Ovih dana izašla je vijest, da gradsko vijeće grada Goražda je gotovo jednoglasno, bez protivljenja izglasalo rezoluciju o proglašenju ratnog komadanta ARBiH Amira Reke, nepoželjnom osobom na teritoriji grada Goražda, sa intenciom da se ta odluka donese i u preostalim djelovima teritorije uz Drinu koja pripada Federaciji BiH. Kapetan Amir Reko, komandant Drinske brigade ARBiH, koja je branila i na kraju odbranila grad Goražde, tako je došao u istu ravan sa austrijskim piscem i nobelovcem Handkeom, ali suštinski iz jednog sasvim drugog razloga.
piše: Muhamed Kovačević
Kultura sjećanja je proces, koji nije zaživio u punom obliku u BH-a društvu. Nekoordinisan pristup doveo je do toga, da se kroz argument o čuvanju sjećanja na protekle ratne događaje, ljudima počinju stavljati mete na čelo, proglašavajući ih nepoželjnim osobama, kao vid reakcije i represije lokalnih vlasti prema za njih nepoželjnim pojedincima.
Neuravnoteženost u historiji i paradoksu
Bavljenje kulturom sjećanja na protekli rat iz 90-tih, postao je vid izvaninstitucionalnog djelovanja i promocije ljudi koji, baveći se raznim oblastima, svako na svoj način prezentira svoj model suočavanja sa prošlošću, odnosno prezentacije prošlosti u sadašnjem javnom prostoru. Upravo ta institucionalna neuređenost, dovela je do toga, da mnogi sporni događaji poprimaju sasvim drugi vid značenja i simbolike, kada se nasumično prezentiraju u javnosti. Najznačajniji mediji koji se periodično bave pitanjem kulture sjećanja i njenom promocijom jeste kultura! Publikacija knjiga, muzičke predstave, likovne izložbe, samo su dio segmenta prikazivanja kulture sjećanja u javnom prostoru, ali i stvaranje narativa o događajima koji se tom prilikom predstavljaju. Upravo ovakav način prezentacije, stvara ogroman problem u traženju koncenzusa na ratne događaje u 90-tim godinama prošlog vijeka, gdje se već betonirala praksa različitih narativa i pogleda na sam uzrok i tok ratnih zbivanja iz prošlog vijeka. Gledajući to iz bošnjačko – bosanske pozicije, taj narativ se ogleda u dva naočitija primjera, koja na paradoksalni način isključuju jedan drugog. Naime bošnjačko – bosanski narativ se temelji i insistira na tezi, da je postojala agresija na državu BiH, gdje se pod pojmom agresije isključivo smatra akt koji je došao iz dvaju susjednih zemalja: Srbije i Crne Gore. Iako bez sumnje postoje neoborivi dokazi o direktnoj umiješanosti ove dvije države u ratnim sukobima na teritoriji BiH u proteklom ratu, direktna presuda za njihovu odgovornost u međunarodnom sudu u Haagu ne postoji. Samim tim ne postoji ni pravni osnov za iskazivanje te tvrdnje, odnosno nametanje te tvrdnje kao javne činjenice. Zanimljivo je ovdje se osvrnuti, da pored pravosnažne presude iz Haaga, koja karakteriše preostalu susjednu državu – Hrvatsku kao stvarnog agresora na teritoriji BiH, opšti narativ nikada tu činjenicu nije prepoznao kao stvarni osnov za razumijevanje stvari, nego se nastavilo sa nelegalnim insistiranjem na tezi koja nije pravno utemeljena kao takva. Drugi primjer koji se tako simbolički koristi i prezentira u javnom prostoru, jeste korištenje termina genocid. Genocid koji je presuđen u međunarodnom sudu u Haagu, i to samo u slučaju zločina koji su se desili na široj teritoriji općine Srebrenica, postao je jedan vid sociološkog eksperimenta, koji je došao u fazu kada se insistira na priznavanju karaktera zločina, ali ne i na obimu zločina. Šta to u praksi znači? To znači, da u pozicioniranju sjećanja i pokušaju očuvanja sjećanja na strašni zločin koji se dogodio na teritoriji Srebrenice, termin genocid bi predstavljao način koji bi tom zločinu dao takvu vrstu eskluzivnosti, koja bi priznavanjem od strane javnosti dovela do osjećaja satisfakcije direktnih žrtava tog zločina. U međuvremenu, energija koja se troši na dokazivanje i „branjenje“ samog naziva termina genocid, zanemaruje obim zločina, koji je i danas 25 godina nakon rata neistražen odnosno neprocesuiran, sa žalosnom konstatacijom da vjerovatno svi učesnici u tom zločinu nikada i neće biti procesuirani. Ako se uzme u obzir ova činjenica, kao i apsolutna društvena nesposobnost u pripremi i realizaciji relitiviziranja posljedica genocida i zločina koji su se desili, a što je čak i obaveza sistema da minimizira učinak na sveopšte društvo, onda ne treba čuditi ponašanje društva i pojedinaca po tom pitanju, koja svoje djelovanje zasniva na represiji prema svakom onom ko se protivi ili dovodi u sumnju opšte prihvaćenu kolektivnu istinu, koja i ne mora biti zasnovana na sudskim presudama. Iz ovoga se jasno može zaključiti, da recimo odluka o proglašenju austrijskog pisca i nobelovca Petra Handeka nepoželjnom osobom u Sarajevu i Bihaću, jeste reflkes nemoći da se na institucionalan način zaštite događaji i kolektivna sjećanja nastala iz proteklog rata. Kolika je ta nemoć, govori i činjenica, da je recimo samo Milorad Dodik u posljednih par godina, toliko puta uvrijedio i do te mjere obesmislio položaj žrtava, prije svega bošnjačkih žrtava, a da za to nikada nije dobio nikakav vid institucijalnog odgovora od strane tih istih Bošnjaka, koji bi ga natjerao da promijeni stav, i da pokaže i iskaže poštovanje prema žrtvama. Paradoks se ogleda i u tome, da je jedini vid institucionalne zaštite donio sada već bivši visoki predstavnik u BiH – Valentin Incko, koji je amadmanima na postojeći krivični zakon, uredio pitanje poštivanja svih žrtava u proteklom ratu iz 90-ih. A upravo taj čin je i izazvao aposlutnu buru na političkoj sceni, koja i sada traje, bez naznaka da će se ubrzo završiti.
Šta je Reko rek'o?
Ovih dana izašla je vijest, da gradsko vijeće grada Goražda je gotovo jednoglasno, bez protivljenja izglasalo rezoluciju o proglašenju ratnog komadanta ARBiH Amira Reke, nepoželjnom osobom na teritoriji grada Goražda, sa intenciom da se ta odluka donese i u preostalim djelovima teritorije uz Drinu koja pripada Federaciji BiH. Kapetan Amir Reko, komandant Drinske brigade ARBiH, koja je branila i na kraju odbranila grad Goražde, tako je došao u istu ravan sa austrijskim piscem i nobelovcem Handkeom, ali suštinski iz jednog sasvim drugog razloga. Naime sam Reko je preispitivajući svoju prošlost, došao do saznanja, da ta njegova patriotska borba koja ga je koštala smrti majke i bliskih rođaka, koji su stradali u živoj lomači u selu nadomak Goražda, i nije baš ispala kako se on nadao, ili kako je smatrao da će da bude danas 25 godina nakon svega. Reko je otvoreno i kritički počeo da priča i postavlja užasna bolna pitanja o svrsihodnosti proteklog rata, i o krajnjim rezultatima tog krvavog događaja, koji su danas takvi kakvi jesu – katastrofalni. I upravo takav njegov način javne komunikacije i prezentacije, žestoko je naljutio tzv. „istinske patriote“, odnosno dobro organizovane i uvezane grupacije ljudi, koji se predstavljaju pod okvirem boračkih organizacija, a koji služe kao produžena ruka vlasti, koja kontroliše i čuva kulturu sjećanja na jedan sasvim netačan i rigidan način, čija je suština zaštita i očuvanje poretka nastalog pod pokroviteljstvom SDA stranke. "Organizatori otpora" je krilatica, koja najviše i najače homogenizira sve pripadnike koji su imali priliku držati oružije u proteklom ratu, i koja im kao takva nudi potvrdu i utjehu da ipak nisu uzalud ležali po blatnjavim rovovima i tranšejima, braneći nešto u čemu danas uživaju isključivo određen broj privilegovanih pripadnika stranke, koji su na razne nelegalne načine, što ratnim što postratnim profiterstvom, stvorili elitu koja bolnu istinu o čudu bosanskog poraza, je promijenila u slogan o „čudu bosanskog otpora“, na taj način štiteći svoja nepravedno steknuta bogatstva i uticaj. Upravo zato je Amir Reko, kao jedan od rijetkih oficira ARBiH, koji nema krivični dosije koji, ili se kiseli u ladici Tužilaštva BiH, ili mu se pak aktivno sudi, veoma opasan i nepoželjan element, koji će svojim djelovanjem otvoriti pandorinu kutiju romantizirane priče o patriotizmu i odbrani zemlje, iza koje se krije besumična sistemska pljačka javnog i privatnog dobra, likvidacije nepodobnih kadrova koje se nazivaju političkim ubistvima, kao i tranzicijska postratna pljačka.
„Crtaju mi metu na čelu „ – kaže Reko i upravu je. Odluka o nepoželjnoj osobi na teritoriji grada Goražda, iako je simboličke prirode, opasan je presedan i uvod u totalitarizam, gdje će se sutra svima onima koji su na nekom nivou vlasti, pa makar on bio i lokalni, dati mogućnost za prije svega politički progon neistomišljenika, u nazovi demokratskoj državi, što je nevjerovatan paradoks koji je tako rasprostranjen u ovom eksperimentu koji se naziva država Bosna i Hercegovina. Reko je i najavio da će pravnim putem štititi svoja zagarantovana ljudska prava, i taj će slučaj predstavljati jedan potpuno novi način suočavanja sa prošlošću ali i prezentacije kulture sjećanja na ovim prostorima. Za nadati se samo bez tragičnih posljedica.
Autor: Impuls
