Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije
Piše: Edin Ramulić
U Prijedoru je danas obilježen Međunarodni dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.176 stradalih stanovnika prijedorskog kraja nesrpske nacionalnosti, među kojima je bilo i 102 djece. Ova rečenica je objavljena u fotoreportaži na portalu Kozarskog vjesnika, javnog medija kojem je osnivač Skupština grada Prijedora.
Kozarski vijesnik je jedini medij kojem je Tribunal u Hagu posvetio posebnu pažnju zbog ratnohuškačke uloge u devedesetim. Sve što je ikad trebalo biti rečeno od strane zvaničnog Prijedora rečeno je u toj rečenici. Priznanje da je 3.176 stanovnika nesrpske nacionalnosti ubijeno, da je među njima bilo 102 djece i da su neki stanovnici Prijedora prije tačno 25 godina bili označeni bijelim trakama.
ISTORIJSKI KORAK & GNUSNE PRIJETNJE
U istom danu Skupština grada Prijedora je jednoglasno u dogovoru sa gradonačelnikom odlučila da odgodi sjednicu zbog obilježavanja Dana bijelih traka i radi komemoracije ubijenoj prijedorskoj djeci. Lokalne vlasti Prijedora su danas učinile istorijski korak koji će morati izazvati lančanu reakciju širom Bosne i Hercegovine. Do prije nekoliko dana to je bio skoro nezamisliv scenarij. Danas imamo razloga da budemo ponosni, aktivizam i upornost porodica ubijene djece će sigurno, u to nemam nikakve sumnje, uskoro rezlutirati dogovorom o izgradnji spomenika.
I onda, iscrpljen nakon svih sitnih poslova organizacije mirne šetnje, pun pozitivnog elana što moj Prijedor postaje neki drugi grad, uključim se na društvene mreže i ostanem preneražen.
Čitam: “Ljude kao ova budaletina R.Hodžić treba toliko isprebijati i polomiti da nikad više ne stane na svoje noge“ piše izvjesni Nusret.
Tidža dodaje: „Šta rade te prijedorske žrtve tamo, neka se organizuju i razbiju tog smrada“.
Njihov facebook kolega Durak pak predlaže likvidaciju. Čitam desetine drugih sličnih komentara.
Sve te gnusne prijetnje upućene su mom zemljaku, Prijedorčaninu Refiku Hodžiću, bez kojeg danas niko ne bi ni pominjao bijele trake. Priča o bijelim trakama bi ostala unutar zidova sudnica u kojima su pojedine preživjele prijedorske žrtve svjedočile o tome da su je morali nositi na ruci, da nije bilo Refika Hodžića.
Upravo on mi se javio 2012.godine kada su nam po prvi put u Prijedoru zabranili jednu komemoraciju, što do tada nije bila praksa. Radilo se o komemoraciji za 266 ubijenih žena i djevojčica najavljenoj da se održi 23.maja 2012.godine, na dvadesetu godišnjicu početka kampanje ratnih zločina u Prijedoru. Refik Hodžić je bio taj koji je u zabrani prepoznao istu onu diskriminaciju i označavanje nesrba u Prijedoru – kao što se to dešavalo u proljeće 1992.godine.
Zabranjenu komemoraciju nismo mogli održati ali je tog dana Emir Hodžić sam stajao na trgu sa bijelom trakom na ruci i pokazao da se vlastima i policiji može i treba prkositi ako su diskriminatorske i ako krše zakon o javnom okupljanju. Refik Hodžić je bio taj koji je od Dana bijelih traka u nekoliko dana napravio međunarodnu kampanju koja se danas obilježava na tri kontinenta u desetinama zemalja.
Harangu protiv Refika Hodžića u kojoj mu neki čak upućuju i prijetnje smrću izazvao je tekst Nedima Hasića u stranačkom SDA glasilu Stav. Već u samom naslovu teksta Hasić je pozvao na linč:
„Refik Hodžić je sramnim ispadom žestoko uvrijedio sve prijedorske žrtve, ali i sve Sarajlije”. Za polupismene bošnjačke nacionaliste to je bilo dovoljno, oni ionako ne čitaju dalje od naslova.
A da čitaju, vidjeli bi da u tom komentaru koji je Hodžić postavio na svom FB profilu, a kojeg i Hasić prenosi, nema nikakvog poređenja već stoji ovo:
“Ako građani Sarajeva uistinu žele pomoći porodicama ubijene djece a nisu u prilici da se pridruže u protestnoj šetnji na Dan bijelih traka u samom Prijedoru, ne moraju tog dana nositi bijelu traku ni vješati plahtu na prozor. Umjesto toga neka pošalju email ili nazovu telefonom ured gradonačelnika Skake i zahtijevaju da Grad finansira izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Tako će najviše pomoći nama u Prijedoru, a bogami i sebi.”
ŠTA TRAŽIMO OD ZVANIČNOG SARAJEVA
Taj Hodžićev komentar je suština onoga što mi u Prijedoru trebamo i tražimo od zvaničnog Sarajeva. Da ono bude primjer kako se treba odnositi prema nevinim žrtvama jer Sarajevo je glavni grad, pa i Prijedoru glavni grad, što se često i u Sarajevu zaboravlja.
Ako bi bili iskreni, sramotno je iz Sarajeva upirati u prijedorske vlasti da neće da podignu spomenik za 102 ubijene djece kada imena te djece nema ni u parku preko puta Predsjedništva BiH. Sarajevo je bilo glavni grad i ubijenoj prijedorskoj djeci. Ali da to ostavimo po strani, Hodžić u svom komentaru govori o potrebi da zvanično Sarajevo, kao glavni grad, oda počast svim nedužnim žrtvama u tom gradu, da bi zahtjevi i podrške koja idu u manja mjesta širom BiH imala veći kredibilitet. On je pozvao građane Sarajeva da nam pomognu izbiti argument reciprociteta koji u svojim zabranama koriste Marko Pavić i Milorad Dodik.
Nedužne žrtve na Kazanima jesu jednake onima u Prijedoru upravo po nedužnosti. Nikakvih drugih poređenja, a posebno ne izjednačavanja prirode ili obima zločina u Hodžićevom komentaru nije bilo.
A kad smo već kod poređenja, možda zvuči nevjerovatno ali po pitanju memorijalizacije Sarajevo se zaista ne može porediti sa Prijedorom. U Prijedoru i njegovoj okolini ima podignuto preko 30 spomenika i spomen ploča koje ukazaju na stradanje Bošnjaka i Hrvata.
Prošli gradonačelnik Marko Pavić je čak govorio i iz budžeta donirao 10.000 KM prilikom otvaranja spomenika u Kozarcu gdje se pored civilnih žrtava nalaze imena i poginulih boraca Armije R BiH i to je jasno istaknuto na tabli tog spomenika. U jednom od prijedorskih logora, u Keratermu koji je gotovo u samom centru grada, nalazi se spomen ploča koja govori o tom logoru i koju od 2003.godine, kada smo je podigli, do danas niko nije ni šarnuo.
Ima li Sarajevo takve primjere?
Ima li uopšte ijedan primjer? A nije da nije bilo nedužnih žrtava među sarajevskim Srbima i ne samo na Kazanima.
Hasić je to sve izokrenuo u Stavu i jasno je da njemu Prijedor ne znači ništa kao ni Dan bijelih traka. On se na Refika Hodžića obrušio zbog toga što je upravo on bio taj koji je raskrinkao Bakira Izetbegovića i njegove manipulacije sa zahtjevom za reviziju presude protiv Srbije kod Međunarodnog suda pravde. Hasić je dobio nalog od svojih poslodavaca da pozove na linč Hodžića i nije mogao ni dočekati pravu priliku, nego je napravio hajku podmetanjima i izmišljotinama koje je teško i analizirati.
KULT BOŠNJAČKE ŽRTVE
Prije dva mjeseca kada smo unutar inicijative Jer me se tiče razgovarali o obilježavanju Dana bijelih traka, Hodžić je predlagao da odustanemo od te kampanje jer su je nacionalisti, SDA-ov stranački podmladak i desničarske organizacije poput Antidaytona devalvirale i pretvorili u njenu suprotnost.
Bijelim trakama se mi u Prijedoru borimo protiv diskriminacije i za pravo na sjećanje, borimo se protiv svih oblika fašizma i nacionalizma, a pomenuti bošnjački nacionalisti su je usisali u kult žrtve u kojem stojimo paralisani već više od dvije decenije. Kult bošnjačke žrtve koji ne proizvodi ništa drugo do mržnje druge dvije skupine i cementira strateški cilj “razdvajanja naroda” kojeg je postavio Radovan Karadžić 12.maja 1992.godine u Banja Luci. Molio sam ga da ne odustanemo i sada mi je teško čitati prijetnje koje mu upućuju razni marginalci jer je ostao sa nama.
Ali znam da on danas ima veliki osmijeh na licu jer smo napravili velike korake u našem Prijedoru, a do Sarajlija je hoće li pratiti te korake ili će se valjati sa Antideytonom po novoj baščaršijskoj kaldrmi.
