Iako je iz hrvatske perspektive granica sa Slovenijom nakon raspada bivše države trebala biti manje problematična od one sa Srbijom, Crnom Gorom ili BiH, ipak je već više od dvadeset godina predmet žestokog spora. Nakon brojnih zaokreta te naizmjeničnih eskalacija i smirivanja tenzija, narednih se tjedana očekuje i sudsko razrješenje. No već je sad poznato kako presuda neće približiti stavove.
Foto: AFP / Hrvoje Polan
Marjan Jerman je novinarska legenda koja je u slovenska srca ušla izvještavanjem o susjedskim sporovima. Svojim hrapavim glasom, koji naizgled ima boju autoriteta (ili barem stalnog gosta u lokalnoj krčmi), izvještava o “tegobama maloga čovjeka”. Već dobrih dvadeset godina putuje uzduž i poprijeko po zemlji i susjedima pod nos pruža mikrofon te u njih usmjerava kamere. Mi, naivni i nesvjesni gledatelji, tako saznajemo što se sve strašno događa na razini mikroskopskih susjedskih sporova. Prvi susjed je drugome preko zemljišta proveo cestu, drugi trećemu ubio psa, treći četvrtome ne dopušta uređenje kupaonice... Iako se radi o reportažama s terena, u Jermanovom izvještavanju ima nečega što podsjeća na šou Jerrya Springera. Ne radi se samo o traženju bizarnih sporova, nego povremeno i njihovu potpaljivanju. Stoga pitanja tipa: “I vi mu dopuštate da vam to radi? Mislite li da je to pošteno? Zašto se ne pobunite?”, nisu nikakva rijetkost. O slovensko-hrvatskim graničnim sporovima Jerman doduše ne izvještava, ali to nije ni potrebno, njegovu ulogu već posve dobro odrađuju nacionalni mediji s obje strane granice.
Zašto opet pisati o tom sporu, koji se povlači još od raspada nekadašnje zajedničke države i čiji je krunski dragulj Piranski zaljev? Zato što je ubrzo, po najavama već u prvoj polovici ove godine, moguće očekivati odluku haškoga suda vezanu uz arbitražni postupak. Slovensko-hrvatsku granicu dugu 670 kilometara, za sada i vanjsku, dakle šengensku, granicu Europske unije, svake godine prelazi više od 50 miliona ljudi. To mogu učiniti na 56 graničnih prijelaza i, unatoč nedavnim komplikacijama zbog detaljnijih policijskih i carinskih pregleda, većih poteškoća u prelasku granice do sada nije bilo i nije ih za očekivati. Sezonske selidbe, Slovenaca na Jadran i Hrvata na Alpe, granični sporovi nisu pogodili, već se radi o političkom pitanju. Točnije, radi se o pitanju politika i političara, koji se njime obično bave politikantski. Za njih Piranski zaljev predstavlja tip političkog blaga, čiju upotrebnu vrijednost prigodno iskorištavaju već više od dvadeset godina. Svaki ga put na izborima pokušavaju mijenjati za što veći broj glasova. Ali kao što je već spomenuto, u političkom, prije svega politikantskom imaginariju, ta problematika ustvari kotira više nego u stvarnom životu običnog čovjeka.
Blokada, pa dogovor
Prije nego li se posvetimo stanju ovdje i sada, osvrnimo se još na kratku povijest (ne)rješavanja otvorenih graničnih pitanja. Obično ju možemo razdijeliti na četiri razdoblja. Prvi je period od godine 1992. do 2002., u kojem je djelovala miješana diplomatska komisija za utvrđivanje, demarkaciju i konačan sporazum o granici. William Perry, bivši američki ministar obrane, tijekom 1999. godine neuspješno je pokušao s medijacijom. Dvije godine kasnije, opet su se nastavili pregovori miješane diplomatska komisije, a potom još i pregovori na razini predsjednika vlada, preko posebne delegacije. Njihov rezultat bio je Ugovor o zajedničkoj državnoj granici, poznatiji pod imenom sporazum Drnovšek-Račan. To se tada činio kao moguće trajno rješenje, iako do konačne ratifikacije ipak nije došlo. U narednih šest godina, tj. u razdoblju do 2008. godine, napori su prije svega bili usmjereni na traženje rješenja pomoću treće strane. U tom je vremenu Slovenija predlagala rješavanje pred Sudom za mirenje i arbitražu Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), što je Hrvatska odbila. Slijedio je hrvatski prijedlog rješavanja na Međunarodnom sudu za pomorsko međunarodno pravo u Hamburgu, kojeg je pak odbila Slovenija. Tada postaje jasno da bez arbitraže spor najvjerojatnije neće biti moguće riješiti.
U trećem, politički najturbulentnijem razdoblju, Slovenija je smatrala da hrvatska strana u pojedinim poglavljima u procesu pristupa Europskoj uniji prejudicira granicu sa Slovenijom, zbog čega je efektivno blokirala nastavak pristupnih pregovora. Tadašnji komesar za proširenje EU, Olli Rehn, najprije je (neuspješno) pokušao s medijacijom, a zatim je predložio arbitražu. U aprilu 2009. predstavljen je tzv. prvi Rehnov prijedlog, s kojim se Hrvatska složila, a Slovenija mu je dodala amandmane. U tzv. drugom Rehnovom prijedlogu su bili sadržani slovenski amandmani, ali se sada s njim nije slagala Hrvatska. Završetak tog ping-ponga dogodio se 31. juna 2009., kada su se u Trakošćanu susreli tadašnji predsjednici vlada, Pahor i Kosor, te dogovorili da hrvatska strana više neće prejudicirati granice, a da će Slovenija odustati od svoje zadrške oko pristupa Hrvatske Uniji. U novembru iste godine u Stockholmu je potpisan arbitražni sporazum koji počinje važiti 29. novembra 2010. Na određeno vrijeme se činilo da sve protječe kako treba i da je sada potrebno samo još pričekati odluku suda.
Očekivanje “starijeg brata”
No u julu 2015. hrvatski Večernji list i srpski Kurir objavili su snimke razgovora između slovenske diplomatkinje Simone Drenik i slovenskog arbitra Jerneja Sekolca. Uslijedile su ostavke i promjene arbitara, najava Slovenije da arbitražni postupak teče dalje, te objava Hrvatske da je on za nju postao ništavan te da od njega odstupa. Arbitražni sud je zauzeo stajalište da je Slovenija takvim “telefonskim čavrljanjem” kršila svoje obveze, ali da kršenja nisu tolika bi se zbog njih moralo poništiti čitavu arbitražu. Potporu nastavku postupka izrazila je i Europska komisija te se postupak nastavio i, kao što je rečeno, trebalo bi doći do presude nekada u nadolazećim tjednima. Imajući u vidu da odluka ipak još nije poznata, na ovome mjestu možemo samo špekulirati što će se točno dogoditi po objavi. Upravo to su napravila dva slovenska publicista, čiji su zaključci prilično reprezentativni. Darijan Košir u Dnevnikovoj kolumni po naslovom “Arbitraža će biti priča 2017. godine”, piše o tome da će presuda najvjerojatnije biti nekakav kompromis, i da će Slovenija dobiti većinu Piranskog zaljeva, a Hrvatska nešto više zemlje oko Dragonje ili Trdinovog vrha. Košir se u nastavku pita što će se dogoditi “idućeg dana”. Kada će Slovenija presudu, kakva god ona bila, pokušati početi sprovoditi, a Hrvatska ustrajati na njenoj ništavnosti.
Autor potom svoju pozornost usmjerava na vanjskopolitičke okolnosti i pitanje kako će se prema presudi odnositi “veliki”. Europska komisija, njena politička kuma, na njoj će vjerojatno ustrajati jer se radi o pitanju njenog političkog autoriteta i vjerodostojnosti. I Rusija će biti naklonjenija Sloveniji nego Hrvatskoj, da SAD i njenu “slovensku” prvu damu uopće ni ne spominjemo. Košir zaključuje da vanjske okolnosti Sloveniji nikada nisu bile tako naklonjene, i da će samo o nama ovisiti kako ćemo ih znati iskoristiti. Čovjeku dođe da u tako pogodnim okolnostima zahtijeva još Istru i pola Dalmacije... O tome kako dalje po objavi presude arbitražnog suda, piše i Igor Mekina na Portalu Plus. U svojem tekstu navodi tri moguća scenarija za Sloveniju. Prvi je jednostrano uvažavanje presude, drugi je traženje sporazuma s Hrvatskom uz pomoć generalnog sekretara UN-a, i naposljetku – tužba Hrvatske. Po riječima Mekine, izvori bliski vladi potvrđuju da upravo o tome razmišljaju slovenski pravnici. Mekina u nastavku čak predlaže da možda nije bilo pametno tako “brzo” pustiti Hrvatsku u EU. Da bi se dobila generalna ideja, ovaj kratak sažetak sasvim je dovoljan – Sloveniji se nanosi nepravda, Hrvatska ju provocira, “ali veliki” će nam priteći u pomoć i složiti se s nama. Na drugoj strani granice odvija se zrcalna slika iste priče – Hrvatskoj se nanosi nepravda, Slovenija ju provocira, a povijest će biti na njenoj strani!
Ako išta, u više od dvadeset godina države su dokazale da spor samostalno nisu sposobne riješiti i to očito neće promijeniti ni presuda arbitražnog suda. Tiha želja obiju strana stoga ostaje da se odnekud pojavi “stariji brat”, bila to Europska komisija, SAD, Rusija ili netko četvrti, koji će pomoći drugu stranu prisiliti na podređenost. Scenarij je to koji je dugoročno puno gori od dodatnih dvadeset godina pat pozicije. Na koncu, s obzirom na starost slovensko-hrvatske granice, to opet nije ni tako dugo razdoblje. Države su u prošlosti, dapače duga stoljeća, bile pokrajine širih, najprije habsburških, zatim austrougarskih, a kasnije jugoslavenskih političkih zajednica. Već samo brzi pogled na 20. stoljeće otkriva nam koliko povijesti u nogama ima to područje i kakvo je igralište geostrateških interesa velesila obično bilo. Možda se zbog toga zaziva Veliki Treći, koji bi poput boga trebao nakon svađe stupiti na pozornicu i riješiti granični spor na stoljetnom talogu odsutnosti političke suverenosti. Zato se čini da će granično pitanje biti stvarno riješeno tek onda kada će granica u današnjem obliku biti odbačena, tj. kada će se šengenski granični režim pomaknuti još jednu državu južnije. Dok god i Slovenija i Hrvatska ne budu posve teritorijalno integrirane u politički sistem novodobnog imperija, Europske unije, izvještavanja o međususjedskim sporovima neće prestati.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić
