Prije trideset godina Berlinski zid su otvorili oduševljeni građani Istočnog Berlina, iskoristivši pogrešnu naredbu činovnika Partije socijalističkog jedinstva Güntera Schabowskog. Zid, koji je bio simbol hladnog rata i fizički dijelio Berlin još od 1961. godine, više nije mogao spriječiti promjene koje su se 80-ih godina prošloga stoljeća širile Istočnim blokom i širom svijeta.
Schabowski je morao udovoljiti političkim zahtjevima stotina tisuća Istočnih Nijemaca koji su tjednima demonstrirali diljem zemlje. Na konferenciji za novinare, izjavio je:
„Odlučili smo danas provesti uredbu koja omogućuje svakom građaninu Njemačke demokratske Republike da napusti državu preko bilo kojeg od graničnih prijelaza“.
Piše: Jonathan Davis
Najavio je da će novo pravilo na snagu stupiti odmah, iako je naredba predviđala da će početi sljedeći dan u četiri sata ujutro. Kako se vijest proširila, tisuće ljudi uputilo se na kontrolne točke kako bi testirali nova pravila. Do kraja noći jedan broj građana Istočnog Berlina uspio je prijeći u zapadni dio grada. Ljudi su plesali na Berlinskom zidu. Komunizam u Istočnoj Europi napravio je još jedan korak ka svome kraju.
Njemačka demokratska republika (DDR) slijedila je primjer Mađarske koja je u lipnju iste godine otvorila granicu s Austrijom, te Poljske koja je u kolovozu izabrala prvog nekomunističkog premijera od 1946. Nakon što je zid pao, dramatičar i borac za ljudska prava Václav Havel postaje predsjednik Čehoslovačke. Bugarska i Rumunjska pridružuju se demokratskom valu a Lech Wałęsa postaje prvi demokratski izabran predsjednik Poljske.
Kraj povijesti
Činilo se da sve ovo potvrđuje razmišljanja politologa Francisca Fukuyame, koji je u članku objavljenom u ljeto 1989. godine ustvrdio da je povijest završila. Napisao je da je tijek događaja u proteklom desetljeću učinio nemogućim “da izbjegnemo osjećaj da se u svjetskoj povijesti dogodilo nešto vrlo temeljno“. To je predstavljalo:
„ne samo kraj hladnog rata ili prolazak određenog razdoblja poslijeratne povijesti, već i kraj povijesti kao takve: to jest krajnja točka ideološkog razvoja čovječanstva i univerzalizacije zapadne liberalne demokracije kao konačnog oblika vladavine“.
Liberalizam je pobijedio u carstvu ideja, a 1989. svjedočili smo trijumfu Zapada i “zapadne ideje”. Došlo je do “potpunog iscrpljivanja održivih sustavnih alternativa zapadnom liberalizmu” i do “nezaustavljivog širenja konzumerističke zapadne kulture” širom svijeta.
Fukuyamina argumentacija imala je tada određenu težinu. Organizirana radna snaga (sindikati) gubila je na snazi u zemljama poput Britanije nakon čuvenog štrajka rudara. Polovina Europe odbacila je socijalizam, dok demokratske socijalističke partije prolaze kroz velike promjene i svaka na svoj način prihvaćaju ideje slobodnog tržišta.
Specifične povijesne snage koje su srušile Berlinski zid simbolično su potvrdile svoju premoć u siječnju 1990. kada je globalizacija došla u Moskvu i otvorio se prvi McDonald’s. Iste godine, činom njemačkog ujedinjenja, Istočna Njemačka prestaje postojati a Mihail Gorbačov dovodi Sovjetski Savez do tihog kraja u prosincu 1991.
Čak su i neki prijatelji Zapada iz vremena hladnog rata prihvatili novu eru i krenuli prema liberalnoj demokraciji. Čile je 1988. smijenio diktatora Augusta Pinocheta, a godinu dana kasnije za predsjednika je izabran Patricio Aylwin. U Južnoj Africi Nelson Mandela izlazi iz zatvora – aparthejd je gotov a Mandela postaje predsjednik 1994. godine.
Sve u svemu, izgledalo je da je Fukuyama bio u pravu i da je došao kraj ideološkim razlikama. Kapitalizam je pobijedio, liberalna demokracija je dobila politički rat i do kraja 1990-ih u svijetu je bio gotovo jednak broj demokratskih država i nedemokratskih režima.
Međutim, usprkos trijumfalizmu Fukuyaminih argumenata nije došlo do zlatnog doba liberalne demokracije.
Nesigurni koraci
Devedesete godine prošloga stoljeća svakako su bile prožete liberalnom demokracijom. Komunizam je ustupio mjesto konzumerizmu a istočnoeuropske su države prvi put nakon više desetljeća glasale na demokratskim izborima. Na Zapadu, Demokrati Billa Clintona pobjeđuju dva puta na izborima, dok Novi laburisti Tonyja Blaira ostvaruju prvu od tri pobjede. Laburistička stranka Paula Keatinga vladala je do 1996. u Australiji a u Njemačkoj SPD Gerharda Schrödera pravi savez sa Zelenima.
Kao što je tvrdio moj kolega Richard Carr, bio je to marš umjerenih u desetljeću u kojem su Blair i Clinton tražili „treći put“ između kapitalizma i slobodnog tržišta koje su zagovarali Reagan i Thatcher te državnih ideala iz doba SSSR-a.
Iako treći put nije ideologija, temeljio se na specifičnim idejama i idealima koje su formulirali mislioci poput sociologa Anthonyja Giddensa. Giddens se zalagao za uvođenje “drugačijeg okvira” kako bi se izbjegao pristup “birokratske vlade odozgo prema dolje” koji je željela stara ljevica, te težnja desnice da u potpunosti ukine vladu. Ovo je bio kratkotrajni zastoj u napretku neoliberalizma koji je obilježio 1980-e i 2000-e, ali pokazalo se da ideje još uvijek imaju značaj jer su umjereni političari tražili način da teoretiziraju svoj pragmatizam.
Unatoč tome, globalna pobjeda liberalne demokracije koju je pretpostavio Fukuyama nije se dogodila. Fukuyama je sugerirao da je u Kini “snaga liberalne ideje i dalje velika kako raste ekonomska moć i kako gospodarstvo postaje otvorenije prema vanjskom svijetu”. Međutim, Komunistička partija Kine nastavila je odbijati zahtjeve za više demokracije. Tako je bilo, unatoč Fukuyaminom uvjerenju da su „studentske demonstracije u Pekingu, koje su najprije izbile u prosincu 1986. i koje su se nedavno ponovile…, bile samo početak onoga što će neizbježno stvarati pritisak za promjene u političkom sustavu“.
Da, Kina je nastavila s tržišnim reformama i 850 milijuna ljudi je izvedeno iz siromaštva. Ali ništa nije nagovijestilo da će se ova država politički reformirati. Liberalna demokracija u Kini danas je jednako daleko kao i 1989.
U Rusiji se Boris Jeljcin, Gorbačovljev nasljednik, više bavio uspostavljanjem slobodnog tržišta nego demokracijom. Devedesetih je vladalo uvjerenje da će tranzicija Rusije ka liberalnoj demokraciji slobodnog tržišta biti glatka, ali bombardiranje parlamenta 1993. te strašne posljedice ekonomske šok terapije i oslanjanje na oligarhe da zadrže Jeljcina na vlasti potkopavaju tvrdnje da bi Rusija mogla krenuti prema bilo čemu osim ‘upravljanoj demokraciji’ (managed democracy, op. prev.).
Mračna stvarnost
Pokazao se pogrešnim Fukuyamin zaključak da će kraj svjetske ideološke borbe biti zamijenjen ekonomskim prioritetima, beskrajnim rješavanjem tehničkih problema, brigom za okoliš i zadovoljstvom zbog dostupnosti sofisticirane robe široke potrošnje.
Borci protiv globalizacije usprotivili su se novom svjetskom poretku krajem devedesetih dok su anarhisti, socijalisti, borci protiv siromaštva i vjerske skupine zajedno odbacili novi globalni poredak koji je profit stavljao ispred dobrobiti ljudi. Od Birminghama u Britaniji do Seattla u SAD-u, vizija svijeta Svjetske trgovinske organizacije (WTO) nadahnula je proteste i potakla nova razmišljanja liberalnih demokrata i socijaldemokrata. Iako se nije pojavila koherentna ideja o ujedinjenju različitih skupina, nakon 1989. došlo je do okupljanja ljudi koji žele razgovarati o oblikovanju svijeta uz različite društveno-ekonomske i političke stavove.
Dakle, umjesto da 1989. uzmemo kao točku kada je povijest završila, možemo je shvatiti kao točku kada je povijest ušla u novu fazu. Pobjeda liberalizma trajala je mnogo manje nego što je Fukuyama predvidio. On je s pravom ustvrdio da “borba između dva suprotstavljena sustava više nije odlučujuća tendencija današnjeg doba”, ali je pogriješio u svojoj viziji budućnosti u kojoj je materijalno bogatstvo stvoreno i pošteno raspoređeno, ili da su resursi potrebni za opstanak čovječanstva zaštićeni.
Umjesto toga, u trideset godina od pada Berlinskog zida, pojavio se žestoki kapitalizam nastao na neoliberalnim idejama iz 1980-ih, a jaz između bogatih i siromašnih postajao je sve veći.
A onda kriza …
Slabost neoliberalnog ekonomskog modela koji se razvio 1980-ih postala je evidentna 2008. dolaskom najozbiljnije globalne financijske krize nakon Velike depresije. To je potaknulo nova razmišljanja o globalizaciji i pojačalo zabrinutost zbog nejednakosti i dereguliranog financijskog sektora.
Za sada nema konsenzusa o tome na koji će se način razvijati liberalizam, demokracija i kapitalizam. Nakon globalne krize ponovno se pojavilo zanimanje za kenezijanizam i marksizam. Izborne pobjede ljevičara poput Jacinde Arden na Novom Zelandu i Alexandrie Ocasio-Cortez u SAD-u sugeriraju ozbiljno razočaranje neoliberalizmom.
Rasprave o Green New Deal-u također povezuju nova razmišljanja o kapitalizmu s najozbiljnijim problemom s kojim se svijet suočava – klimatskim promjenama. Prevladavajući trend u globalnoj politici je možda desni, ali ne postoji sporazum o budućem obliku globalnog kapitalizma među pristalicama otvorenih ekonomija i otvorenih granica i zagovornicima ekonomskog nacionalizma.
Fukuyamina pretpostavka da je progresivni marš liberalizma neizbježan pokazala se pogrešnom i trebalo bi s dozom opreza evidentirati probleme koje je takvo očekivanje stvorilo. Na liberalizam se u bivšem Istočnom bloku gleda kao na “boga koji nije uspio“. Novo istraživanje javnog mnijenja također otkriva da mnogi građani iz ovih zemalja osjećaju da je demokracija pod prijetnjom.
Fukuyama je govorio ishitreno. Liberalna demokracija ponudila je okvir za rasprave o politici 21. stoljeća ali liberalizam je sada samo jedna od opcija – možda čak i nije pobjednička. Drugačija, manje liberalna verzija kapitalizma utemeljena na nadzornom kapitalizmu ili neoliberalnom napadu na demokraciju još uvijek može definirati budućnost. A možda će napredni političari ponovno pronaći kolektivni glas i preoblikovati svijet po drugačijim demokratskim linijama.
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida i navodnog kraja povijesti vidimo kako se formira novo bojno polje alternativnih vizija budućnosti. U tom smislu 1989. godinu treba promatrati kao točku kada je povijest opet počela.
