Nekoliko mjeseci nakon euforične proslave pobjede na francuskim predsjedničkim izborima, niz poteza predsjednika Emanuela Macrona uzrokovao je mnogo negodovanja. Iako su vidan pad njegove popularnosti izazvale porezna politika kojom pogoduje najbogatijima i najavljeno rezanje radničkih prava, veoma je upitno mogu li se protivnici Macronovih odluka složiti oko šire palete političkih pitanja i zajedno politički djelovati
Serge Halimi
Na 100°C voda vrije, to je sigurno. No kad se radi o ponašanju društava, malo je vjerojatno da će se preslikati zakoni fizike. To što jedan posto ljudi upravlja većinom svjetskog bogatstva ne znači da je ostalih 99 posto kohezivna društvena skupina, a još manje uzavrela politička sila.
Pokret Occupy Wall Street iz 2011. bio je izgrađen oko ideje i slogana: “Mi smo 99 posto koji više neće tolerirati pohlepu i korupciju onih jedan posto”. Studije koje su netom prije objavljene pokazale su da je gotovo sve bogatstvo proizašlo iz posljednjeg perioda ekonomskog rasta završilo u rukama američkih najbogatijih jedan posto. Nije to bila povijesna aberacija niti nacionalna posebnost. Gotovo u svakoj zemlji ishodi su slični zahvaljujući državnim politikama. U Francuskoj će iz poreznih reformi predsjednika Macrona korist izvući “280 tisuća najbogatijih kućanstava … čija se imovina većinom sastoji od financijskih investicija i dionica”.1
Znači li to da ostali imaju dovoljno toga zajedničkog da se mogu udružiti i srušiti uspostavljeni poredak? Kada je netko privilegiran, ali nije milijarder, možda mu jest utješno fantazirati o tome da je dio istog društvenog bloka kao i proletarijat. Međutim, u tih 99 posto ulaze i “prezreni na svijetu” i (poprilično debeo) sloj više srednje klase: doktori, akademski profesori, novinari, viši rukovoditelji, PR-ovci i državni službenici, bez kojih onaj jedan posto ne bi mogao izdržati dulje od 48 sati. Trpanje svih takvih u 99 posto podsjeća na temeljni američki mit prema kojemu su svi srednja klasa te je gotovo svatko bogat ili će to uskoro postati.2
Ako jedinstvo donosi snagu, donosi ju i kohezija, ali povijest nas je naučila da veliki momenti suradnje i jednoglasnosti ne traju predugo. U veljači 1848. radnici i srednja klasa, jedni do drugih, stajali su na barikadama u Parizu, a već u lipnju iste godine bili su u smrtnoj zavadi.3 Prilično je teško stvarati saveze, čak i među progresivnim pokretima u jednoj zemlji. A osmisliti zajednički plan, održivu političku silu na poprilično neselektivnom kriteriju kao što je “čovječanstvo bez oligarha”, u najboljem slučaju smrdi na utopiju, a u najgorem na nesposobnost da se učini izbor i opredijeli za jednu stranu. Time se ne može postići više od obrane osnovnih prava ili suprotstavljanja zlostavljanju djece i prometnim nesrećama.
Što se tiče svega ostalog, 99 posto neće nas dovesti nigdje.
S engleskog prevela: Anja Vladisavljević
1 Anne de Guigné, “Les mesures fiscales de Macron profiteront d’abord aux Français les plus riches”, Le Figaro, Paris, 12. srpnja 2017.
2 Godine 2003. 19 posto američkih poreznih obveznika je smatralo da po prihodima već spada u 1 posto, a sljedećih 20 posto smatralo je da će uskoro postati dio toga.
3 Dominique Pinsolle, “Entre soumission et rébellion”, Le Monde diplomatique, svibanj 2012.
