog toga što je drastičan, zapravo je hrvatski tipičan, jer demonstrira prosječnu mjeru oportunističke strasti, obnovljenu svaki put kada se kaput preokrene na drugu stranu. Dok je Jugoslavija postojala, jovići su proklinjali one koji su zazivali njenu propast, a kada je Jugoslavija propala, jovići proklinju one koji su zazivali – i koji po njihovu sudu zazivaju – njeno postojanje. Kroz kritičke nišanske sprave josipa jovića stalno se zuri u zrcalo i čvrsto vjeruje da nakazu gađaš ravno među oči.
Za Kolindu Grabar Kitarović, vidjeli smo, Jugoslavija se nije ni iščupala ispod đona ruske čizme, tako da je novinaru Kleine Zeitunga, pričajući o svojoj mučeničkoj mladosti, uvalila standardni hladnoratovski klišej o komunističkoj distopiji u kojoj vlada nestašica jogurta i kruha. ‘Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna.’
Važnije od toga što hrvatska predsjednica laže da u ‘doba mraka’ nije imala kruha i jogurta jest to što prikriva istinu da ni u komunističkoj Jugoslaviji ni u kapitalističkoj Hrvatskoj nije imala pameti. Ne postoji poredak koji bi taj manjak uspio nadoknaditi, no činjenica je da će tek u demokratskoj Hrvatskoj vlasnica nedostatka – upravo zbog takve invalidnosti – biti honorirana toliko da dospije na čelo države. A s te se pozicije, nastaviš li inzistirati na slobodi izbora između mnogo vrsta jogurta, lako dobacuješ do onoga Jovićevog modernog Tita koji izriče svoje rasističko ‘ne’ svemu što nije bijelo i kršćansko.
Jedino što je u tom ludilu mašte izvjesno je to da propaloj ‘tamnici naroda’ nema realne smrti dok god nacionalisti, prodajući imaginaciju pod sjećanja, proizvode njene nove i nove varijante, te sa sigurnoga vremenskog odstojanja fantaziraju ‘komunizam kakvoga smo oduvijek željeli’. Nastojeći doskočiti stvarnosti oni zamišljaju tisuću Jugoslavija, a tisuću i prva će im doći glave.
