Bosnu i Hercegovinu u listopadu ove godine očekuju parlamentarni izbori. Kao što to obično biva, politička scena se uskomešala. Posebice to vrijedi za stožernu bošnjačku stranku: Stranku demokratske akcije (SDA). Sve veći broj stranačkih disidenata nužno provocira pitanje: prijeti li Izetbegovićevoj stranci dubinska kriza i što to znači za BiH?
Realno, politički život u Bosni i Hercegovini se odvija u deset predizbornih mjeseci koji dolaze svake četiri godine. Kad u drugom razredu pučke škole savladate lekciju o prijestupnoj godini, naučili ste i prvu i zadnju lekciju računanja političkog vremena u Bosni i Hercegovini. Sve između je čekanje, odnosno odgađanje dedlajna. Prvi mjeseci 2018. godine samo potvrđuju tu teoriju, štoviše, podižu letvicu na visinu koja obećava, u najmanju ruku, dobru zabavu građanima koji se protiv devastirane socijalne slike društva bore ironijom, emigracijom ili narodnim kolom.
Da je na pomolu novi politički cirkus svjedoči i ulazak u izbornu godinu bez riješenog zakonskog okvira i pravila koja diktiraju i reguliraju izbornu utakmicu. Tako je u prvom planu i od najvećeg medijskog interesa upravo kvalifikacijski meč između Dragana Čovića (HDZBiH) i Bakira Izetbegovića (Stranka demokratske akcije) oko promjene izbornog zakona na kojoj inzistira najjača stranka među hrvatskim korpusom u Hercegovini, a kojoj se protivi najjača sarajevska stranka: SDA.
Karavana disidenata
Meč je potaknut egzistencijalnim strahom HDZ-a od ponavljanja “scenarija Komšić” i ugrožavanja hegemonije Čovićeve stranke koja trenutno, puno važnije od ičega drugog, drži sve financijske institucije u Federaciji BiH osim Porezne uprave. Naime, HDZ inzistira na promjeni izbornog zakona kako bi se izbjegla situacija da hrvatskog člana ne izaberu glasovi Hrvata iz Hercegovine u kojoj je HDZ najjača politička opcija. Iako je taj scenarij malo izvjestan s obzirom na to da se Željko Komšić trenutno čini kao davno završena politička priča sa svojom Demokratskom frontom, zadnja događanja u Stranci demokratske akcije ostavljaju mogućnost njegova uskrsnuća.
Naime, svojevrstan val izlazaka prominentnih članova SDA iz stranke potpuno destabilizira stranačku sliku bošnjačkog političkog korpusa, što znači da u mnoštvu kandidata i povećane ponude sličnih, odnosno nedovoljno različitih, političkih aktera (skoro svi s prefiksom ex-SDA), dio glasača nacionalnih bošnjačkih opcija mogao bi se lako odlučiti da glas dade Željku Komšiću u trci za predsjedništvo BiH i ponovi 2006. i 2010. godinu. A pogotovo zbog činjenice da Bakir Izetbegović nema zakonsku mogućnost da se kandidira za treći uzastopni mandat što znači da SDA mora u idućih par mjeseci iznjedriti dovoljno jakog kandidata koji će protiv sebe imati ne samo, posredno, Komšića, nego malu armiju bivših SDA-ovih projekata na čelu sa Fahrudinom Radončićem.
Turbulencije u SDA-a i izdvajanja iz stranke, nisu međutim iznenađenje i imaju kratku i dugu povijest u nacionalnoj stranci bosanskih muslimana. Kratka povijest tih turbulencija ide od lokalnih izbora prije dvije godine. Mali ratovi u SDA-a koje smo tada detektirali, proširili su se u otvoreno, ali nekoordinirano nezadovoljstvo s Bakirom Izetbegovićem, njegovom političkom umješnošću i kadrovskom politikom. Karavana SDA-ovih disidenata koju je poveo parlamentarni trojac Ahmetović-Sokolović-Šepić osnivanjem Nezavisnog bloka prošle godine, nastavila se ove zime izlaskom iz stranke još jačih stranačkih figura. Stranku je u veljači iznenada napustio premijer SDA-ove zlatne koke i najbogatijeg kantona Sarajevo – Elmedin Dinko Konaković. Mladi SDA-ov lav je odvajkada pokazivao sklonosti političkom soliranju koje je sad napokon i potvrdio osnivanjem stranke Narod i pravda koja će na idućim izborima nastojati umanjiti premoć SDA-a u Sarajevu i okolici.
I dok je soliranje Konakovića donekle rješiv problem za Bakira Izetbegovića, vijesti s istoka zemlje i rušenje “vlastite” vlade u Skupštini Tuzlanskog kantona, upalilo je alarm za uzbunu. Naime, potpredsjednik stranke i nekrunisani beg Banovića, Mirsad Kukić, u eskalaciji sukoba unutar banovićkog SDA, išao je, uz potporu opozicije i “svojih” zastupnika, rušiti vladu SDA-ovog premijera Bege Gutića. Rušenje vlade Tuzlanskog kantona zadnji je čin u recentnim sukobima u jednoj od najjačih lokalnih organizacija SDA u državi. U Općini Banovići SDA je vladao toliko suvereno da su rezultati lokalnih izbora koji dolaze iz ovog gradića često izgledali nestvarno. Na zadnjim lokalnim izborima održanima 2016. SDA je kao stranka dobila 87% glasova, a kandidat SDA za načelnika općine čak 90%.
Duga povijest otpadništva
Gradić na sjeverozapadnim obroncima Konjuh planine bitan je za SDA ne (samo) zbog gore navedenih podataka i političkih resursa koji oni nose, nego primarno zbog materijalnih resursa na kojima je politička dominacija SDA-a i Mirsada Kukića bila izgrađena. Riječ je o Rudniku mrklog uglja Banovići koji zapošljava većinu grada i okolice i koji je, kako kaže bivši premijer Gutić, “pod apsolutnom kontrolom” Mirsada Kukića. On će zasigurno iskoristiti kontrolu tog bitnog resursa, i kantona i Banovića na narednim izborima, i pokušati stvoriti alternativu SDA-u u Tuzlanskom kantonu sa svojim Pokretom demokratske akcije koju su osnovali njegovi simpatizeri dok on još čeka da ga SDA razriješi funkcije potpredsjednika stranke.
Kukićeva priča do u detalja podsjeća na onu Fikreta Abdića Babu koji je svoj politički kapital gradio na materijalnom resursu Agrokomerca još prije rata, a što mu je pomoglo da u ratu postane prvi pravi SDA-ov disident i jedna od zainteresiranih strana u ratnim sukobima i šverc aranžmanima. I dok nas politička praksa često uči da taj tip “otpadnika” ima kratku povijest trajanja na političkom tržištu, primjer SDA-a i njegovih ex-kadrova svjedoči i nešto dužoj povijesti njihova opstanka. Uz Abdića koji skoro 23 godine nakon rata ponovno vlada Velikom Kladušom, cazinska Stranka demokratske aktivnosti (A-SDA) na čelu sa Nerminom Ograševićem u kontinuitetu vlada ovim krajiškim gradom od 2008. godine.
Ovoj listi SDA-ovih kadrova koji su se otrgli stranačkim uzdama i politički preživjeli, valja nadopisati načelnike Visokog, Zenice, Starog Grada – Sarajevo, Kalesije i Goražda. Da se usudimo prepustiti dubljoj analizi svakog od ovih nabrojanih primjera jasno bi bilo da je riječ o lokalnim moćnicima koji su uspjeli razviti svoju političku infrastrukturu i uspjeh i bez SDA-ove stranačke mreže i usprkos paralelnoj (infra)strukturi Islamske zajednice (IZ) koja je redovito (osim jednom: podrškom Harisu Silajdžiću 2006.) slijepo slušala naputke obitelji Izetbegović i predstavljala nevidljivog partnera u vlasti SDA-u i nužan poligon za političku propagandu reprodukciju stranke. Dovoljno je samo pogledati popis kadrova koji su trenutno istureni u prvi plan da bi sanirali situaciju s Kukićem i ostalim “otpadnicima”: mahom ljudi vezani za IZ što kao bivši imami, što kao članovi Sabora IZ ili Rijaseta. Nije nebitno da je za prvi kvartal ove godine sazvano i zasjedanje Sabora IZ na kojem bi trebalo raspravljati o radu ovog tijela i njenog rukovodstva, a što prevedeno na politički jezik čaršije znači: posredno i raspravljati o podršci Izetbegovićevoj stranci na idućim izborima što bi moglo bit vrlo zanimljivo u postojećoj konstelaciji i fragmentaciji stranke “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga”.
Nova politička geografija
Nisam slučajno u prvim paragrafima SDA nazvao “sarajevskom strankom”. Naime, visoko decentralizirana država plus rukovodstvo koje se nije koncentriralo na razvoj stranačke infrastrukture nego na gomilanje političkog i ekonomskog kapitala u centru, dovelo je SDA u situaciju da jedino što im preostaje od realne političke moći – vlast je u Gradu Sarajevo gdje drže sve općine (osim jedne koju drži, pak, njihov “bivši”). Stranačko rasulo SDA potvrđuje i tezu o novoj geografiji bh. političkog polja. Iz dejtonskog eksperimenta, političkog procesa u kojem nema “neredovnih” izbora i kompleksnog principa raspodjele političke moći, proizašla je ovakva nestabilna politička struktura čija je SDA tek prva žrtva.
Tako da danas možemo reći da se bošnjački politički korpus sastoji se od mnoštva svojevrsnih polisa, a vlast na kantonalnim te pogotovo federalnom nivou uskoro će se sastavljati od još više aktera koji teško da će se ujediniti oko neke zajedničke platforme s obzirom na to da jedino što ih ujedinjuje je samo mjesto njihove političke konstitucije – SDA. Bošnjački korpus je samo prvi poligon takve fragmentacije iz prostog razloga što ne postoji kohezivni faktor kao u ostala dva naroda koje homogenizira geografska kompaktnost (RS i hrvatski dio Hercegovine) i svojevrstan nacionalni cilj (zaseban entitet). Naravno, ta dva korpusa imaju svoje kontradikcije, istina ne toliko “sudbonosne”, ali itekako vidljive, što će pokazati i izbori u listopadu.
