Iako je diskriminacija na temelju dobnog kriterija već duže vrijeme prepoznata kao društveni problem, njezinoj rodnoj dimenziji i dalje se ne pridaje puno pozornosti. Nasuprot tome, različiti kulturni kodovi čine iskustvo starenja znatno neugodnijim za žene koje su zbog svojih godina češće izložene predrasudama i socijalnom isključenju
Juliette Rennes
Zašto žene lažu o svojim godinama više nego muškarci? Pošavši od ovog naizgled bezazlenog pitanja, Susan Sontag je 1972. godine istražila ono što naziva “dvostrukim standardom starenja”.1 Što se tiče privlačnosti, postoje dva maskulina modela, “mladi muškarac” i “zreli muškarac”, naspram samo jednog ženskog – modela “mlade žene”. To je opće prihvaćeno do te mjere, naročito u srednjim i višim klasama, da žena s godinama troši sve više energije (ako je u mogućnosti, i novca) kako bi pokušala zadržati privid mladosti. No obezvređivanje starijih žena ne proizlazi samo iz njihova udaljavanja od mladenačkog standarda ljepote, nego i iz toga što im starenje naprosto smanjuje šanse da budu mlađe od potencijalnih partnera. Ta norma dobnog jaza omogućava muškarcima da kasnije imaju potomke te im osigurava da će, kada ostare, dobiti potrebnu njegu od svojih okretnijih partnerica. Obraćajući se ženama, Sontag pokazuje da bi one mogle imati koristi od toga da “kažu istinu”, da “dopuste da se na njihovom licu vidi život koji su proživjele”, odnosno da se emancipiraju od normi kulta mladosti.
U trenutku u kojem se pojavio ovaj tekst, sjevernoamerički i zapadnoeuropski feministički pokret bio je u punom jeku. Međutim, feministički pristup dobi i starenju ostao je marginalan tijekom 1970-ih godina: zahtjevi su se fokusirali na kontrolu rađanja, na rad, na slobodu kretanja ili na slobodu da žive svoju seksualnost. U Francuskoj se tek u 2000-im godinama počinje ozbiljno analizirati odnos seksizma i ageizma.
Benoîte Groult i Thérèse Clerc, obje preminule 2016. godine u dobi od 96 odnosno 88 godina, spadaju među teoretičarke i aktivistkinje koje su nastojale politizirati vlastito starenje iz feminističke perspektive. Benoîte Groult bila je kći bogatih i liberalnih kapitalista, povezanih s pariškim modnim krugovima. Thérèse Clerc pak potječe iz sitnoburžujske, trgovačke obitelji, katoličke i tradicionalističke. Groult je završila književnost, radila kao nastavnica, a potom kao novinarka, dok je Clerc, koja se školovala za kitničarku, postala domaćica. Kako god, obje su naknadno opisale prvu fazu svojeg života kao razdoblje obilježeno teretom kućanskih i majčinskih aktivnosti (prva je imala troje, a druga četvero djece), izvjesnom osamljenošću u svakodnevnom životu, anksioznošću povezanom s novim trudnoćama kao i, u slučaju Groult, iskustvom ilegalnih pobačaja. Drugo su razdoblje definirale kao “renesansu” povezanu, u velikoj mjeri, s otkrićem feminizma.
Nakon što je ostavila muža, Thérèse Clerc se, u dobi od 41 godinu, zaposlila kao prodavačica u jednoj velikoj trgovini kako bi zaradila za život. Uz pomoć Pokreta za oslobođenje žena (Mouvement de libération des femmes, MLF), otkrila je ljubavno i seksualno zadovoljstvo izvan okvira heteroseksualnog braka i udaljila se od religije.2 U Montreuilu, kamo se doselila s djecom, postala je poznato lice lokalnog feminizma. Ondje 1997. godine uspostavlja prostor za feminističke rasprave i sklonište za žene žrtve nasilja, koje se od 2016. naziva “Ženska kuća – Thérèse Clerc”.
Benoîte Groult pak tijekom 1950-ih upoznaje svojeg trećeg i posljednjeg bračnog partnera, novinara Paula Guimarda, “zaraženog” feminističkim idejama, koji je ohrabruje da piše. Kasnije, čitanje publikacija povezanih s pokretom žena nagnat će je da demistificira norme koje su upravljale njezinim proteklim životom. Njezina knjiga iz 1975. Ainsi soit-elle, prodana u više od milijun primjeraka, kombinacija je kritike njezina buržoaskog feminističkog obrazovanja i sinteze istraživanja o nejednakosti spolova u svijetu. Obraća se ne toliko mladim aktivistkinjama generacije MLF-a koliko pedesetogodišnjakinjama koje su, uglavnom, ostale izvan pokreta.3 U dobi od 55 godina, Groult se uključuje u institucionalnu borbu za ženska prava. Od 1984. do 1986. predsjeda odborom za feminizaciju imena zanimanja, stupnjeva i funkcija te podržava borbu za rodnu jednakost u politici u razdoblju od 1990. do 2000. godine. Kao uspješna novinarka, esejistica i romansijerka, bliska Socijalističkoj partiji, koja živi, ovisno o godišnjem dobu, u svom pariškom stanu ili u kućama u Bretanji ili Provansi, Benoîte Groult 2000-ih godina zasigurno ne pripada istom društvenom miljeu kao Thérèse Clerc, koja živi skromno u malom stanu u Montreuilu i pristaje uz slobodarsku i samoupravnu misao. Međutim, angažman oko ženskog pitanja obje je naveo da kroz feminističku prizmu propituju vlastito starenje.
Benoîte Groult, još od 1986. aktivistkinja Udruženja za pravo na dostojanstvenu smrt, povezuje bitku za eutanaziju s feminističkim borbama za slobodno raspolaganje vlastitim tijelom. Osim što je pokazivala interes za sociopolitički razvoj svijeta, kroz svoje se pisanje posvetila i potrazi za svakodnevnim osjetilnim zadovoljstvima, žudnji za fizičkim naporom koji je morala ponovno uskladiti i prilagoditi transformacijama svog tijela s prolaskom vremena, kao i sklonosti ka kontemplaciji krajolika, osobito ruralnih ili morskih.4
Implicitna ograničenja
Ova je žena bila obdarena dobrim zdravljem pa je mogla do kraja života obavljati svakodnevne aktivnosti i birati svoje mjesto za život, no kako trebaju stariti oni koji nemaju istu sreću i nisu više u mogućnosti vršiti neke uobičajene radnje? Što može feminizam, kao kolektivna misao o slobodi raspolaganja svojim tijelom, onda kada tijelo slabi i propada? U proteklih 60 godina, Thérèse Clerc se, uz rad i brigu o svojim unucima, morala tijekom pet godina brinuti za svoju teško bolesnu majku. Pred takvim se izazovom nerijetko nađu mnogi, ponajviše žene, koje igraju ulogu skrbnice istovremeno za svoje potomke i pretke. Jedan od motiva Thérèse Clerc za planiranje projekta Kuća Babajaga (Maison des Babayagas) krajem 1990-ih bio je upravo da izbjegne i sama biti na teret svojoj djeci.
Ta bi ustanova trebala biti samoupravni starački dom, zasnovana na načelu uzajamne pomoći i solidarnosti članica, a predviđena je za žene Thérèsine generacije koje su dugo bile kućanice ili radnice na pola radnog vremena, pa raspolažu vrlo skromnom mirovinom. Kuća Babajaga osnovana je 2012. i ne odgovara u svakom aspektu zamislima svoje utemeljiteljice (dodjela smještaja novim članicama je u rukama javnog najmodavca, a ne njezinih stanarki), no ipak jest mjesto aktivističkih događanja. Često ugošćuje Unisavi (Université du savoir des vieux), narodno sveučilište koje objedinjuje borbe i znanja koja se tiču starosti. Ondje se raspravlja o samoupravljanju, socijalnoj i solidarnoj ekonomiji, feminizmu i starenju migranata, ili čak o seksualnosti starijih.
U dokumentarcu iz 2005., Benoîte Groult evocira svoje iskustvo starenja: prve naznake vlastitog starenja primijetila je u pogledu drugih. Što se nje tiče, osjećala se “jednakom samoj sebi”, štoviše, u određenim aspektima energičnijom nego u prethodnim životnim razdobljima. Ipak, vidjela je kako se stav drugih prema njoj mijenja, da se razvija neki oblik ravnodušnosti, sućuti i katkad jedva prikrivenog prezira. Osjećala je, kroz riječi i geste, da joj više nije mjesto na uobičajenim društvenim događanjima. Osvijestila je da su ona organizirana s implicitnim dobnim ograničenjem.
U bliskom joj miljeu, književnosti, predstava i politike, u kojem su mnogi muškarci njezine dobi u paru s mnogo mlađim ženama, počela je također osjećati svoje starenje kao neki oblik stigme – što je osjećaj koji njezina muža, istih godina, još uvijek nije zamarao. Osjećajući se nemoćnom da promijeni pravila igre, posegnula je za estetskim zahvatom: “Ne vidim zašto feministkinje ne bi imale pravo okoristiti se medicinskim napretkom. […] Briga o ljepoti nije sama po sebi antifeministička”, opravdavala se.5 Thérèse Clerc nije se razvijala u istom društvenom miljeu i činilo se da je bore ne sprječavaju da zavodi muškarce i žene sve do uznapredovale dobi. Ona bi nesumnjivo poštovala želju Benoîte Groult da pokaže lice kakvo njezina okolina smatra ugodnijim, ali bi dodala da nemaju sve žene financijskih sredstava da potraže spas u skalpelu.
U Kući Babajaga, nastoji se izmijeniti koncept “ljepote”. Thérèse Clerc se zanimala za umjetnička djela koja uprizoruju tijela koja stare i plan joj je bio organizirati “festival štaka” (festival des cannes) koji bi prikazivao najbolje filmove koji se bave starošću. S nekoliko “Babajaga” sudjelovala je u koreografskoj točki provokativno nazvanoj “Stare kože”, za koju su izmišljeni plesni pokreti prilagođeni subjektivnoj situaciji vrlo starih osoba.6Promišljala je o odjeći, parfemima i nakitu koji mogu uljepšati tijelo starije žene, a kojima jedini cilj ne bi bio prikriti znakove godina. U listopadu 2015. godine, s učenicima iz škole za primijenjenu umjetnost Eugénie Cotton u Montreuilu, organizirala je modni defile u kojem su modeli bili “Babajage”. Svjetlucave haljine, široke i obojane, koje su izradili učenici od ostataka tkanine koju su ostavili veletrgovci iz pariške četvrti Sentier, nosile su žene starije od 80 godina, među kojima i Thérèse. S mješavinom nestašluka i samoironije, imitirale su konvencionalno gordi hod manekenki: prestare za tu igru, iskoristile su ovu situaciju kako bi se narugale standardima, pred očaranim i uznemirenim pogledima gledatelja i gledateljica svih uzrasta.
Tradicionalno, žena koja ne skriva svoju starost i koja smatra da (još uvijek) posjeduje žudnju, uznemiruje ili izaziva gađenje, čak i više nego muškarac. Kako bi kolektivno doveli u pitanje ovu anksioznost, trebamo “starice koje žude”,7 koje izlaze iz ormara u kojem im je naloženo da ostanu skrivene. Provokativna po svojim militantnim akcijama, svojem odbijanju bilo kakvog eufemizma kad govori o bijedi starosti, svojim eksplicitnim referencama na seksualnost starijih osoba i svojoj energičnoj volji da promijeni svijet, Thérèse Clerc prihvatila je ulogu prosvjednice protiv dobnog poretka. Kod onih koji su bili tek nešto mlađi, uspjela je potaknuti, unutar intimne anksioznosti, neki oblik znatiželje, ako ne želje, za tu neobičnu nadolazeću etapu: starost.
Nije tu nipošto bila riječ o izbjegavanju činjenice da tijelo slabi niti o negiranju straha zbog približavanja zadnjeg trenutka. No dok je Benoîte Groult kao spisateljica nastojala što dublje shvatiti svoje iskustvo i literarno ga oblikovati, odnos Thérèse Clerc prema starosti bio je ponajprije politički: u tom diskreditiranom statusu vidjela je pogodnu poziciju za propitivanje određenog broja društvenih normi koje vrše izravniju prinudu nad onima “u najboljim godinama”. Smatrala je starost prikladnim momentom da ospori, konkretnim događanjima, ageističku organizaciju društva i da dovede u pitanje binarnosti: aktivnost/neaktivnost, izvrsnost/slabost, autonomija/ovisnost.
Širenje takvih eksperimenata samo je po sebi put zakrčen preprekama. No kad je sve organizirano tako da jedan dio populacije prihvati ideju da je “prestar” da bi doprinio (re)produkciji društva, a možda i njegovu preispitivanju, još uvijek je potrebno da se razviju prostori društvene kritike u kojimasu dobrodošli oni čija “karta više ne vrijedi”.8
S francuskog prevela: Milena Ostojić
* Juliette Rennes je sociologinja.
