Nije da ne znamo u čemu je problem. Samo nam smeta onaj povez na očima statue pravde, pa se ne vidi šta je čiji krimen. Na oba tasa.
U kakofoniji potpuno prihvaćenih, bosanskih “patriotskih” dokaza o tome gdje smo, ko smo, zašto smo tu danas bez šansi da se svekolikom urušavanju neprincipijelnih principijelnosti i legaliziranja mentaliteta nesreće barem nasluti kraj – odavno nisam vidio dokaz suprotnome, kao minule srijede na čitanom populističkom portalu koji se puno puta klikne u toku dana.
Pravim propust kakvom nisam sklon ne da bih sakrio ime autora teksta i naslov pomenutog portala. Radim to zato što je i više nego jasno da poruka izrečena kao povod ovoj reakciji nije samo od jednog autora, mladog, školovanog, dobrohotnog po mnogim i čestim javljanjima pomalo o svemu, niti je u specifičnosti mentalnog sklopa portala. Naprotiv, riječ je o upravo generalnoj stranputici, uporno širenoj iz “najbolje namjere”, koja nas iz dana u dan čini duhovno, mentalno i državotvorno sve manjim. Zapravo trajno potkapacitiranim da shvatimo zašto ćemo, ovakvi kakvi smo, tonuti sve dublje i dublje. Na radost i sreću onih sa druge strane normalnosti koje je nekad bilo.
Ilustracija jada u kojem jesmo, onoga kako mislimo da se iz toga valja izvlačiti pobjednički, jasna je kao dan. I kaže, povodom formalno “genetskog merhametluka” (da se fakinski nivo ovdašnje politike ne pominje) tipičnog u slučaju zvanog Osmica: “Ukoliko neki zvaničnik nema odgovarajuću diplomu, neminovno je da se treba suočiti sa zakonom i shodno tome odgovarati. To vrijedi i za Osmana Mehmedagića Osmicu, direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA). Međutim, šta u praksi i simbolički znači sklanjanje direktora jedne od najvažnijih agencija u državi…”
Pa onda dalje: “Da živimo na Islandu ili u Norveškoj, zemljama za koje u načelu vrijedi epitet uređenog društva, vijest da direktor obavještajne agencije treba biti smijenjen zbog bilo kojeg razloga, bila bi vjerovatno protokolarna. Otišao bi jedan, a došao drugi direktor. Ipak, u kontekstu Bosne i Hercegovine to dobija nešto drugačiju dimenziju…Mehmedagić evidentno ima problem s diplomom i to je posao za pravosudne institucije. Međutim, dosadašnji postupci državnog tužilaštva ne ulijevaju povjerenje da je to suštinski fokus i da pravna država dolazi…”
Sunovrat u skretanju ove priče na kolosijek opravdavajućeg lokalno-mahalsko-političkog merhametluka zbog kojeg nismo i nikada nećemo biti ni Island ni Norveška, u objašnjenju je zaogrnutom realnošću koja je takva kakva je. E o njoj, izgleda, treba voditi računa na način koji nas nikada neće izvesti na onaj put “reformi” kojim se kunemo evo i ovih dana na svim američko-evropskim konferencijama o nama. Mladi, dobrohotni, obrazovani i upućeni urednik-komentator konstatuje da su “direktor OSA-e i njegov zamjenik osobe koje imaju pristup svim podacima od povjerenja u državi i stoga je izuzetno važno ko je na tim pozicijama i ko ima pristup državnim tajnama…Sklanjanjem Osmice ili njegovim suspendovanjem otvara se prostor da na jednu od te dvije važne funkcije bude imenovan niko drugi nego kadar SNSD-a…” Potom slijede imena “njihovih” kandidata, njihove nakane protiv “nas”, valjda unaprijed pozitivaca i kada lažemo, petljamo, falsifikujemo itd.
I onda se kaže, sve najgore, i tačno, o politici lidera sa druge strane i njegove politike koja je protiv naše, “probosanske i prodržavne”. Koju, eto, čuva Osmica, uz nebitne nezakonitosti.
Tu se, u sjajnoj ilustraciji dramatičnog stanja u kojem smo bez ikakvih izgleda da se iz toga ovakvi izvučemo ponuđenom logikom, dolazi do ključne tačke cijele male drame, u maloj novinskoj epizodi, duboko ugrađenoj u normalnost i suštinu sunovrata Bosne i Hercegovine. Kaže pisac jedno veliko “ali”, pobrojavši tačno i precizno mnoge skandale “njihovog” pravosuđa, sudstva, politike, kriminala itd.itd. vraćajući se na smisao storije i na našeg hairliju: “Ne umanjujući eventualnu odgovornost Mehmedagića (Sud će reći svoje) u pozadini sklanjanja Osmice vodi se bitka kako u bošnjačkom političkom spektru, tako i u smislu kontrole nad OSA-om, za što su nesumnjivo zainteresirani i SNSD i HDZ”.
Kraj je da “suštinski, Mehmedagić kao pojedinac u cijeloj priči nije važan, i pred zakonom je odgovoran kao i svaki drugi građanin. Ovdje je u drugom planu ostala priča o instituciji, a to je OSA, agencija koja treba biti jedan od najvažnijih zaštitničkih faktora u državi. A političke prilike nisu naklonjene i ne garantiraju da bi bilo koji Dodikov kadar radio u interesu države BiH.”
Nije problem toliko što na ovakvom putu na kojem smo nikada nećemo stići ni na Island ni u Norvešku, već u tome što nećemo da su nam isti kriminali “kod njih” i “kod nas”, što nećemo da smo dio istog pravosuđa jer smo, eto, u startu drugačiji. Znamo mi ko su oni, uvijek i sigurno zločinci zadnjih namjera, a naši tek nevažni blećci i kad nedjela čine, jer su vazda u odbrani istine i pravde. Oni što su tu mantru doveli do pobjede, danas je kapitaliziraju.
Nije vladavina prava vanzemaljska kategorija, već produkt ljudskih odluka, vrijednosti i principa. I saglasnosti o svemu tome, važećoj za sve na koje se odnosi. Ponekad se učini da nedostatak istorijskog državotvornog iskustva, znanja i pukih uspomena na institucionalizam, sistem, zakone itd. jesu ovdašnja realnost za mnoge, pa otud njihova selektivna “slabost” za one “koji nisu važni”, poput sličnih Mehmedagiću, “koji je u drugom planu priče o OSA-i”(sic!). Ili, patriotizam spram OSA-e postaje pravosudno važniji od “slučaja” Osmice. I eto puta na kojem se nikada neće doći ni u neke bliže države od dalekog Islanda ili Norveške.
I taman kada pomisliš da dobri i na rodnoj grudi formirani tumač “reformskih principa na putu u EU” u ovoj priči mora još puno toga da vidi i dokuči sa spiska uslova što se moraju ispuniti u budućnosti kojoj se zaklinjemo, sjevne poruka, sa ranije objavljenih tvitova istog autora sličnim povodom. Uz medijsko-sudski “slučaj” direktorice KCUS-a on napisa: “Ako je Sebija Izetbegović neispravna, ili kako se već to zove, to nije samo njen problem, već problem svih nas. Koji je to sistem dopustio da S.I. bude direktorica…”
Bljesak principijelnosti, doduše na formalno malo nižem nivou. Ali, ne i suštinski, mentalno i u kobajagi pakovanju za put u “Evropu”. Dakle, nije da ne znamo u čemu je problem. Samo nam smeta onaj povez na očima statue pravde, pa se ne vidi šta je čiji krimen. Na oba tasa. Kako onda prepoznati pravi put prema – Islandu i Norveškoj. Ako bi uopšte tamo.
Autor: Zlatko Dizdarević
