Ono čime svemu tome parira „prvi u Hrvata“ skoro da i nije vrijedno spomena – iako su mu, da se razumijemo, učinci po ovu zemlju jednako razorni. Jedna odluka Ustavnoga suda, ona o Izbornom zakonu – i uz ogromne zasluge samog Suda, koji o zloupotrebi vlastitih odluka uporno šuti, a time zloupotrebma i sam daje legitimitet – se tumači na način koji s njom nema veze.
Piše: Slavo Kukić
Prije koji dan Bogić Bogićević, ocjenjujući efikasnost BiH kao države, izreče uhu nimalo ugodnu – da to, jezikom Đekne, države „ni viđelo nije“. I to je, pošteno govoreći, gola istina. Pogledajmo, uostalom, fakte samo i iz zadnjih desetak dana, a svakome od čitatelja ostavljam da se s Bogićevićem – ili sa mnom, svejedno – složi ili ne.
Prije koji dan, recimo, po nalogu državnoga tužiteljstva, zbog optužbi za ratne zločine uhitiše generala Dudakovića i još desetak pripadnika Petog korpusa Armije BiH. Ni na kraj mi pameti naglabati jesu li svi oni, vrli general posebice, za počinjene, i pripisane im ratne zločine i odgovorni. To je, uostalom, posao pravosudnih institucija – i, što se mene tiče, poštovati ću svaki sud kojeg one izreknu. I to bi, pita li se mene, morao biti odnos i svih ostalih. Jer, ne vidim da bi se u ovoj zemlji, i danas snažno opterećenom hipotekama posljednjega rata, prema tome drugačije trebao odnositi i itko drugi.
Nažalost, prethodnih dana je činjeno baš to. Na skupovima potpore širom Federacije – u Bihaću, Zenici, Tuzli, Mostaru, Sarajevu – Dudakoviću se klicalo kao heroju, a njegovo privođenje ili potpora hapšenju su proglašavani činom izdaje i BiH i simbola njezine obrane. Pri tome se, međutim, zaboravlja da se ne radi samo o Dudakoviću. Da je, naprotiv, problem što ovdje obitavaju barem tri vrste nacionalnih „heroja“. I što se sve njih, neovisno i o tome što kažu sudovi, izdiže na pijedestal vrhovnih nacionalnih vrednota. A time se, opet, samo dodatno otežava ionako rovito stanje – i odgađa individualna i kolektivna katarza. Bez koje, vjerovali mi ili ne, nema ni budućnosti koju, ako ne mi, zaslužuju barem naša djeca.
Ili, već mjesec dana se šuška da za dva tjedna u Sarajevo dolazi turski predsjednik – i da će s turskom evropskom dijasporom održati predizborni skup kojeg mu prije toga u više zemalja EU zabraniše. Treba li takav skup dopustiti i ovdje, priča je za sebe – i o njoj ovom zgodom ne bih. Ali, prešutjeti ne treba da za Erdoganovo prikupljanje glasova po BiH, iako je taj plan i on sam potvrdio, ovdje do prije dva-tri dana nitko, i to baš ništa nije znao. Pojma o njegovu predizbornom nastupu u glavnom gradu nije imalo Predsjedništvo zemlje, pojma nemaju u ministarstvu vanjskih poslova, neupućenima su se pravili čak i u turskoj ambasadi.
Zašto je Erdoganov dolazak tako misteriozan? I što misterioznost u vezi s njim uopće znači? Pita li se, primjerice, mene, ona je – jer, pa neka „mudraci“ zbore što im drago, ne radi se o dolasku lidera jedne političke partije nego prvog čovjeka jedne države – ništa drugo do pokazatelj kako se u vanjskoj politici BiH potpuno ignoriraju u svijetu uobičajene diplomatske procedure. Da, bit ću još konkretniji, BiH ima ozbiljan problem s političkim i državnim paralelizmima – i parastrukturama koje državu potpuno ignoriraju. Nad kojima država nema nikakve kontrole. A zahvaljujući kojima se čelnici drugih država prema njoj, neka mi bude oprošteno, mogu ponašati kao prema vlastitoj prćiji. Ili još bolje, kao dijelu vlastite države – u konkretnom slučaju Turska, u drugima Srbija, Rusija, Hrvatska.
Ostaje, doduše, pitanje je li turska predizborna kampanja i jedini razlog najavljene posjete BiH? Ili je tek paravan za podupiranje ambicija koje se prema ovoj zemlji iskazuju – da ju se pretvori u privatni obiteljski posjed? U dinastiju koju bi, nakon oca i sina, obilježiti trebala i snaša? Iskreno, ne znam. Ali, znam da na taj odgovor nećemo dugo čekati. No, bude li po srijedi to, pred BiH su samo dva puta – da se jednom za svagda oslobodi logike prethodnih tridesetak godina ili da definitivno, i za sva vremena, nestane i kao država i kao društvo. Treće, pa što god mi se spočitavalo, nema.
Ova vrsta sudova se, istini za volju, ne odnosi samo na ono što se u BiH čini u kuhinji Erdoganu najodanijih. Jer, antidržavno djelovanje je alfa i omega njezinih nacionalista svih boja. Prvi čovjek RS, recimo, tako burno – i za to mu ne prigovaram – reagira na krajnje nediplomatsko ponašanje predsjednika Erdogana. Ali, ni na kraj mu pameti da se isto tako odnosi i prema onome što u BiH dolazi iz Beograda i Moskve – a što sa standardima dobrih diplomatskih običaja, poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje domaćina baš i nema dodirnih točaka. Naprotiv, dojam je kako ih u takvom odnosu i sam ohrabruje.
S poštivanjem ustavnog poretka, potom, dodirnih točki nemaju ni stalne mu prijetnje kako će na prostoru kojeg kontrolira onemogućiti sve institucije koje nema pod vlastitom šapom. U RS-u će, pročitah ovih dana, zabraniti rad i Tužiteljstva i Suda BiH, ali i SIPA-e i OSA-e – jer svi oni, veli, OSA posebice, podrivaju RS i njezin suverenitet.
Hoće li s istom praksom i nastaviti ostaje za vidjeti. Ali, siguran sam da će ga rekacija OSA-e na prijetnju mu, kako će je s prostora RS protjerati, prisiliti na razmišljanje. Za one koji nisu upratili, iz OSA-e je upozoren kako će na eventualno osnivanje entitetskih sigurnosno-obavještajnih agencija, koje on sam nedavno najavi, poduzeti sve kako bi se zaštitio ustavni poredak zemlje. A što to znači Dodik sigurno vrlo dobro znade. I, ne vjerujem da je na izrečeno upozorenje ostao mrtav-hladan.
Ono čime svemu tome parira „prvi u Hrvata“ skoro da i nije vrijedno spomena – iako su mu, da se razumijemo, učinci po ovu zemlju jednako razorni. Jedna odluka Ustavnoga suda, ona o Izbornom zakonu – i uz ogromne zasluge samog Suda, koji o zloupotrebi vlastitih odluka uporno šuti, a time zloupotrebama i sam daje legitimitet – se tumači na način koji s njom nema veze. I pozivom na nju se istrajava na izmjenama zakona u koje su ultimativno ugrađena vlastita rješenja – po principu, ili će biti ovakve ili izmjena neće ni biti. A u podtekstu i nije ništa drugo do želja da se one ne dogode i da se zemlju uvede u stanje pravne anarhije. Da se, drugim riječima, mostarizira čitava država – ili barem prostor države i Federacije. A onda, budući se to neće dogoditi s RS-om i razinom kantona, „kom obojci, kom opanci“ – ili, da se ne lažemo, druga faza plana Dodik-Čović u razbijanju BiH.
Svjetski centri moći su, nažalost, i u vezi s tim potpuno inertni. Visoki predstavnik šeta po svijetu i daje izjave koje su gotovo pa klaunovske, dužnosnici SAD i EU u BiH organiziraju jalova sijela kojima troše i ono malo vremena koje je za iskorak preostalo – sada su pristali i na tumačenje odluke Ustavnoga suda od strane Venecijanske komisije, koje će uzeti barem još mjesec dana, iako nikoga od domaćih etnokomedijaša ono i dalje ne obvezuje – Rusija sve to promatra sa strane, ali i brani leđa Dodiku i njegovu zamećanju nereda itd.
U takvoj situaciji, hoću reći, izlaz može biti samo u nama samima – u zaokretu u vlastitim nam glavama da je rješenje jedino u promjeni političke paradigme. U okretanju leđa političkim filozofijama koje su kočnica bilo kakvih promjena – ali i pravu na život svih nas zajedno. Nažalost, malo je indikatora koji na mogućnost takvog zaokreta upućuju.
Pogledajte, uostalom, što se sve događalo za nedavni Praznik rada. Zapravo, ništa. I ono što je zabilježeno obojeno je trijadama vlasti, nikako i radničkim zahtjevima. Prvi maj radničkoj su klasi čestitali oni koji su za njezino prekopavanje po kontejnerima za smeće najodgovorniji – među njima i federalni premijer i potpredsjednica Federacije – a neki od uobičajenih laži odustajali nisu čak ni na taj dan. Prvi čovjek Narodne skupštine RS prosipa demagogiju o pravu na rad kao elementarnom ljudskom pravu, njegova premijerka narodu prodaje zjake kako taj entitet „danas bilježi rekordnu zaposlenost“, i kako razloga za radničke prosvjede ni nema, predsjedavajući kolektivnog šefa države, bez da se zacrveni, radništvo šamara pričom o rastu kojeg je zemlja ostvarila i koji će, a i povećanje radnih mjesta, provođenjem započetih reformi tek ostvariti.
Vlast, koja je za radničke muke odgovorna, je izorganizirala i sve ostalo čime je stvarala privid stvarnosti, drugačiju od one koja siroti narod svakodnevno pritišće. Prvomajskom budnicom, recimo, Mostarom je, svirajući svjetske koračnice, protutnjala Hrvatska glazba, svojim repertoarom su na prvomajski uranak Zeničane budili članovi puhačkog orkestra tamošnjega kulturno-umjetničkog društva, u Gradskom parku u Doboju zvucima tradicionalnih koračnica se oglasio Gradski puhački orkestar. Ne pročitah, ali sam gotovo siguran da je slične fešte bilo i drugdje.
A što je s radničkom klasom? Kako ona reagira na ono što joj se događa? Da ne duljim, ni približno reakcijama koje se bilježe u svijetu. Na desetine tisuća radnika je, recimo prosvjedovalo u Berlinu i Beču – i upozoravali kako je bogatijih sve više, a uvjeti rada radnika sve gori. U Parizu i drugim francuskim gradovima radnici su, noseći antikapitalističke zastave, prosvjedovali protiv ekonomske politike države, ponegdje izazvali i nerede.
Širom svijeta se, drugim riječima, zbog položaja radništva prosvjedovalo. A ovdje? Ovdje su radnici otišli na roštilj. Praznik rada je, kakve li ironije, pretvoren u praznik roštilja, piva i muzike. I udri Cile!
A bunt protiv stanja u koje je radnička klasa ove zemlje, barem onaj dio kojemu pravo na rad još uvijek nije oduzeto, dovedena? On je i ove godine utihnuo. Zašto? Zato što mu zeleno svjetlo nisu dali oni koji od sindikalne članarine, i na teret te iste klase žive. Čelnici sindikalnog pokreta. Iz Saveza samostalnih sindikata su se, pročitah, opredijelili za opciju dijeljenja letaka i anketiranje radne snage o njezinom radnopravnom statusu. Sprdnja. Ili jezikom prvog čovjeka sindikata „Solidarnost“, sindikati su izdali radničku klasu.
Zašto? Zato što su, da se još malo poslužim prvim čovjekom „Solidarnosti“, sindikalni čelnici pod izravnim političkim utjecajem, a sindikati društva „jednog, dva ili tri lica“. Privatne prćije od koji se, što se njihovih vlasnika tiče, dobro živi. I kojima je položaj radništva važan koliko i lanjski snijeg.
Ima li se sve to na umu, da se vratim na početak ove analize, bojim se da je Bogić Bogićević, tezom kako se u slučaju BiH i ne može govoriti o državi – to što imamo, da ga još jednom citiram, državu „ni viđelo nije“ – samo rekao istinu. I to, da se razumijemo, ne cijelu. Jer, da bi istina bila potpuna, od Bogićevića izrečenom se – i opet koristeći crnogorski narodni žargon antologijske Đekne – ponešto mora i dodati. Pa bi zaokružena misao, što se mene tiče, mogla izgledati ovako: „Ovo državu ni viđelo nije – a ne zna se ni kad će“.
