Iz rubrike „Pojmovnik“ petog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Borisa Postnikova o popularnim ideologemima „korupcija“ i „uhljebi“: „Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije.“
U vrijeme dok se Drugi svjetski rat u Hrvatskoj bližio svome vrhuncu – dakle, početkom 2016. godine – jedna se zanimljiva vijest pojavila na portalima i novinskim stranicama a da je gotovo nitko nije primijetio: ugledna međunarodna organizacija Transparency International objavila je u svome redovnom godišnjem izvještaju o percepciji korupcije da smo napredovali za tri boda, dohvativši pedeseto mjesto na listi koja države niže od najmanje korumpirane Danske pa sve do najkorumpiranije Somalije. Pedeseti među 168 zemalja, to možda i ne zvuči kao spektakularan uspjeh; pa ipak, njime je Hrvatska po prvi put izišla iz zone „ozbiljnih korupcijskih problema“, kako to formulira izvještaj. Ili, nešto jednostavnije, kao što je pojasnio naslov na službenoj internetskoj stranici Transparency Internationala: „Hrvatska se više ne nalazi među korumpiranim državama svijeta!“
Usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata.
Čak ni svakodnevni medijski odjeci detonacija iz četrdesetih ne mogu objasniti zašto ovu vijest nismo bolje čuli: za društvo toliko zaokupljeno vlastitom prošlošću neobično smo brzo zaboravili da je prije samo pet ili šest godina baš korupcija ovdje bila prepoznata kao središnji ekonomski problem, da su se otvarale velike afere i zatvarali još veći političari, da je sveprisutna metafora hobotnice nezaustavljivo širila krakove javnim prostorom, a kolektivni se obračun s lopovima koji potkradaju proračun nametao kao sudbinsko ekonomsko pitanje, prijelomna bitka nakon koje ćemo napokon krenuti putem razvijenijih, transparentnijih i prosperitetnijih država ili pak zauvijek ostati zakopani u mulju mita i potkupljivosti. Sada, kada je stigla obavijest da je epohalna bitka konačno dobivena, nema slavlja ni euforije; nitko, zapravo, pobjedu nije niti registrirao. Bizaran rasplet može se jednim dijelom objasniti prostom činjenicom da atmosfera, generalno uzevši, baš i nije slavljenička: usprkos obećanjima s početaka velike antikorupcijske akcije, većina građanki i građana – a posebno radnica i radnika – danas zapravo živi znatno lošije nego u (pred)sanaderovskim godinama korupcijskog cvata. Većim dijelom, međutim, on se tiče novootkrivene opasnosti koja proporcijama nadilazi čak i kleptomanske egzibicije političkih elita: ta je opasnost teže uočljiva, ali zato masovnija, a na državnom proračunu – da stvar bude gora – parazitira u granicama zakona. Riječ je, jasno, o velikoj pošasti uhljeba.
Pojam nije nov, kao ni praksa koju označava: uhljebljivanje se odvija po stranačkoj, obiteljskoj ili bilo kojoj trećoj liniji koja se ne preklapa sa sposobnostima radnika, pa ga onda takvog, nekompetentnog, usmjerava prema poslovima kojima nije dorastao ili su, čak, upravo za njega izmišljeni, a zapravo posve nepotrebni. Sve to, naravno, isključivo na teret zajedničkog budžeta: u privatnim tvrtkama, gdje vladaju surovi zakoni tržišta, ovakva je pojava teoretski nemoguća, ali zato javni sektor, državna i lokalna uprava uhljebima naprosto vrve. Talože se ondje svakom novom promjenom vlasti, pa ostaju visiti na državnoj sisi sve do mirovine jer ih štite darežljive zakonske odredbe, ugovori na neodređeno i neefikasan sustav koji nitko ne nadgleda. Svi ih, naposljetku, dobro poznajemo: svi smo se prepirali s neljubaznom službenicom zabarikadiranom s one strane šaltera, svi smo uzaludno okretali broj telefona nekog ureda za nešto pri referentnom odjelu službe za to i to unutar navodno nadležne uprave samo kako bismo ustanovili da ondje odavno nema znakova života, svi smo očajnički tumarali birokratskim labirintima…
Ako su uhljebi zaista toliki problem da je bilo kakav napredak nemoguć dok ih ne eliminiramo, kako to da su otkriveni tek nedavno? Kako ih nismo primijetili prije pet, deset ili petnaest godina?
E pa sada je toga konačno dosta! Dvije su, možda tri godine prošle otkako je veći dio hrvatskih medija objavio rat do istrebljenja proračunskim nametnicima, a dezinsekcijska se histerija zatim proširila društvom do razine samorazumljivosti:negdje između neskrivenog prijezira i prikrivene mržnje, naslovi ih svakodnevno prozivaju dok portali pozivaju čitatelje da redakciji dostave snimke i podatke o lijenim ili bezobraznim uhljebima, kako bi apstraktna potjernica poprimila konkretne crte lica, a nezadovoljni korisnici javnih usluga mogli šakama prijeći s riječi na tijela. Iako se hajka na uhljebe predstavlja kao samorazumljiva, sve je teže razumjeti tko ti uhljebi zapravo jesu: pojam je postao rastezljiv poput tijesta od kojeg su ga umijesili, pa uhljeb danas može biti saborski zastupnik baš kao i umjetnica čiji projekt s nekoliko tisuća kuna financira ministarstvo kulture, direktorica javne tvrtke s menadžerskom plaćom baš kao i prosječni činovnik koji mjesečno zarađuje manje čak i od mizernog hrvatskog prosjeka, lijeni načelnikov nećak baš kao i medicinska sestra o čijoj brizi ovisite kada se razbolite. Svi su sumnjivi, nitko nije siguran: krivi su dok im se ne dokaže suprotno. Ono što ih pritom povezuje, činjenica je da žive s pogrešne strane proračuna: umjesto da ga pune, naime, njime se hrane, onemogućujući tako poštenu poduzetničku inteligenciju da zemlju napokon izvuče iz krize. Ili tako, barem, zvuči pripovijest koja nasumičnu stigmatizaciju jedne nedefinirane društvene skupine prikazuje kao borbu za opće dobro, a ruši se u nepovrat već pri prvom razumnom pitanju: ako su uhljebi zaista toliki problem da je bilo kakav napredak nemoguć dok ih ne eliminiramo, ako se već dva i pol desetljeća razmaženo ritaju na državnim jaslama i guše gospodarski razvoj čitave zemlje, kako to da su otkriveni tek nedavno? Kako ih nismo primijetili prije pet, deset ili petnaest godina? Neki bi slučajni promatrač još mogao pomisliti da su profesionalni medijski lovci na uhljebljene glave, na kraju krajeva, ljeniji i nesposobniji čak i od vlastitih meta, ako im je trebalo toliko dugo da ih uoče…
Razlog za ovako kasno paljenje masovnih strasti napokon dovodi pripovijest o uhljebima u jasnu vezu s već pomalo zaboravljenom pričom o borbi protiv korupcije: i jedna i druga služe uglavnom tome da sve ekonomske probleme interpretacijski prebace na teret državnog budžeta, otkrivajući kako oko njega lešinarski kruže lopine i nesposobnjakovići, i to baš u vrijeme kada para, eto, više nema kao što ih je bilo prije. To, naravno, ne znači da korupcije nije bilo ni da korupcija nije teška krađa naše zajedničke imovine, kao što ne znači ni da po agencijama, upravama i ministarstvima nema neradnika: problem, međutim, nastaje kada se korupciju ili uhljebe pokuša pretvoriti u šifru za razumijevanje cjelokupne ekonomsko-političke zbilje. Kada se, drugim riječima, propusti prethodno postaviti osnovna pitanja: a zašto para nema kao što ih je bilo prije?
Nije li velika svjetska ekonomska kriza 2008., koja je pare odnijela, zapravo započela tamo gdje pouzdano nema nikakvih uhljeba, na hiperkompetitivnom Wall Streetu? Nije li rat protiv proračunskog parazitizma samo način da se prikrije jedna od najvećih kriza kapitalizma?
I nije li velika svjetska ekonomska kriza 2008.,koja je pare odnijela, zapravo započela tamo gdje pouzdano nema nikakvih uhljeba, na hiperkompetitivnom Wall Streetu? Nismo li, dalje, prebrzo zaboravili da su prije te krize plaće činovnika i činovnica u Hrvatskoj godinama stagnirale, dok su plaće u privatnom sektoru ubrzano rasle? Nismo li zaboravili da su službenice s one strane šaltera komercijalnih banaka bile, doduše, ljubazne i vrijedne, ali su nam usput zaboravljale napomenuti što bi se sve moglo dogoditi s ratama kredita koje podižemo? Nismo li u žaru borbe protiv uhljebljivanja olako smetnuli s uma svojedobno slijepo povjerenje u pravocrtni tranzicijski hod prema ispunjavanju svakog reklamnog obećanja? Nije li – ukratko – rat protiv proračunskog parazitizma samo način da se prikrije jedna od najvećih kriza kapitalizma? Uhljebi su u taj rat uvučeni tek nakon što je nepovratno iscrpljen antikorupcijski narativ, a zauzvrat su ponudili znatno širu frontu protivnika, radnike privatnog postavljene protiv radnika javnog sektora i tezu da bi se oni koji imaju bolje radne uvjete pritom trebali prilagođavati onima koji imaju gore, umjesto da bude obratno. Ponudili su, također – za razliku od manje-više dovršene borbe protiv korupcije – obračun koji načelno može trajati vječno. Ili, barem, može trajati dok mu mi to dopustimo. Dok na međusobno suprotstavljanje radnika ne odgovorimo postavljanjem važnijih pitanja. Dok onima koji nam nude samo uhljeba i igara, drugim riječima, ne lansiramo odgovarajući od(hl)jeb.
