Njemačkom u ovo doba godine tradicionalno na svakom koraku odjekuje zveckanje praporaca, a zahvaljujući najnovijoj odluci njemačkog Bundestaga, opet se čuje i zveckanje oružja.
Iako je ustav (Grundgesetz) jasno definirao zadaće njemačke vojske, a koje su, prije svega, obrana granica Republike u slučaju njene neposredne vojne ugroženosti, već je nekoliko puta pokazano da je „granica“ rastezljiv pojam: Vojska nije zadužena samo za obranu teritorijalnih, već i političkih granica, a ove potonje uključuju granice svih saveza i udruženja kojih je Njemačka članica. U to spada, na prvom mjestu NATO, zbog kojeg su njemački vojnici na različite načine angažirani na raznim geopolitičkim destinacijama i gdje – unatoč običaju da se, kad je riječ o njihovom angažmanu, uglavnom govori o humanitarnim, edukacijskim i sličnim aktivnostima, ne može zanemariti činjenica da je na nekim mjestima, napose u Afganistanu, tekla krv i njemačkih vojnika.
Njemačka javnost, upravo zbog dugotrajnog angažmana njemačke vojske u Afganistanu i žrtvama koje su uz to vezane, nije sklona ponovnom uključivanju njemačkih vojnika na bilo kojem ratištu na kugli zemaljskoj.
Unatoč tome u parlamentu je donesena odluka o uključivanju vojske u akcije koje Francuska provodi na području Sirije. Radi se, kako se može čuti i čitati u medijima, o „simboličnoj gesti“ podrške najvažnijoj Njemačkoj saveznici u sklopu Evropske Unije, o maloj pomoći prijatelja, moglo bi se kazati, jer je Francuska tu pomoć od Njemačke zatražila. Simbolika ove geste sastoji se u tome što se Nijemci za sada neće uključivati u konkretne vojne akcije, nego će svojom izviđačkim letovima, fregatom „Augsburg“ i s 1200 vojnika, što je također, kako se kaže, samo jedna mala simbolična brojka, osiguravati francuske kontingente u Siriji, te rasterećivati Francusku na drugim kriznim žarištima.
Ovu odluku Bundestag je donio samo tri tjedna nakon napada u Parizu i nakon samo tri dana rasprave u parlamentu. Uzalud su zastupnici Bündnis 90 Die Grüne i zastupnici Die Linke na čelu sa Sahrom Wagenknecht s govornice pucali iz sveg raspoloživog verbalnog oružja, bilo je i psovki nesvojstvenih germanskoj uljuđenosti, demokratska je većina donijela odluku.
Prije desetak dana u Hamburgu je održan referendum na kojem su se građani imali prilike izjasniti o tome žele li da njihov grad preuzme organizaciju Olimpijskih igara 2024. (Građani Hamburga odlučili su se protiv organizacije i financiranja igara jer se, kako se moglo čuti nakon referenduma, novac potreban za takav projekt može puno bolje iskoristiti za poboljšanje kvalitete života građana koji tamo već žive ili će u taj grad tek doći živjeti.) Prava je šteta sto o sudjelovanju njemačke vojske u vojnim akcijama na poziv saveznika ne odlučuju građanke i građani neposredno, već to čine njihovi predstavnici „širokoga spektra“ u parlamentu. Stvarno: Kad samo pogledam trenutačnu ministricu obrane u Merkeličinom kabinetu – Frau Ursula Gertrud von der Leyen do sad je bila ministrica Obitelji, zdravstva, socijalnih pitanja i žena u pokrajinskoj vladi u Niedersachsen, na razini Saveza bila je na čelu Ministarstva obitelji, seniora, žena i omladine u jednom mandatu, u sljedećem mandatu vodila je Ministarstvo rada i socijalne politike, a u trećem mandatu obrela se na, već spomenutom, mjestu ministrice obrane.
U tom svijetu vječno rotirajućih fotelja i ministarskih povlastica, uz zvuk praporaca i svjetlo prve adventske svijeće, odluke se donose prije nego se parlamentarnoj opoziciji baci kost na demokratsko glodanje i osviješteno režanje na većinsku glupost.
Neki vojni analitičari u Njemačkoj polaze od toga da će se vojne akcije iz zraka, koje se trenutno prakticiraju na području Sirije, pokazati nedostatnima, te je samo pitanje ne baš dana, ali tjedna ili mjeseca kad će se ukazati potreba za kopnenom intervencijom. A što će tad učiniti Njemačka, s obzirom na urođeni osjećaj prijateljske odgovornosti, savezničkog zajedništva, partnerske solidarnosti i sklonosti da, ako je se lijepo zamoli, svoju vojsku angažira u okvirima gore spomenutih rastezljivih granica raznih parcijalnih političkih, ali i drugih, interesa? Vjerojatno ono, sto će je, je li, netko lijepo zamoliti.
