Podmorničarska kriza među tzv. zapadnim saveznicima, gdje su EU i Francuska izigrani, jest sitan eksces u ukupnosti odnosa, a velika pouka.
Autor: Marijan Vogrinec
Kad je lova u pitanju, i među najbližima vrijedi ona opaka, kapitalistički otrovna: mi jesmo braća, ali kese nam nisu sestre. Pa onda i zapadna braća tzv. prve brzine rado podmeću nogu jedan drugomu, čine si čak najnevjerojatnije svinjarije ili izdaju najsvetije obiteljske ideale ne bi li braći i sestrama iza leđa gurnuli pinku – sebi u džep. I sad se Francuzi, je li, hvataju za glavu i bijesno halabuče urbi et orbi jer da su ih zapadna braća Australci i Ameri izigrali. „Zabili su nam nož u leđa“, vrišti Pariz iz svega grla, otkazivanjem gradnje u Francuskoj australskih podmornica na konvencionalni pogon – ugovor je 2016. godine vrijedio 40 milijardâ dolara, a danas znatno više – radi gradnje u SAD-u znatno skupljih te sofisticiranijih strateških podmornica na nuklearni pogon. Kažu jarani, lova vrta gdje burgija neće, pa… Pola milijarde petrodolara vehabijskog kraljevstva Saudijske Arabije za kupnju američkog oružja – ali i cca 30 milijuna godišnje proslijeđenih u privatne džepove više od 200 američkih tzv. lobista (u medijima, vojsci, objema ključnim strankama i sve do Bijele kuće, sic transit) za lakiranje zločinačke slike režima u Rijadu – godine je 2018. krajnje licemjerno prepravilo „demokratsku/humanističku“ savjest Uncle Sama u globalnu sprdnju i sramotu.
Te je godine, 2. listopada, novinar Washington Posta Jamal Khashoggi, Saudijac s američkim azilom, inače oštar kritičar režima vehabijskog kraljevstva i osobito prijestolonasljednika princa Mohammeda bin Salmana, ušao u saudijski konzulat u Istanbulu radi sređivanja „papira“ za vjenčanje i nikad više nije izašao živ. Turska obavještajna služba navodno posjeduje audio zapise i druge podatke o zvjerskom mučenju uhićenog Khashoggija kojega je specijalni tim od petnaestak egzekutora poslanih iz Rijada živoga raskomadao, rastopio dijelove tijela u kemikaliji i prolio u kanalizaciju. Navodno, po nalogu samoga Bin Salmana. Taj lik koji karakteriziraju krv i ratovi, iako još prijestolonasljednik, zapravo vodi glavnu riječ u državi šerijatskog ekstremizma i kršenja temeljnih ljudskih prava oktroiranih u međunarodnoj zajednici. Zvjersko ubojstvo, neviđeni ratni zločini u Jemenu protiv civilnog stanovništva, neljudski tretman žena, nerazjašnjena uloga Saudijske Arabije u odnosu na Al Quaedu, Osamu bin Ladena i terorističke napade u SAD-u i drugdje na Zapadu, pa masovno zgražanje miroljubivog svijeta tadašnjem predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu nisu bili vrijedni jednoga jedinog petrocenta u prodaji oružja za sijanje smrti na Bliskom istoku i prijetnju susjedima (npr. Iranu).
Epizoda drastično demonstriranoga pred cijelim globusom američkog licemjerja u tjednima nakon zvjerske egzekucije novinara Khashoggija u saudijskom konzulatu u Turskoj uistinu je samo epizoda zemlje, SAD-a, najvećega svjetskog dilera oružja (cca 100 milijardâ dolara godišnje), jer je upravo Saudijska Arabija bila, jest i ostat će vjeran kupac. Uncle Sam globalno prsi tzv. demokratskim vrijednostima i čak zapodjeva ratove po Bliskom istoku, Aziji, Africi, Latinskoj Americi, sigurnosno destabilizira Stari kontinent, etc., navodno zbog tzv. širenja demokracije, tzv. obrane zapadnih vrijednosti i našeg načina života (sic transit), a dat će i debelog mesa – tuđega prije no svoga, ali… – ne bi li zaradio u trgovini oružjem. Pardon, smrću, razaranjem, pljačkom, progonom ljudi iz njihovih domova ne pitajući za posljedice po globalnu sigurnost, svjetski mir i stabilnost. Ni 46. američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. neće – niti, je li, smije zbog „viših“, tzv. ekonomskih/nacionalnih interesa, kao ni njegovi prethodnici – promijeniti tu agendu beskrupulozna zarađivanja na oružju.
Mantrajući o tzv. strateškom partnerstvu protiv globalnih ugroza, pa će to rujna 2001. godine biti talibanski režim u Afganistanu, drugi put Saddam Hussein u Iraku, treći put Muammar al-Gaddafi u Libiji pa ih se mučki poubija i unesreći stanovništvo, četvrti put Bashar al-Assad u Siriji kojega se baš ne da ubiti tek tako, peti put proruska vlast u Ukrajini koju CIA destabilizira plaćenim „događanjem naroda“ na trgu Majdanu u Kijevu, pa Iran kojemu Uncle Sam jedva može staviti soli na rep, ali i Venezuela gdje se totalno izblamirao, neki režimi i pokreti po Africi, naizmjence Ruska Federacija i Kina, ili obje te svjetske velesile zajedno… Gdje je tu kraj? Nema kraja, jer nema pameti da se uistinu uvidi gdje je. To svjetsko krvavo žandarenje zapadnoga kapital-imperijalizma ima zajedničku svrhu i razlog: novac po svaku cijenu. Što je ili tko je jedan Jamal Khashoggi prema interesno-trgovačkoj ljubavi Trumpovog zeta Jareda Kuschnera i princa prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana?
U poruci američkoga State Departmenta, je li, glede i u svezi, logika je grubo jednostavna: „Oni (Saudijska Arabija, op. a.) troše 110 milijardâ dolara kupujući vojnu opremu. Ako neće kupiti od nas, kupit će ju u Rusiji ili Kini, što nije u interesu ni nama niti kompanijama koje tako zarađuju“. Al Jazeera je, doduše nepotvrđeno, objavila vijest iz republikanskih izvora kako je SAD zadnjih mjeseci Trumpova stolovanja u Bijeloj kući sklopio vrlo unosan ugovor o prodaji oružja i vojne opreme Saudijskoj Arabiji. Navodno važnoj proameričkoj figuri u dramatičnoj igri prijestolja u tom dijelu svijeta, gdje svaki potez Irana, Izraela, Saudijske Arabije, pa UAR-a, Sirije…, uz krajnje nestabilnosti u Afganistanu i Iraku, turskih, ruskih, pa i kineskih interesa čine regiju bačvom baruta čija korda tinja sve zloslutnije. Politički, vojni, ekonomski, geostrateški i ini interesi imaju u osnovici – novac. Dominacija i utjecaj jednako su novac, zarada, profit, a jamstvo se nastoji osigurati oružjem, vojnom premoći i zastrašivanjem protivnika, protivničkih saveza u kojima su uvelike prisutni NATO-ovi prsti pod lažnom/smiješnom agendom o tzv. borbi protiv terorizma, odnosno o tzv. obrani Zapada i „našeg načina života“ (sic transit) od „agresivnoga“ islamskog fundamentalizma. Vehabijsko kraljevstvo je mila majka, je li, i ne treba ga Zapad stavljati pod sitnozor ni pitati Bin Salmana otkud mu krv na rukama, a novi talibanski režim u Islamskom Emiratu Afganistanu se može ekonomski blokirati, uskratiti mu novac deponiran u inozemstvu i ucjenjivati ga ljudskim pravima i slobodama koje šerijatskom Rijadu ne padaju na pamet kao nešto dobro i progresivno. Uncle Sam čorav na jedno oko? Puna šaka brade da je samo Uncle Sam. I da to ne traje.
I, što kažu jarani, novac vrta gdje burgija neće, pa i Francuzi, je li, mogu svirati u neku stvar zato što su ih SAD, Velika Britanija i Australija tako „partnerski/prijateljski“ bili izostavili iz „obrambenog“ vojnog (protiv Kine, sic transit) trojnog pakta te već dogovoreni unosan posao premjestili iz Francuske u SAD. U tajnosti, bez dogovora među zapadnim „partnerima“ što nije prvi niti će biti zadnji put da Uncle Sam uvjerljivo poručuje kako „mi jesmo braća, ali kese nam nisu sestre“, podsjeća tko je glava obitelji. Kada je prije koju godinu RH već potpisao ugovore s Izraelom o kupnji 12 rabljenih višenamjenskih borbenih aviona F-16 CD Barak, a SAD nije prošao na natječaju, Uncle Sam je lupio šakom o stol i istog su se časa i RH i Izrael pokorno pokrili ušima po glavi. Posao je pao u vodu. Izgovor jest bio za, možebitno, uvjeriti vrtićku djecu, ali ne i ozbiljne ljude koji, je li, znaju who is who u velikom businessu s oružjem. Baš zato, Zapad nije stavio veto vlastima Bijedne Naše u doba premijera Zorana Milanovića kada su za cca 80 milijuna dolara bili tajno prodali upravo Saudijskoj Arabiji oružje iz Domovinskog rata, koje je potom završilo u terorističkim rukama i akcijama. Sitna lova prema svotama što se obrću u svjetskoj trgovini vojnim arsenalima, akteri strogo pov., a interesi krajnje upitni?
Ameri pod Bidenovim vodstvom unekoliko su pak razočarali britanskog premijera Borisa Johnsona neki dan za njegova posjeta Washingtonu budući da mu domaćin Biden nije udovoljio očekivanjima od trgovinskog sporazuma dviju zemalja nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a. A baš je Johnson bio vrlo glasan u animiranju svojih sugrađana za silne benefite što ih čekaju brakorazvodnim oproštajem od tzv. zajedničke europske obitelji. Jer, Washington i ostatak svijeta jamče bogatiju i razvojno puno perspektivniju budućnost no Bruxelles i tzv. unificirane norme ponašanja po kojima Ujedinjeno Kraljevstvo više daje/plaća Uniji no što od nje ima koristi. To pak što je Johnson dizao rep Bidenu podaničkim naglaskom na tzv. vodeću ulogu SAD-a u svijetu, koju je 46. američki predsjednik „uspješno vratio“ nakon Trumpovog slonovanja u staklariji, iskusit će već kao Uncle Samov pouzdani partner u protukineskoj ofenzivi na Pacifiku i u indoazijskoj regiji. Kina odavno više nije šareni tigar od papira i ne da se zaplašiti ni od SAD-a, kamoli od bivšeg kolonijalnog gazde kojega je uvjerljivo bila najurila ne samo sa svog kontinentalnog teritorija nego i iz Hong Konga i Makao. Kineski otok Tajvan (Formoza) još čeka rješenje.
Prema nekim Hininim procjenama na osnovi pisanja stranih medija, Kina bi mogla profitirati od vojnoga tzv. trojnog pakta SAD-a, Velike Britanije i Australije jer joj se „pruža prilika ukloniti potencijalnu prisutnost EU-a uz SAD u indo-pacifičkoj regiji“. Australske vlasti nisu po izbijanju skandala s podmornicama naišle na spremnost Pariza za razgovor o tom vrućem problemu, pa će „diplomatski strpljivo raditi na vraćanju povjerenja među dvjema državama, partnerima u zapadnom savezu“. E sad, kada netko zavuče ruku u tuđi džep i potajno mu uzme više od 40 milijardâ dolara, što su SAD i Australija učinili Francuzima, ta će „strpljivost“ biti uistinu na velikoj kušnji budući da za dogovor, kao i za pomirenje treba obostrana dobra volja. Treba, je li, najmanje dvoje.
Naravno da će doskora završiti diplomatski taj rat ojađenih Francuza, kojima su izmaknule lijepe milijarde dolara, s dvjema „partnericama“ što su galskom pijetlu tajnim komplotom grubo skratile proračunska krila, jer to tako biva u svakoj obitelji. Čime će se tko i kako odužiti, druga je stvar no ostaje gorak okus nepovjerenja i puhanja na hladno. Kao svojedobno otkriće kako su američke tajne službe – baš kao da su konspirativni ruski ili kineski saveznici, sic transit – prisluškivale svoje eurounijske „partnere“ dok su ih podstanari u Bijeloj kući javno grlili, bratski im stiskali ruke te ih srdaćno tapšali po ramenu. Jamačno s figom u džepu. A visoko na listi prisluškivanih bila je čak i najmoćnija žena svijeta – njemačka kancelarka Angela „Mutti“ Merkel. Jesmo mi braća i sestre, je li, ali kese nam nisu sestre, i kad je posrijedi politička, ekonomska, vojna, etc. supremacija, tajna i javna savezništva/partnerstva radi bildanja moći i utjecaja u svrhu namicanja što veće materijalne koristi (na tuđu štetu) i među braćom i sestrama je povjerenje endemska biljka.
Dok će predsjednik Biden s govornice Opće skupštine UN-a neki dan „uvjeravati“ globus kako „ne vjeruje u novi hladni rat“, svjetski lideri s makar dva zrna soli u glavi ironično će mu se podsmijehivati budući da „ne vidi“ kako je „stari hladni rat“ SAD/Zapada protiv Ruske Federacije (i Kine, sve više) na nevjerojatno niskoj točki ledišta. I upravo ga Joe Biden diplomatsko-ekonomskom agresijom na Kinu dodatno rashlađuje, spušta prema apsolutnoj ništici, a Francuzima otima unosan podmornički posao. A njegov je državni tajnik Antony Blinken još u lipnju, izvijestili su strani mediji, za posjeta Europi „u Parizu zbijao šale na francuskom, pozirao za selfije s mladima i naširoko pričao o obnovi transatlantskih odnosa“. Nije slova spomenuo – a sve je znao do najsitnije pojedinosti – o preotetom businessu s podmornicama za Australiju radi navodne trojne, zajedno sa SAD-om i Velikom Britanijom, od svakovrsne obrane od kineskog zmaja. Diplomatsko poštenje/povjerenje i zapadna „partnerska“ transparentnost za vola ubit’. Kao onomad za tajnog prisluškivanja Angele Merkel i svih inih eurosaveznika koji smjerno – u sklopu NATO-a, ekonomskih sankcija i megakorporativnim imperijalizmom – drže ljestve Uncle Samu u sijanju nemira/nereda po svijetu. Vojni analitičari znaju da je strateško oružje – a nuklearne podmornice ima samo šest država u svijetu – sada u središtu geopolitičkih pripetavanja globalnih velesila, pa…
Jest da je demokratski američki predsjednik dosta toga porušenoga za Trumpove slonovštine u europskom i svjetskomu institucionalnom staklenjaku stavio na staro mjesto ili obećao vratiti na mjesto, no egida America First! njegovim dolaskom na vlast nije bačena u naftalin. Kao što joj twitteraš nije izvorni autor, nego puki plagijator prethodnih politika američkog establishmenta u ekonomiji, vojsci i politici, ih predsjednika otkako se Uncle Sam samoproglasio gazdom Plavog planeta (i njegova susjedstva u galaksiji, sic transit), ni Joe Biden je se jednostavo ne smije odreći. Što bi mu rekli istinski vladari SAD-a iz sjene koji su ga instalirali u Ovalni ured i, u protivnom, koliko bi se minuta zadržao u Bijeloj kući da pokuša predsjednikovati po obrascu da prvi budu svjetski mir, sigurnost i suradnja u svim ključnim sastavnicama dugoročnoga, općeg ljudskog i prirodnog napretka u zajedničkoj domovini – planetu Zemlji.
Biden neće javno trošiti jezik iritantnim i temeljito nepravednim projektom America First!, ali neće odustati od njega. Jer kada je već Ucle Sam tako duboko zagazio u živo blato revolveraškoga, divljezapadnog žandarenja uzduž i poprijeko svijeta, gdje fasuje materijalne i ljudske gubitke, vrlo je rizično i zbog vlastite, većinski neosviještene javnosti, da se i ne govori o interesima kapitala i sustava tzv. našeg načina života, poduzimati nešto protivno tom osjećaju tzv. američkog sna, tzv. slobodnog svijeta, tzv. svjetionika građanskih prava i sloboda, tzv. demokratskih vrijednosti, etc. kao uzoru i potrebi svih i svugdje na Plavom planetu. Realno, to je slika Doriana Graya. Dnevna zbílja sasvim je drukčija i u SAD-u i globalno, a doslovno opredmećenje projekta America First! značilo bi katastrofu. Rat u kojemu ne može biti pobjednika.
Analogno tomu, ni tzv. trojni pakt AUKUS (Australia, United Kingdom, United States) protiv Kine, radi svekolike supremacije na indo-kineskom komadu globusa i zapadnom Pacifiku neće uroditi nikakvim pozitivnim pomakom u odnosu na međunarodne proklamacije i, osobito, jalove aktivnosti Lige naroda, pardon UN-a, na planu svjetskog zajedništva, mira, stabilnosti i suradnje pod kišobranom međusobnog uvažavanja i tzv. miroljubive koegzistencija, poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta svake države te nemiješanja u njihove unutarnje poslove. Jest da su to temeljne proklamacije na kojima su 1961. godine u Beogradu jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, egipatski Gamal Abdel Nasser i indijski premijer Jawaharlal Nehru osnovali Pokret nesvrstanih zemalja (danas 120 članica), protublokovski/protuhladnoratovski savez većine država tzv. Trećeg svijeta – iz Europe, Azije, Afrike, Srednje i Južne Amerike… – ali te „nesvrstane“ vrijednosti, da ih prije svega poštuju velesile, danas bi itekako izliječile barem neke od kroničnih boljki opet jako svrstanog, podijeljenog i ekonomski/socijalno nepravednog svijeta.
Nesvrstani su sve do rušenja Berlinsog zida 1989. godine i raspada Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), a time i raspada krutoga komunističkog sustava u svijetu, takorekuć, uspješno držali na lancu hladnoratovski režeće/nakostriješene jedan na drugoga Zapadni (SAD, NATO i „partnerski“ dio kapitalističkih zemalja) te Istočni blok (SSSR, Varšavski pakt i „partnerski“ dio komunističkih zemalja), a nakon toga je uslijedio agresivan kapitalistički tzv. Drang nach Osten. Redom su – „tranzicijski“, sic transit – bivše komunističke zemljei tzv. istočnog lagera padale u polit-ekonomsko vlasništvo megakorporativnoga kapitalizma. One najslabije i ekonomski najovisnije, među kojima i tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, „zaključane“ obavezama prema EU i NATO-u te financijski preko glave zadužene u zapadnih bankara, nalaze se u svojevrsnom neokolonijalnom položaju iz kojega se ne vidi izlaz.
Isti ti koji su u prošlosti, pa sve do konca Drugoga svjetskog rata, bili gazde života i smrti, osvajači i kolonizatori, danas su opet ili se svim silama trse tzv. dužničkim ropstvom i megakorporativnim pohodima opet zaposjesti područja koja smatraju „povijesno svojima“. U Europi, Africi, na Bliskom istoku, Aziji, Latinskoj Americi, nekim oceanskim zemljama… Polit-megakorporativnim apetitima Zapada, pak, smetaju nove svjetske velesile Ruska Federacija (koju je bivši kagebeovac i mudar državni vođa Vladimir Vladimirovič Putin uspješno uzdigao iz ruševina SSSR-a i ne da se uplašiti NATO/SAD-ovim zveckanjem oružjem na puškomet od svojih granica) te Kina. Najmnogoljudnija zemlja na svijetu, pod vlašću Komunističke partije Kine prakticira kapitalizam kojim je globalno postala najvećim/najopasnijim ekonomskim, političkim i vojnim konkurentom SAD-u. Čak i utjecajem u samoj Europi, u Africi, Aziji, Latinskoj Americi, u Svemiru, prva je, svjetsko čudo u umjetnioj inteligenciji…
I zato će nuklearni podmorničari Uncle Sam, Britanci i Australci – sve tri zemlje povijesno znane po genocidu nad starosjedilačkim stanovništvom u osvojenim zemljama i teškim zločinima protiv čovječnosti u bivšim kolonijama, što je i jedan od razloga terorističke osvete zadnjih godina – podvodno pokazati kineskom zmaju kako se (ne) smije ponašati. Čak ni unutar vlastite države („krši temeljna ljudska prava“, npr. Ujgurima, na Tibetu, u Hong Kongu, etc.), kamoli u međunarodnim polit-ekonomskim odnosima („širi svoj utjecaj“, sic transit, projektom Novi put svile, „krade“ zapadnu visoku tehnologiju, u vanjskoj trgovini primjenjuje dampinške cijene, naoružava se sofisticiranim vojnim sustavima, osvaja Svemir…) Latinsku o Jupiteru i volu (Quod licet Iovi, non licet bovi), Uncle Sam, je li, prevodi kao „što je dopušteno SAD-u i megakorporativnom Zapadu, nije dopušteno Kini i Ruskoj Federaciji zajedno s njihovim saveznicima“. Ili, ne samo u aktualnomu podmorničarskom sporu, „što je dopušteno SAD-u u NATO-u i zapadnom tzv. partnerstvu, nije dopušteno drugima iz te obitelji bez dopuštenja iz Washingtona“, pa…
Budući da je tzv. jaltanska konfiguracija svjetskog poretka odavno stvar prošlosti, u novoj se formiraju tri ključna regionalna punkta – SAD, Azija (tzv. azijski razvojni tigrovi) i EU – zbog i oko kojih se oštro suprotstavljaju velesile i njihovi saveznici, nastoje proširiti svoj utjecaj i podebljati proračunski saldo. EU, osobito nakon britanskog izlaska iz članstva i pristajanja SAD-u uza skute radi prisvajanja većeg komada kolača, nije načisto između vlastitih razvojnih interesa i američkog svojatanja gazdinstva zajedničke zapadne politike kojoj se Unija ima podrediti. U tom smislu, je li, Unija se mora jasnije – vodeći se vlastitim ekonomskim, energetskim, pa i vojnim interesima – jasno opredijeliti za zajedničku politiku prema Kini i Ruskoj Federaciji. Istodobno i prema SAD-u. Kao ravnopravan i jaki partner, a ne mali od kužine koju mu je poziciju izravno namijenio Donald Trump. Podmorničarska kriza među tzv. zapadnim saveznicima, gdje su EU i Francuska izigrani, jest sitan eksces u ukupnosti odnosa, a velika pouka.
