Kome će želudac sutra biti pun kad zaviri u novčanik? Koliko će suza isplakati nakon što se s djecom čuje preko Skypea? Ode im na grobove? Je li zastava dovoljna da ih ugrije, plati sve teže namete?
Piše: Žana Gauk
Razmakni zastavu i pogledaj jasnije u ponosnu i vječnu! Pogledaj zdravorazumski u Republiku Srpsku!
Na bini u centru Banjaluke, kao na Olimp, popeše se gospodari ovdašnjih života i smrti.
Na vrhu, kao što znamo, stoji apsolutni gazda Milorad Dodik. Bez njega u Republici Srpskoj ne možete raditi, školovati se, razmišljati i govoriti, ukoliko on to ne dozvoli. Jer, kao što je sam rekao, “ako niste u sistemu vlasti, sve to može da bude zabluda”!
Dodikov sistem vlasti funkcioniše isključivo po njegovim naredbama. To podrazumijeva da tužioci procesuiraju samo ono za šta Dodik misli da treba, policija hapsi one koji ne razmišljaju kao on, mediji postoje samo da bi veličali njegov lik i djelo, a sakrivali kriminal i korupciju … Sve ostalo služi da bi se pare naroda slijevale u njegove i džepove njemu odanih tajkuna!
Uz njega je i najodanija od svih, Željka Cvijanović, predsjednica RS. Ima samo jedan zadatak – da ga prati u stopu i ponavlja mantru “Republika Srpska je stabilna i korača naprijed”. Sve ostalo je priroda. Kao i apsolutna sloboda!
Da apsolutna sloboda ima svoje granice brine se Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, jedno od mitoloških bića sa Olimpa – pola nečovjek, pola transfuzija! Biće sa milion glava, a sve misle kao jedan – Milorad Dodik!
Jedina njihova veza sa običnim smrtnicima je gradonačenik Banjaluke Igor Radojičić, koji ima svoje mišljenje i mišljenje iz gepeka. Do podne traži da se pohapse ubice dvadesetjednogodišnjeg studenta Davida Dragičevića i da institucije konačno rade svoj posao, a od podne prijeti tužbama svima onima koji to isto traže.
Ima tu i tajkuna, pritajenih mangupa, hipnotisanih SNSD-ovaca, čiji je zadatak bio da izvedu na ulice sve one koji su egzistenciju pronašli “pod zastavom Srpske”.
Salutiraju im oni koji su svoj narod juče tukli drvenim palicama, nazivali huliganima i rušiteljima Republike Srpske, samo zato što je narod tražio da se otkrije ko ubija njihovu djecu.
Dan Republike obilato se slavi i po društvenim mrežama. Licemjerja li kad zastave kače i ode pjevaju oni koji na državnim jaslama, s grbače građana, zarađuju plate. Gadosti li kad se dive policijskom stroju, istom onom koji je 25. decembra na Trgu Krajine, na Davidovom trgu, tukao građane. Cinizma li kad se glasno pjeva “ponosnoj i vječnoj”, a ne smije da se pisne o kriminalu, korupciji, nepotizmu, amputiranoj pravdi, odlasku mladih, uništavanju svih vrijednosti, sunovratu morala...
Danas, gospodo uhljebi, političari, tajkuni i kriminalci, na Dan Republike Srpske penzioneri preživljavaju od 187 KM mjesečno, radnici od 470!
Djecu ubijaju, bacaju u kanalizaciju i kriju ubice!
Pred slovenačkim konzulatom stoje najbolje radničke ruke!
U “najboljem regionalnom kliničkom centru” nema ko da liječi pacijente, ljekari odlaze!
Za gladne i bolesne dostupni su humanitarni brojevi!
Poniženima se serviraju zastava i “nacionalni ponos”!
Kome će želudac sutra biti pun kad zaviri u novčanik? Koliko će suza isplakati nakon što se s djecom čuje preko Skypea? Ode im na grobove? Je li zastava dovoljna da ih ugrije, plati sve teže namete?
Kome salutirate, kad nikoga više nema!
