Osude korupcije, pohlepe ili nepotizma u vladajućim strukturama, koje dolaze iz vjerskih vrhova, nikada nisu nedvosmislene i precizno adresirane, nego su oprezne, konfuzne i bez tačne adrese
Nije mali broj kompetentnih ljudi u regionu, među njima i teologa, koji smatraju da je religija na Balkanu postala raskolnički, a mnogo manje integrativni faktor, te da je u civilizacijskom smislu, u savezništvu sa etnonacionalističkim elitama, čitave narode vratila stoljeće unazad. Osnažene nakon pada komunizma, vjerske institucije su vrlo brzo ispoljile svoju volju za moć, pri čemu je rat usmjerio vodu na njihove mlinove. Katolička crkva u Hrvatskoj ima, ne od juče, veliki utjecaj na većinu stanovništva. Srpska pravoslavna crkva takođe se najdirektnije miješa u političke poslove, koristeći kosovsko pitanje kao svoje najsnažnije duhovno uporište, iz kojeg može da se eksponira i kao politički faktor. Slično je i sa konfesijama u Bosni i Hercegovini – povremeno se distanciraju od “svojih” korumpiranih i patološki pohlepnih vladajućih struktura, ali nikad toliko da bi ugrozile svoje interesno savezništvo s njima. Religija je, ruku pod ruku s politikom, postala dominantna pojava na društvenoj sceni, institucionalno prisutna i gdje treba i gdje ne treba, što se nerijetko manifestira kao religijsko-politički kič. Zbog toga niko ozbiljan ne drži previše do lamentacija u kojima vjerski autoriteti, obično o vjerskim praznicima, osuđuju teške deformacije vladajuće politike, naprosto zato što te osude nikada nisu nedvosmislene i precizno adresirane, već su oprezne, konfuzne i bez tačne adrese. Takva kritika se pretvara u svoju suprotnost, u svojevrsnu reanimaciju kojom se od izbora do izbora produžava život vlastodržačkih struktura, nekažnjenih krivaca za sunovrat u koji je BiH dospjela.
U tom smislu je paradigmatična i bajramska hutba reisu-l-uleme Huseina Kavazovića u kojoj je, između ostalog, rekao: “Snaga našeg naroda i zajednice je u budućnosti i odlučnosti da se suprotstavimo ideološko-političkoj kleptomaniji i strasti koju ta kleptomanija razvija, posežući za tuđim kao za svojim. Treba izbjegavati svaki vid populizma, fanatizma i olahkih obećanja. Zemlju trebaju voditi oni koji imaju znanje, osjećaj za ljude i domovinu”. Iako ne znam šta tačno znači nezgrapna sintagma “ideološko-politička kleptomanija”, ostaje pitanje: Na koga se ova kritika odnosi? Na koju stranku i na kojeg lidera? Koliko je muslimanskih vjernika u stanju da sve to shvati i probavi? Možda tek svaki stoti! Reis Kavazović je dobronamjeran i inteligentan, ali ovakve lamentacije ostavljaju ljude potpuno ravnodušnima i odlaze niz vjetar. Jasniji i konkretniji bio je muftija banjalučki Osman ef. Kozlić, koji je povodom Kurban-bajrama rekao: “Mi nismo slobodni ako nas stalno straše i huškaju na mržnju. Oni koji se bore za političku prevlast, igraju u dobroj mjeri na vjerske osjećaje naroda. Oni samo dobro rade svoj posao, ono u čemu su se izvještili. Problem nije u njima, nego u nama, koji smo duhovno ili mentalno zatvoreni u torove. Tu je problem. Zbog toga je potrebno da se oslobodimo ili da dosegnemo slobodu, da se za nju izborimo, prvo sami sa sobom, a potom i na nivou kolektiviteta”. Zašto se naši imami svojim džematlijama ne obraćaju jezikom koji će svima biti razumljiv, onako kako je, takođe povodom Kurban-bajrama, govorio Damir ef. Paštalić: “Brine me moralno stanje onih koji predvode narod. Kad su Bošnjaci u pitanju, Srebrenica ne smije biti vlasništvo nikakvih regionalnih i općinskih stranačkih odbora i njihovih kandidata na izborima. Haram je u nedostatku rezultata svog rada hvatati se za nišane i pričati o tobožnjoj brizi za žrtve”.
Ni pametnom se u ovom vrzinom kolu nije lako snaći. S jedne strane, svjedoci smo činjenice da stranački megafoni predizborne kampanje idu Bosnom uzduž i poprijeko i glorifikuju svoju višegodišnju propalu politiku, prikazujući je kao jako uspješnu, a s druge strane imamo kritički odnos vjerskih institucija prema toj istoj politici, makar izrečen stidljivo i aluzivno, tako da svako od njenih aktera može reći da se to ne odnosi na njega i njegovu stranku, već na nekog drugog. Zašto je ovdje licemjerje obostrano? Zato što prvi lažu i obmanjuju narod, praveći ga budalom, u skladu sa onom crnohumornom dosjetkom “zar više vjeruješ svojim očima nego meni”, dok drugi tom narodu ne pomažu da otvori oči, jer im je svaka vlast potrebna, kao što su i oni potrebni svakoj vlasti. I šta, poslije svega, može da misli jedan polupismeni vjernik, a takvih je veliki broj, pogotovo kad vidi kako se na blagdanskim prijemima vjerski poglavari grle i ljube sa onima koji su personifikacija politike koja je tog vjernika dovela na rub siromaštva i beznađa? Taj nesretnik će ipak glasati za onoga koga, na ovaj ili onaj način, promovira džamija, odnosno crkva. Tako je bilo svih proteklih godina. Zato mislim da za pobjedu na izborima nije dovoljna ni urnebesna stranačka kampanja, ni podrška navijačkih medija, ni obećane kule u oblacima. Oduka o izbornoj pobjedi pada u džamiji i crkvi! To su davno shvatili kandidati za visoke i najviše funkcije.
Alija H. Dubočanin, po mnogima jedan od najboljih bh. pisaca, primjećuje da se društvo u Sarajevu sve više oblikuje na principu džemata i kaže: “Pa, zar je to loše. Pred čovjekom kataklizma. Sve je zatvoreno osim kladionice, pijace i džamije. Nema više nikakve organiziranosti među ljudima. Nema više socijalističkog saveza. Jedina ustanova koja je u toku dana otvorena za ljude i koja im nešto i kaže, pa i uputi, a ljudi to osjećaju, jeste – džamija! Sav društveni život odvija se u džamiji. I od džamije do džamije, od džemata do džemata, to je uvezanost današnjeg Sarajeva. Ljudi znaju da bar tamo pripadaju, jer, inače, ne pripadaju nigdje. A ljudska potreba je i potreba za pripadnošću. Na toj osnovi se stvaraju navijači. Ali, više se nema za koga ni navijati. Pa, neka onda navijaju za dragog Boga”.
Ne znam kako bi sve to izgledalo ako bi ideja džemata u glavnom gradu zemlje poprimila nekakvu institucionalnu formu, ali u cijeloj toj priči ima jedna dobra stvar – u tom bi slučaju političari ostali bez posla i time bili onemogućeni da i dalje čine nepopravljive štete.
