U globalnom smo danas selu, sve je povezano i virusi i ideje i revolucije brže se kreću okolo po svijetu. I ove demonstracije na ulicama američkih gradova nisu samo američke. Već se čuju i vide odjeci na ulicama Londona, Atene, Cape Towna, Tel Aviva, Sidneyja, već otprije u Hongkongu, u Sao Paulu i drugdje.
Piše: Vjekoslav Perica
Krik iz druge sobe čujem
To mi neko kaže: „Nisi sam“
Tako, tako sam umoran
I čekam valove
Valove mora
Ti dolaziš s njim
Osjećam da dolaziš ti
To je znak da doći će dan
S toplim vjetrom juga…
Indexi, „Plima“, 1972.
Demonstranti protiv policijskog nasilja od kojeg je nedavno pod mukama izdahnuo čovjek na ulici u Minneapolisu, marširaju kroz bogatu kalifornijsku Santa Monicu da bi upozorili na drastične klasne suprotnosti. Kad tamo, dvojica, kao od brda odvaljeni, nasrnuli nekim balvanima na prodavaonicu opreme za rekreaciju, da provale i pljačkaju. Usprotivila im se mlada žena iz prosvjedničke kolone, sama, širi ruke, blokira tijelom vrata, ne da lopovima da sramote revoluciju. Priskaču joj upomoć i drugi revolucionari, drugarice i drugovi, braća i sestre, crni, bijeli i drugi, uvjeravaju posrnulu braću da ne znaju što čine, pa ova dva balvana odustaju i povlače se. Svijetom kruži jutubov prilog: „Heroji pokušavaju zaustaviti pljačkanje u Santa Monici“.
Što se to zbiva u Americi? Ili s Amerikom? Ne, bolje u Americi, ovo drugo bilo je na mjestu pitati tako 1991. kad se nešto zbivalo s Jugoslavijom. Pa je svijet to balkansko nasilje malo pogledao preko međunarodnih televizijskih vijesti dok mu nije dosadilo i prebacio se na druge teme. A Jugoslavija se raspala i otišla u povijest, zaboravljena od svih. Milijuni su se iselili, ono što je ostalo zaglibilo je na balkanskoj periferiji u blatu tribalnog nacionalizma, klerikalizma, korupcije i pljačke. Međutim Estados Unidos nije isto što i Slaviasud. Ono što je jugoslavenska revolucija postigla, a to nije bilo ni malo ni beznačajno, brzo je izbrisano iz života a sustavno se dalje briše i iz sjećanja. Ali Rim nije isto što Dalmacija i Panonija (kasnije Balkan), centar je nešto prilično različito od periferije. Ako barbari i osvoje Rim, oni samo ruše i prevrću kamenje, ali ostaje baština, kultura, meka sila pax americane. Da mijenja i te barbare i Evropu, a istočni ogranak carstva traje još četiristo godina i ostavlja svijetu Corpus iuris civilis i druge trajne vrijednosti i institucije koje su nadživjele tursko osvajanje Carigrada. Ako se tome SAD-u nešto i „dogodi“ što neće, ili bar neće tako brzo i bez posljedica za svijet kao u slučaju SFRJ, jer USA je too big to fail i svi će se imperiumi rivali ujediniti da tom US Godzilli produže život dok im to bude u interesu. I ostaje pax americana, civilizacijski sustav širi i važniji od države, sustav koji je obilježio 20. vijek, stoljeće Amerike. Ako se nešto i dogodi Americi i događa s Amerikom, to se tiče i svijeta, to pogađa svijet, to je globalno.
U globalnom smo danas selu, sve je povezano i virusi i ideje i revolucije brže se kreću okolo po svijetu. I ove demonstracije na ulicama američkih gradova nisu samo američke. Već se čuju i vide odjeci na ulicama Londona, Atene, Cape Towna, Tel Aviva, Sidneyja, već otprije u Hongkongu, u Sao Paulu i drugdje. Budi se Istok i Zapad, ne treba biti marksist za primijetiti da je nepodnošljivoj, amoralnoj i destruktivnoj sprezi neoliberalnog kapitalizma i naci-populizma istekao rok trajanja. Promjena dolazi, samo je pitanje koja će joj biti cijena. „Nevjerojatna hrabrost i herojstvo običnih Amerikanaca, građana koji riskiraju život da bi spriječili pljačkaše i nasilnike da sramote jedan pokret s pametnim i pravednim porukama ulijevaju nam nadu u promjenu koju cijeli svijet želi“, govori za kanal MSNBC Heather McGhee, supredsjednica organizacije Color of Change i zaključuje: ovi demonstranti na našim ulicama okrenuti su budućnosti, oni vide novu, ljepšu i bolju Ameriku koja dolazi“.
Ako ne uspije ovaj, slijedi novi val. Zapravo ovo bi mogao biti treći val, ako prvim računamo pokret za građanska prava Martina Luthera Kinga i općenito društvena previranja iz 60-ih koja se kao ponavljaju. U pokretu Black Lives Matter i sadašnjim prosvjedima protiv policijske brutalnosti, mnogi vide nastavak Kingovog pokreta i drugih previranja iz turbulentnih 60-ih, jer ideali i snovi o kojima je govorio Martin Luther King nisu ostvareni iako je afroamerička nacija u međuvremenu postala afirmirana i priznata u kulturnom smislu. Drugi (ili treći) val bio bi ona masovna podrška mladih američkih glasača predsjedničkom kandidatu demokratskom socijalisti Bernieu Sandersu na američkim izborima 2016. koju su ugušili truli liberali Hillary Clinton a iskoristili desničari s Trumpom. Što je, govorio je tada filozof Slavoj Žižek, za ljevicu ispalo bolje, biće živahnija i pripremati ustanak u pravom trenutku. Koji je eto iskrsnuo po stjecaju okolnosti kombinacijom Trumpovih svinjarija, koronavirusa i ekstremne policijske brutalnosti davitelja iz Minneapolisa. Možda je Žižek bio u pravu, Hillary kao predsjednica SAD ovo što sad gledamo na ulicama Amerike vjerojatno bi odgodila za koju godinu i produžila život sprezi neoliberalizma i populizma. Svejedno, dakle, bio to drugi, treći ili četvrti val, izgleda da dolazi plima i da će biti globalna. Hoće li neki njen val zahvatiti i Balkan? Kad su ranih 70-ih sarajevski Indexi o plimi pjevali, nismo znali ali danas možda shvaćamo da smo moguće tada dobili tu historijsku propuštenu šansu. Osamdesetih kojih se nostalgično sjećamo, vjerojatno je već bilo kasno, ali čudesa se događaju, eto ono iz Međugorja baš tih godina.
Sada nas koji smo otišli 90-ih iz posrnule Jugoslavije u Ameriku zovu balkanski mediji da im objasnimo što se to događa u kao posrnuloj Americi. Što im kazati nego: Ne pitaj kome zvono zvoni – tebi zvoni! Tako su nas isto znatiželjno propitkivali u Americi početkom 90-ih dok su balkanski ratovi bili prajm tajm na televiziji da im objasnimo što se to zbiva na Balkanu. Tako mi jednom tamo 1995. pred srebrenički masakr, u razredu na početku nastave, pred kolegama, ugledni profesor masovnih komunikacija, Kanađanin inače, baci na klupu New York Times sa onom slikom na naslovnici Bošnjakinje koja se objesila na drvo. „Sramota, Vik Perika, teška sramota, što imaš kazati na ovo?“ A što da mu odgovorim nego ono John Donnea i Hemingwaya: Ne pitaj kome zvono zvoni, meni zvoni, tebi zvoni, jer smo ljudi, članovi čovječanstva, nitko ne može biti otok u samoizolaciji, tragična smrt svakog bližnjeg treba nas poniziti. Nisam, naravno to kazao, nisam lud, svi bjelosvjetski imigranti u Americi nauče vještinu skromnosti i poniznosti u borbi za opstanak: i bogati i siromašni, i radnik u tvornici, i student na univerzitetu i profesionalni košarkaš u NBA. Tko sam ja da izazivam bilo čiju taštinu, nitko i ništa, imigrant koji se nada ostvarenju američkog sna, ako ne u prvoj generaciji za sebe, a ono za svoju djecu. Zato sam tada prvi put upotrijebio ratno lukavstvo – kviska s Triglava! Kazao sam mu: „Ali profesore, zašto to meni govorite, ja s tim Balkancima imam veze koliko i vi kao Kanađanin, ja sam naime iz Slovenije. Mi smo tu komunističku Jugoslaviju prvi napustili. Naša dežela u tim balkanskim ratovima ne sudjeluje, nemamo naslijeđa međusobnih genocida za raspravu do Sudnjega dana kao ti Srbi, Hrvati, Bosanci, Crnogorci, kako li se sve zovu“.
Teret sjećanja na raspad SFRJ i balkanske ratove ostao nam je breme i trauma a ne historijsko iskustvo koje bi mogli koristiti za nekakve sofisticirane komparativne analize. Izazova je dakako bilo. Nema kome od nas Balkanaca u SAD-u nije Donald Trump, čim je došao na vlast 2016, izgledao poput Slobodana Miloševića u usponu tamo od 1987 do 1991. Je li po toj analogiji Amerika danas kao Jugoslavija 1991? S analogijama treba biti oprezan, posebno ako se u povijesti traži recept za postupke u sadašnjosti tek na osnovu neke sličnosti koja se može uočiti na prvi pogled. Machiavelli će podsjetiti renesansnog vladara što je u sličnoj situaciji prema Tacitovim Analima učinio Julije Cezar, ali neće mu nikad kazati da učini posve isto. Slično će i iskusni Kissinger onim notornim bas baritonom: historija nas uči pomoću analogija, ali ne daje recepte.
Upustimo se stoga tek u jednu malu igru s analogijama, uz oprez da one služe vježbanju moždanih vijuga, a ne za pisanje političkih recepata za učinkovite lijekove bez nuspojava. Spomenuti demonstranti u Santa Monici kao i po drugi američkim gradovima, imaju tako diversificiranu strukturu, etničku, vjersku, ideološku i drugu da je prema toj složenosti ona legendarna jugoslavenska različitost poput monolitnog sklopa. Ali među njima ima neka tajna veza kao što je bila i među Jugoslavenima. Njih ujedinjuju neke ideje i vrijednosti i od kvalitete tih ideja i vrijednosti ovisi uspjeh pokreta. Naravno, pod uvjetom da uleti u pravom trenutku jer, timing is everything, reći će Lav Trocki svojim profesionalnim revolucionarima u ženskoj gimnaziji carice EKV, Institutu Smoljni, pred juriš na Zimski dvorac one fatalne novembarske noći 1917. Ali i takva manje kompleksna različitost legendarne SFRJ, da se uspjela bratski ujediniti krajem 80-ih, mogla je spasiti Jugoslaviju, bolje reći, izmisliti novu i bolju SFRJ. Da su na mitinzima usred društvene krize u predratnoj Jugoslaviji, tamo od 1987 do 1991, skupa marširali Srbi, Hrvati, Slovenci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, kršćani, muslimani i drugi, sudbinu zemlje odredio bi vjerojatno „post-partizanski“ Jugoslaven Ante Marković a ne etno-nacionalisti, mitomani i vodiči u prošlost, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Ukratko, ako se američki izbori u novembru održe u relativnom miru, sudbinu zemlje će preuzeti umjereni liberal Joe Biden s vjerojatnom tamnoputom potpredsjednicom, a Trump će u otići u povijest i tamo se kotirati kao i Milošević.
Kulturni i identitetski pluralizam ovih mladih američkih demonstranata sjedinjenih nekim vrijednostima i jednostavnim ideološkim porukama koje se doimaju kao moralne opomene, čini ih donekle sličnima Markovićevom pokušaju pred smrt SFRJ a u svakom slučaju vrlo različitima od onih zlokobnih homogeniziranih etno konfesija koje su pred rat marširale po Balkanu i još nam i danas svako malo ogade život kad ih vidimo i čujemo kao huču prilikom sportskih događaja ili historijskih komemoracija ističući svoj ponos bez pokrića, tribalnu pripadnost i poruke mržnje protiv drugog plemena. Umjesto balkanskog scenarija, po ulicama Amerike demonstranti pokazuju multietničko bratstvo i jedinstvo. I lijepe žene prolaze kroz grad. Masovna uloga žena, jedna je od opaski koje sam najranije uočio u ovoj današnjoj američkoj revoluciji – ona junakinja iz Santa Monice nije uopće usamljena. Ove mlade žene koje danas marširaju Amerikom podsjećaju me na naše izgubljene generacije antifašističke civilizacije, na onih 597 antifašistkinja partizanki, Srpkinja, Hrvatica, Crnogorki, Jevrejki i drugih, koje su skupa sa svojim drugovima bile među 7.500 partizana poginulih u bitci na Sutjesci. To dobro sjećanje guše, poput onog brutalnog policajca koji je ugušio Afroamerikanca u Minneapolisu, već tri desetljeća klerikalno nacionalističke elite iz Zagreba, Beograda i drugdje gdje su na vlasti. One nam umjesto sjećanja na veliku i pravednu bitku na Sutjesci nude mitomanske priče o bitkama na Kosovu i blajburškom polju. Gušenje ne može trajati dovijeka. Cijeli svijet a ne samo SAD, mogao bi doživjeti sudbinu SFRJ ako davitelji nadvladaju protestante s ulica američkih gradova.
