Politička godina u Bosni i Hercegovini je usklađena sa školskom godinom, ali i sa kalendarskom godinom televizijskih programa kuća koje nam 24 sata prikazuju stvarnost. Tako da obično u kasno proljeće ili rano ljeto imamo neke šokantne eliminacije, izbacivanja, odcjepljivanja, integriranja, usvajanja i sve druge aktivnosti koje nam podižu adrenalin i proizvode stanja šoka. Onda nam nastupi ugodni ljetni raspust da se malo ispušemo, napunimo baterije i prikupimo ideje za novu godinu.
Tako je i ova politička godina počela interesantno pa sa septembrom imamo dva događaja koja naš adrenalin i političku imaginaciju podižu na radnu temperaturu. Prvi je, svakako, okupljanje legitimnih voždova i neocarevalazara u Drvaru, a drugi je, dakako, uzdizanje liberalne demokratije u zelenom okruženju sarajevske Juan Antonio Samaranch dvorane.
Na prvi događaj se neću ovoga puta referirati, unatoč njegovim geopolitičkim ambicijama i “penetraciji” Srbije u teritorijalni suverenitet Bosne i Hercegovine, radije ću da se osvrnem na demoliberalnu katarzu „legitimnih“ predstavnika bosanskih muslimana.
Kratko ću da se referiram na osnovne crte (koje su putem medija dostupne u javnosti) prijedloga programske deklaracije SDA koja se u svojoj preambuli poziva na uspostavljanje Republike Bosne i Hercegovine i uz to teoretiše njeno buduće uređenje na državnom, regionalnom i lokalnom nivou te se potencijalno usvajanje iste na Kongresu postavlja kao osnovni politički smjer djelovanja SDA. Što nam naknadno pretpostavlja da će SDA u svojoj političkoj praksi, rukovođena ovom programskom deklaracijom a priori odbijati bilo kakvo koaliranje sa strankama koje se protive ovakvom uređenju Bosne i Hercegovine (a u ovom konkretnom slučaju to su tradicionalni partneri SDA - HDZ prije svih, pa naknadno i stranke sa srpskim predznakom). Onda smo tom praksom u političkoj blokadi neizvjesno dug period koji je ispred nas, jer stranka koja je u logici političkog strukturiranja Bosne i Hercegovine bila jedna od tri konstituenta to više nije. Ovakva deklaracija pretpostavlja odbacivanje i narušavanje Dejtonskog sporazuma i ulazak u bezustavno stanje.
Naknadni paradoks je da SDA u istoj deklaraciji legitimira strukture postojeće Bosne i Hercegovine (njezine entitete) i poziva se na uspostavljanje Doma naroda u Republici Srpskoj, a u prethodno predočenom stavu se odbacuju entiteti i uvodi sistem funkcioniranja po drugačijoj teritorijalnoj organizaciji, odnosno “pet ili više multietničkih regija”, što pokazuje da je tekst deklaracije u sukobu sam sa sobom. No, to nije sve. Pričajući o građanskoj državi, SDA u svojem idejnom rješenju zadržava instituciju Doma naroda i etničkog veta na pitanja koja se tiču "vitalnog nacionalnog interesa" (ma koja to pitanja bila?). To sve u osnovnoj tezi narušava hipotezu Republike Bosne i Hercegovine i građanskog zastupanja u kojoj bi sva kolektivna prava bilo koje skupine, bila zastupljena i zaštićena individualnim pravima svakog pojedinca, a ne uslovima jednog (drugog, trećeg) etničkog interesa.
Novi narativ SDA je još jedan dokaz da ideolozi ove partije nisu baš najbolje svarili teoriju liberalne demokratije, a ni same sebe. U osnovi logike te teorije ona počinje od pojedinca, a ne od nekog kolektiviteta (organskog, apstraktnog, interesnog ili kakvog drugoga). Ne želim da nagađam njihov politički interes iza ovog deklariranja, ali politički proizvod će biti sigurna laž.
Sve mi ovo u glavi priziva Haverićev komentar na projekat Stranka za BiH zvani "100% BiH": “Tako oni u mom tekstu nalaze nepostojeću tvrdnju 'da BiH ne može biti građanska demokratija'; a ja samo tvrdim da ona to ne može postati dok god se oni za to zalažu. Nema te dobre ideje koja neće biti upropaštena kada počnu da je podržavaju ljudi bez kredibiliteta...”[1]
Bliži nam se jesen, neka počne naš najskuplji „šou“ stvarnosti.
Autor: Faris Šehović
