Čitajući predivnu biografiju predivnog čovjeka Bekima Fehmiua naišao sam na jedan citat Stefana Zweiga, kojeg je Bekim izvukao kako bi opisao koliko je suludo bilo ono predratno doba kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Na jednom mjestu u knjizi „Jučerašnji svijet“ Zweig je zapisao: „Sviet je prevaren; prevarene su majke koje su žrtvovale svoju djecu, prevareni vojnici koji su se vratili svojim kućama kao prosjaci, prevareni su oni koji su iz patriotizma upisali ratni zajam, prevaren svatko tko je vjerovao bilo kojem obećanju i bolje uređenom svijetu, a sada smo vidjeli da su isti ili novi hazarderi ponovno započeli staru igru čiji su ulog bila naša egzistencija, naša sreća, naše vrijeme i naša imovina...“
Neuredne misli koje me dugo progone Zweig je usustavio i zapisao još davno. Nikako mi nije jasno zašto su ljudi skloniji vjerovati ispraznom parolašenju i povoditi se za kojekakvim lažnim političkim prorocima i vođama. Teško da će mi to itko ikada objasniti. Umjesto da ih se poziva na odgovornost mi zauzmemo busije i podupiremo ove ili one u virtualnoj ideološkoj borbi.
To je naša stvarnost. Jer istinska ideološka borba je nestala iz politike. Politika postaje samo skup propisa koji treba nekako potpuno virtualan kapital učiniti manjim prividom, e kako bi se moglo sve na svijetu pa i čovjeka mjeriti jedino financijskim aršinom. Da bismo dospjeli u ovakvo bijedno stanje duha bilo je prvo potrebno razoriti socijalnu dinamiku. I sada se tako usamljeni zbijamo u krda, a nema ničega oko nas što bi potvrdilo da smo nekakvo društvo s jasnom vizijom budućnosti. Lijepo je Zweig zapisao – prevareni smo. To nam je, izgleda, jedino zajedničko.
Nekako uvijek, baš svi ljudi, pred kraj godine dobiju potrebu rezimirati proteklih dvanaest mjeseci. Postajemo sentimentalni zbog trošenja još jednog kalendara i tražimo u sebi razloge za nastaviti dalje. Podvlačeći crtu kao da si želimo omogućiti da u novoj godini krenemo iz početka, ali čovjek nema čist start ni kada se rodi tako da je sve to samo još jedna iluzija. Ali bez iluzija ionako ne možemo opstati. Potreban nam je privid. Iz njega se rađa nada.
Ali, sada, kada pokušavam opisati neki potpuno uopćen dojam o protekloj godini, razmišljam o tomu kako mi se čini da nikada ranije nisam oko sebe vidio toliko znakova općeg beznađa. Osim što našim životima vlada potpuni kaos koji sam po sebi donosi duboki osjećaj nesigurnosti čini mi se da je čak i u strašnim devedesetima bilo više nekakvog reda, barem je bilo potpuno jasno što se događa, a danas su svi potpuno dezorijentirani, nitko ne shvata trenutak, ni lijevi ni desni ni zagovarači nekakvog centra.
Tonemo u crnilo kao da će nastupiti nekakva vječna noć. Svi samo reže jedni na druge bez ikakve želje za razumijevanjem drugog i drugačijeg. Zato se ne naziru nikakvi kompromisi, nikakav stvarni mir nije na obzoru. Svijetom već predugo vlada predratno stanje. Nema ničega u našem okruženju na što bismo mogli biti ponosni, tek tu i tamo poneki proplamsaj duha i časti.
Neka tuga se uvlači u sve ljude, naše proslave postaju divlje jer su pogonjene tim unutarnjim osjećajem beznadežnosti pa kao da slavimo smak svijeta. Ta me misao opsjeda – i naše proslave su divlji tužne. Okupljamo se pod blagdanskom rasvjetom ignorirajući hladni dah samoće koji nam ulazi u usta, a sve kako bi nas odveo u kolektivnu propast. Eto, takva je opća i prilično iskidana slika svijeta u mojim očima u ovoj predugoj i prilično tužnoj 2018. godini.
