BiH danima trese jedna od najvećih političko korupcionih afera vezana za kadrove i poslovne ljude okupljene oko bošnjačke i vladajuće SDA.
Piše: Dino Mustafić
Reakcija javnosti je mnogo intenzivnija nego inače, jer se događa u vrijeme pandemije i najave jedne od najdramatičnijih ekonomskih kriza modernog doba. Tužitelji u Sarajevu otvorili su u ponedjeljak istragu nakon što su mediji otkrili da je poljoprivredna tvrtka kojom upravlja televizijski voditelj, po narudžbi vlasti, tačnije Kriznog štaba Civilne zaštite Federacije BiH, kupila stotinu respiratora za liječenje oboljelih od COVID-19 u vrijednosti od 10,5 miliona KM. Otkriven je niz nepravilnosti u ovom slučaju, od toga da prerađivačka tvrtka „Srebrna malina“ uopšte nije ponuđač registrovan u sistemu javnih nabavki, do toga što nije imala ni dozvolu za promet medicinskom robom u trenutku kupovine respiratora, što je već i predmet istražne radnje Agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Naša javnost godinama svjedoči brojnim spornim primjerima poput ove nabavke 100 respiratora iz Kine. Nevjerovatna je činjenica da je nabavku izvršila kompanija koja apsolutno nije imala niti reference niti iskustvo vezano za nabavku medicinske opreme, kao ni za promet, tako da u trenutku izbora baš ove kompanije ona nije imala ni dozvolu same Agencije za lijekove BiH. Klupko nelogičnih poteza se danima odmotava, a javnost čeka odgovore: da li su to uopšte respiratori bili neophodni, ko će ih servisirati, ko je konsultovan kao ekspert?
Po otkrivanju afere doslovno svi peru ruke u lancu političke odgovornosti onih koji treba da brinu o javnom zdravlju građana. Glavni akter, potpisnik sumnjive transakcije je Fahrudin Solak, predsjednik Kriznog štaba Civilne zaštite FBiH, stranački kadar SDA, i ranije kompromitiran nalazima federalnih revizora koji su u svojim izvještajima o poslovanju FUCZ-a naveli da je tokom velikih poplava 2014. godine kupovana nekvalitetna, a precijenjena oprema. Tada je pregovaračkim postupcima bez obavještenja potrošeno više od 900 hiljada KM. Za ovo stranačko uhljebljenje preporučila ga je lojalnost stranci SDA, koja ide toliko daleko da ga politički protivnici optužuju kako je krao glasove na izborima za svoju stranku. Uglavnom, radi se o dobro pozicioniranom čovjeku, politički i materijalno, sa snažnom zaleđinom, pa može da radi što hoće, bez ikakvih pravnih konsekvenci. Zbog toga, postoji opravdana sumnja da se u slučaju „Srebrne maline“ radi samo o jednoj firmi u nizu onih koji služe kao paravan za druge mnogo ozbiljnije transakcije i poslove. Niko ne vjeruje da će se istražiti slučaj „Srebrena malina“; on će završiti u labirintu prebacivanja odgovornosti nadležnih institucija s jedne na druge. BiH pravosudni sistem je izgubio kredibilitet: nije riješio na desetine sličnih slučajeva, pa se ne može previše očekivati niti od ovog novootvorenog predmeta. Pravosuđe koje treba da bude nosilac borbe protiv korupcije suočava se sa ozbiljnim unutrašnjim problemima koji ukazuju na postojanje problema korupcije unutar samog pravosuđa. Zahvaljujući pojedinim medijima i istraživačkom novinarstvu gotovo se svakodnevno vide očigledni slučajevi korupcije koji nažalost ne dobijaju institucionalni odgovor. Posljedica je opravdana percepcija u javnosti da su svi političari korumpirani, da kontrolišu sudstvo i tužilaštvo, što stvara kod građana apatiju i nepovjerenje u institucije odnosno nespremnost da prijavljuju slučajeve korupcije. Pandemijske kriza u BiH je samo ogolila kakvu vlast imamo i koliku efektivnu kontrolu nad institucijama i državnim resursima imaju uske grupe nosilaca etno-političke moći. Nezavisni revizorski nalazi pokazuju da se kod realizacije preko 85% ugovora krši Zakon o javnim nabavkama, sa nepoštivanjem ugovorenih obaveza i/ili nemogućnosti utvrđivanja svih činjenica vezanih za realizaciju ugovora. Dakle korupcija i javne nabavke u BiH su sinonimi.
Ključne posljedice su ugrožavanje osnovnih demokratskih standarda, ljudskih prava i sloboda, zatim ekonomsko propadanje što je sve zajedno dovelo do egzodusa građana u epskim razmjerama prema zapadnoj Evropi. Svjetski ekonomski forum je potvrdio da je BiH treća po odlivu mozgova u globalnoj konkurenciji. Ovi poražavajući podaci jesu nenadoknadiv gubitak koji ilustruju zašto BiH nema optimističnu sliku o sebi samoj. Siromaštvo jeste sudbina dalekih periferija iz kojih ljudi bježe glavom bez obzira u strahu za budućnost svog potomstva. Odlazak je logičan izbor kada u svojoj zemlji ne možeš ni da radiš, ni da se liječiš, kada gledaš kako lopovi i lupeži godinama dobijaju društvene pozicije i izvršne funkcije sa kupljenim diplomama na provincijalnim univerzitetima. Onda država ode od svojih građana, a ne oni od nje. Nema te države na svijetu koja zavređuje poštovanje i ljubav ako u njoj ne možeš da živiš uzdignute glave od svog rada i znanja. Džaba svi srceparajući patriotski govori visokih zvaničnika SDA o opstojnosti BiH koja je ugrožena od agresivnog secesionizma Dodika ukoliko je država ravnodušna prema diskriminaciji i nepravdi koja se čini njenim građanima. Ravnodušnost se vraća ravnodušnošću koja u ekonomskoj krizi može evoluirati u srdžbu i prezir prema državi u kojoj se živi. Nakon krize vlast će očito morati mijenjati matricu višegodišnje manipulativne vještine krađe u ime naroda sinhronizovane u sve tri konstitutivne etnije. Ispisane su na desetine krivičnih prijava koje nikada neće ugledati svjetlo dana, a u kojim su označena imena stranačkih kerbera grandomanije i nezasitnosti. Za njih je BiH carstvo fahovski složenog lopovluka u kojem se nije trebalo truditi na razvijanju metodologije brižljive i sofisticirane pljačke, jer se kralo kapom i šakom, otvoreno sa zavučenim rukama u džepovima građana. Postojeći sistem još samo odgovara novoformiranim političkim i ekonomskim elitama koje su se etablirale kroz „dogovor naroda“ na kojem se insistiralo uoči rata i koji je postao ratni i poratni model političkog djelovanja. To je empirijski put u neefikasan, nepravedan i ekonomski neodrživ model organizacije države i društva. Vladavina u ime naroda je ovdje vladavina koja svaki kriminal uspijeva pokriti brigom za narod i proizvodnjom straha jednih od drugih, izbaciti iz fokusa stvarne probleme: loše penzije, loš zdravstveni sistem, neefikasno pravosuđe, devastirano obrazovanje, visoka stopa nezaposlenosti, male plate, rad na crno, marginalizirana kultura, nekompetentna i bezvoljna javna tužilaštva, nezakonito trošenje javnih sredstava.
Još od mladosti mi je smetalo kada se sintagma tamni vilajet vezuje za moju zemlju. Dolazila je često kao intelektualna kritika rigidnoj komunističkoj vlasti koja je vladala u Bosni prema slobodi izražavanja i ideološkom progonu neistomišljenika. U 90-im je služila srpskim i hrvatskim nacionalistima kao istorijski „argument“ za mržnju i predrasude prema bosanskom identitetu, teritorijalnom ostatku najvećeg prisustva orijentalne kulture u regionu. Enciklopedijski je vilajet u širem smislu pokrajina, u prenesenom značenju – jedan zaseban svijet. I danas stariji često koriste uzrečicu: namet na vilajet. Sačuvalo se transgeneracijsko nepovjerenje prema državi kada donosi ekonomske mjere kojim hrani nezasitu državnu administraciju, novi – namet na vilajet. Visoki funkcioneri SDA na čelu sa Izetbegovićem često se licemjerno kunu u Bosnu, a u praksi su je pretvorili svojom politikom u parče etničke teritorije – tamni vilajet gdje država ne djeluje i postaje kao apstrakcija bez koje se može živjeti. Višegodišnje prisustvo etno bandita, korupcija i pohlepa podrivaju državu, donose nezakonito stanje bez vladavine prava, u kojem se lokalni gangsteri povezuju sa regionalnim i globalnim, djeluju slobodno i isključivo za ličnu i stranačku korist. A građani ostaju napušteni i u strahu od saznanja da ih država ne može zaštiti, žive bez nade u budućnost u kojoj ni okus malina više neće biti isti.
