Rasističko nasilje i ideološki trendovi koji ga potpiruju u SAD-u isplivaju svako toliko na površinu. Donald Trump, njegovi suradnici i poklonici nisu ga izmislili, ono se nastavlja na dugu tradiciju koja na žalost s lakoćom pronalazi nove poklonike i među potomcima naših iseljenika.
Sjedinjenim američkim državama nikada nije nedostajalo bjelačkog, kršćanskog i šovinističkog ekstremizma, dapače. Polovicom devetnaestog stoljeća, SAD su između sebe vodile građanski rat za očuvanje robovlasništva te načina života i ekonomije zasnovane na njemu. Iako je robovlasnički jug izgubio, taj rat za nezanemariv dio bjelačke populacije nikada nije završio.
Rasističko nasilje i ideološki trendovi koje ga potpiruju u SAD-u isplivaju svako toliko na površinu. Donald Trump, njegovi suradnici i poklonici nisu ga izmislili, ono se nastavlja na dugu tradiciju koja na žalost s lakoćom pronalazi nove poklonike i među potomcima naših iseljenika.
Imena rasista i mizoginista kakvi su desni aktivisti Mike Peinovich i Mike Cernovich ili ekstremista s najnovijeg izgreda Petera Cvjetanovica svjedoče da smo uz Nijemce i Šveđane među viđenijima na američkoj ekstremističkoj sceni. Iskustva sa Hrvatskom političkom emigracijom i trendovima koji preko njih dolaze kod nas su uvijek bila krajnje uznemirujuća, tako da to posebno ne čudi. Ono čega nedostaje je svijest o tome kolike su dimenzije rasizma u SAD-u.
Neumrli američki Jug
Od kraja Američkog građanskog rata 1865. crnci se svakih nekoliko desetljeća moraju ponovno suočavati s navalama institucionalnog i vaninstitucionalnog rasizma. Pobjeda Sjevera u građanskom ratu za posljedicu je imala formalno uništenje robovlasničkog sustava na Jugu, ali treba uzeti u obzir da je rasizam bio toliko rasprostranjen da su u neredima u New Yorku sjevernjaci usred rata po ulicama ubijali crnce.
Sto godina nakon kraja rata, 1954., donesena je službena odluka o općoj desegregaciji društva. Bila je nužna zbog toga što su tvrdokorni rasisti neprestano gurali rasno diskriminirajuće zakone, poticali rasističku propagandu, sponzorirali idealizaciju i nostalgiju prema robovlasničkom jugu i, važnije od svega, u sredinama u kojima su imali političku moć omogućavali bjelački terorizam.
Uslijed donošenja odluke o desegregaciji članstvo u bjelačkoj terorističkoj organizaciji Ku Klux Klan strahovito je poraslo. Otpor pružanju prava crncima i “zaštita bjelačkog nasljeđa” uključivali su ubojstva, palež i fizičke napade kao i 138 bombaških napada između 1956. i 1963. To je bio samo nastavak već postojeće tradicije domaćeg terorizma u SAD-u.
Izraz linčevati dolazi od prezimena Lynch, a vuče porijeklo od nekoliko ljudi s tim prezimenom iz Virginije koji su imali praksu uzimati zakon u svoje ruke. Smisao linčevanja bio je zastrašivanje crnaca i morbidni vid javne zabave za bijelce, sa jakom političkom dimenzijom. Naime, razlika između linčevanja i smaknuća je u tome što linčevanje čine neovlašteni počinitelji i time demonstriraju svoju nadmoć u odnosu na državu.
Linčevanje crnaca rijetko je, ako ikada, imalo veze sa krivnjom ili nevinošću žrtava. Smisao je bio pokazati da je država, nametnuta pobjedom Sjevera u građanskom ratu, mrtvo slovo na papiru i da u lokalnoj zajednici bijelci drže crnačke živote u šaci. Bio je to terorizam u najdoslovnijem smislu — nasilje koje za cilj ima uspostavu i održavanja paralegalnog sustava zasnovanog na mogućnosti terorista da drži svoje mete u strahu.
Osim javnih smaknuća, događali su se i rasizmom motivirani neredi, organizirani napadi stotina naoružanih bijelaca na crnačke četvrti. U tim napadima se ubijalo stanovnike, palilo kuće i pljačkalo imovinu crnaca, a za one koje zanimaju razmjeri podatci o rasnim nemirima u Atlanti 1906., Omahi 1919. i Tulsi 1921. bi trebali biti dostupni na internetu barem na engleskom jeziku. Rasistički neredi nisu bili ograničeni na jug — crnci koji su bježali od jezivog tretmana i potpune nesigurnosti na jugu SAD-a, na sjeveru su izazvali novi val diskriminacije o čemu svjedoče rasni nemiri u Chicagu 1919.
Neizmjerna dubina američkog rasizma
Kad se nekritički uvoze ideje i modeli društvene organizacije iz SAD-a taj se neizrečeni, duboko rasistički kontekst rijetko spominje. Prigovori protiv “države” na američkom su jugu čvrsto povezani sa insistiranjem te države da crncima osigura ljudska prava. Američko slobodarstvo, u vidu retorike usmjerene protiv države, povezano je s činjenicom da je jednom dijelu SAD-a povelja o ljudskim pravima nametnuta vojnom silom.
Kulturna baština poražene Konfederacije, koju su u Charlottesvilleu nasiljem branili takvi kakav je Peter Cjetanovic, takva je da je Adolf Hitler o njoj 1940. rekao da je njenim porazom “uništen zametak istinski velike Amerike”. Za vrijeme predsjedničke kampanje u kojoj je obećavao “ponovno učiniti ameriku velikom” Donalda Trumpa su s Hitlerom uspoređivali i kritičari Donalda Trumpa i ljubitelji Adolfa Hitlera.
Ono što još treba primijetiti je da je smanjivanja uloge države u manjim sredinama u praksi rezultiralo povećanjem utjecaja crkava i vjerskih zajednica. Crnačke zajednice diljem SAD-a su okupljene oko mjesnih crnačkih crkava i popularnih propovjednika, baš zbog toga što im je država okretala leđa. Na sličan način su organizirane i brojne druge etničke zajednice, a za primijetiti je da je teroristički Ku Klux Klan započeo kao društveni klub protestantskih ekstremista.
Konzervativne bjelačke vjerske organizacije su s postepenim povlačenjem države postale toliko moćne da su bile u prilici uvjetovati Republikanskoj stranci postavljanje vjerskog fanatika Mikea Pencea za potpredsjednika SAD-a. Trump je u predizbornoj utrci unutar stranke pobijedio Teda Cruza, također vjerskog radikala, da bi zatim za potpredsjednika uzeo čovjeka koji za sebe kaže da je “prvo kršćanin, zatim konzervativac, pa tek onda republikanac”. U slučaju Trumpove smjene predsjednik postaje netko kome je cilj teokracija.
Ukoliko provršljate po dostupnim podacima o svim istaknutijim figurama modernog američkog rasizma, kakvi su Peinovich ili Cernovich, ustanoviti ćete da uglavnom ističu svoju vjeroispovijest kao bitnu stavku. Uz vjeroispovijest zajednički su im antisemitizam, bjelački šovinizam, često mizoginija u rasponu od umivenijeg “zagovaranja tradicionalnih rodnih uloga” do otvorene zabrane ženama da objavljuju sadržaje u medijima pod njihovom kontrolom.
Mi dobro znamo
Sve to skupa jasno podsjeća na naše domaće neoustaše i klerikalce koji su opsjednuti davno propalom Jugoslavijom. Ona je njihovim roditeljima i djedovima silom oružja zabranila da u ime katoličkog ekstremizma pobiju, rasele ili pokrste sve što nije katoličko i stvore si etnički čistu državu. Razlika je kozmetička, zbog toga što za razliku od robovlasničkog kolonijalnog društva na jugu SAD-a, naše kmetsko kolonijalno društvo u Austro-Ugarsko i Poljsko-Litavskoj uniji nije imalo pri ruci ljude druge rase.
Ali kada kod nas ili kod ekstremista u dijaspori slušate o Jugoslaviji, slušate iste priče koje si američki rasisti pričaju o “državi”. Ljudska prava su “komunizam”, ženska prava su “komunizam”, seksualne slobode su “komunizam”, školovani ljudi su “Jugoslaveni”, ateisti su “Jugoslaveni”, tko god nije vjerski ekstremist je “Jugoslaven” i tako dalje. Antisemitizma nam ne nedostaje, samo zamijenite svake “masone” koje vidite ili čujete izgovorene za “židovi”.
Antikomunistička histerija koja je u raznim periodima tijekom proteklog stoljeća drmala SAD-om pružila je nepoznatom ali opipljivom broju istočnoeuropskih imigranata asimilaciju u rasističke krugove. Ovdašnji vjerski ekstremisti ili potomci vjerskih terorista kakvi su bili ustaše, s lakoćom su postajali “žrtve komunizma”.
Dolazili su s obiteljskom pričom u kojoj je zla država uništila njihov način života i sustav vrijednosti, a nalazili su se u sredini gdje se sve vrti oko toga. I jedan i drugi sustav su bili naprosto jezivi, ali u nedostatku državne volje i moći da ih se procesuira kao teroriste, potomci poraženih mogli su neometano živjeti svoj mit. Hrvatska politička dijaspora odgajala je djecu da čekaju dan kada će biti u prilici poništiti povijest, a unutar SAD-a su našli svoje stare saveznike koji isto to čekaju još duže.
Najnovija moda igranja “otvorenih karata” kod američkih nacista u stvari je dobrodošla. Možda nam bude lakše razumjeti zbog čega im je u Hrvatskoj svojedobno pružen monumentalan otpor. S boljim razumijevanjem situacije u Americi, povijesne i suvremene, svakako bi nam bilo lakše razumjeti i obračunati se s toksičnim otpadom kojeg iz nje uvozimo posljednjih nekoliko desetljeća.
Luka Kordić
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.
