Dvadeset sedam godina nakon završetka rat i dalje traje (foto Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
I sa srpske i s hrvatske strane uništeni su posljednji ostaci nade za mirno razrješenje eks-jugoslavenske krize, a uz to je razorena politička scena u obje države. To je cijelu situaciju vratilo u stanje pretpolitičkog bespuća, a s njim se situacija u objema državama vraća u doba političke prethistorije
piše Marinko Čulić
Sramotno je da je 27 godina nakon "Oluje" ona još izazov za odnose Hrvatske i Srbije. To je ovih dana izjavila Vesna Pusić, uz našu malu dopunu da "Oluja", razumljivo, izgleda drukčije gledana kroz srpske, a drukčije kroz hrvatske naočale. Ona je za Srbe oličenje masovnog stradanja, a za Hrvate velika oslobodilačka pobjeda. Prava sramota je kada se to stavi u kontekst širih događaja. Recimo, u kontekst Francuske i Njemačke, kojima je toliko vremena bilo dovoljno ne samo da normaliziraju međusobne odnose, nego i da se upuste u veliki projekt stvaranja evropskog saveza između nekadašnjih zaraćenih strana, danas poznat pod nazivom Evropska unija. Razlika je odmah jasna. Za nekadašnje zaraćene evropske države Drugi svjetski rat je odavno završio, dok se između Srbije Hrvatske i ostalih ovdašnjih zemalja on i dalje nastavlja u različitim formama, uključujući i degenerične.
Tako se u Srbiji odavno ustalilo da se Hrvatsku smatra ustaškom državom, što je naravno štemersko pretjerivanje, ali je jednako indikativno da hrvatske vlasti kao da se iz petnih žila trude da pokažu kako je to istina. To se najbolje vidjelo kod toleriranja postavljanja HOS-ove ploče Za dom spremni u Jasenovcu. Vidi se to, već uobičajeno, na proslavama godišnjice "Oluje" u Kninu gdje ustaša Marko Skejo redovito postrojava svoje pavelićevce uz već spomenuti usklik ZDS. Zbog toga su na ovogodišnjoj obljetnici zaradili prijavu policije zbog izvikivanja parola "neprihvatljivog sadržaja", ali uz indikativno izbjegavanje da se kaže kako je taj sadržaj zbilja glasio.
S druge strane, Aleksandar Vučić u putinovskoj šabloni govori o potrebi denacifikacije Hrvatske i ostalih zemalja regije, što bi možda zvučalo suvislo kada bi to uključivalo i samu Srbiju, ali naravno ne uključuje. Ovdje posebno upada u oči da opozicija i sa srpske i s hrvatske strane na sve ovo gleda indolentno i nezainteresirano, kao da je riječ o smjeni godišnjih doba, a ne o nečem što stavlja na raskrižje ključne odnose dviju zemalja. Naravno, od opozicije se ne očekuje da nudi konkretna rješenja za rasijecanje srpsko-hrvatskog čvora, ali se itekako očekuje da radi na poticanju da do rješenja dođe. Ali ništa od toga. Naprotiv, opozicija uoči ratova devedesetih odigrala je ulogu o kojoj se malo zna, a još manje govori. Naime, Milošević i Tuđman nisu mogli ući u svoje ratove oslanjanjem samo na svoje nakostriješene jastrebove ili institucije tipa SANU, koja se svojim Memorandumom praktički direktno uključila u ratne štabove i u ratnohuškačke aktivnosti. Trebali su im i medijatori, ne nužno nacionalističkog profila, nego suprotno, oni koji će u širu javnost poslati poruku o neminovnosti ratova koji dolaze. I opozicija je to besprijekorno obavila (sjetite se samo vatrenog, napola huškačkog govora Vlade Gotovca pred zgradom današnjeg Ministarstva obrane).
Ukratko, opozicija nije bila pokretač ratova devedesetih, ali je zato bila babica koja je znatno pomogla da se ti ratovi dogode. Bio je to uvod u sveopću kasarnizaciju država Jugoslavije, a posebno hrvatsko-srpskih odnosa. Kako vrijedi pravilo da ne diraš kopiju ako postoji original, to je osiguralo s ove strane Dunava dominaciju HDZ-a, a s druge strane dominaciju Vučićevih "naprednjaka", kojima se ne vidi kraja. Naravno, opozicija nije iz toga izašla bez ogrebotina, naprotiv zavladalo je stanje konfuzije i besciljnosti. Najveća opozicijska stranka SDP čak se raspala po šavovima čiji su pačvorci besmisleni i bezidejni kao i njihova bivša matična stranka. Recimo, zbog nekih izjava Vidovićevih Socijaldemokrata predviđalo se da će oni biti skloniji suradnji s HDZ-om od Grbinovog SDP-a, ali dogodilo se upravo suprotno. Premda je Peđa Grbin dobio mandat da pregovara s budućim koalicijskim partnerima, među ostalima s Možemo!, on je razvrgnuo koaliciju s Tomaševićevom strankom i u gradsku vlast u Puli uveo HDZ, što će sigurno imati posljedice i na širem nacionalnom planu. Možemo! sigurno nema upravljačkog iskustva, što se najbolje vidi na primjeru Zagreba. Međutim, riječ je o možda najozbiljnijoj stranci trenutno u Hrvatskoj koja ne podliježe dosadašnjim klišejima (jedina je veća hrvatska stranka koja nije javno čestitala 27. godišnjicu "Oluje").
Najkraće rečeno, i sa srpske i s hrvatske strane uništeni su posljednji ostaci nade za mirno razrješenje eks-jugoslavenske krize, a uz to je razorena politička scena u obje države (Vučićev parlament donedavno je bio bez predstavnika opozicije). To je cijelu situaciju vratilo u stanje pretpolitičkog bespuća, a s njim se situacija u objema državama vraća u doba političke prethistorije, u kojem je potpuno neizvjesno jesu li to pravno uređene, a kamoli demokratske države. Ipak, postoje ruševni ostaci temelja za obnovu dobrih odnosa. Dvije države ne moraju se u svemu slagati oko doživljaja "Oluje", uostalom svaka u tome snosi svoj dio odgovornosti, ali postoje posljednji ruševni ostaci temelja. One mogu nastaviti suradnju u energetici i općenito u ekonomiji što, bez obzira na sve, dobro funkcionira u dolasku srpskih turista na Jadran itd. To bi čak mogla postati osnovica za stvaranje neke vrste regionalne unije, iako je nijedna strana ne bi htjela tako nazvati, a osim toga nijedna ne pokazuje dovoljno želje da se to dogodi. Sve u svemu, neke šanse postoje. Ali zna li se da su prvi sporazum o normalizaciji potpisali u Ateni Milošević i Tuđman, čemu se Feral narugao naslovnicom s dva mongoloidna lika, mala je vjerojatnost da će događaji krenuti u tom pravcu, a ne u pravcu regionalnog hladnog rata koji upravo gledamo. Zato je potrebno pravo malo čudo da do zaokreta dođe, a čuda su, zna se, vrlo rijetka i izuzetna.
