Angela Merkel je dosta toga uradila valjano, ali to ipak ostaje u sjeni fatalnih propusta u ekologiji i vanjskoj politici. U pozitivnu zaslugu bi spadalo njeno otvaranje granica za izbjeglice iz sirijskog rata.
Kad je Angela Merkel prije 16 godina postala šefica nove njemačke vlade, njemačkoj javnosti se činilo da se neće naviknuti imenicu „der Kanzler“ upotrebljavati u ženskoj formi „die Kanzlerin“. Danas je više za čuđenje da je tada to uopće moglo postati predmetom rasprava.
Politička Njemačka se toliko naviknula na kancelarku da sada izbor nove ekipe na vrhu države izaziva velike prijepore, nedoumice i sumnje o mogućim nasljednicima. Naročito u stranci koju je ona vodila destljećima, a gdje predala kormilo još prije dobru godinu-dvije; i tu je Kršćanskim demokratima (CDU) bilo teško izabrati pravu nasljednicu ili nasljednika, što je uskoro postalo nužno, jer je prvi izbor, Annegret Kramp-Karrenbauer, kao nova šefica CDU-a nakon nekoliko mjeseci dala ostavku. Oko konačnog izbora Armina Lascheta za predsjednika CDU-a je vladala prava drama, koja se još u žešćem obliku ponovila kad je trebalo izabrati zajedničkog kandidata dvije kršćanske stranke (CDU i CSU) za kancelara za savezne parlamentarne izbore 26. septembra; priča se da su noćna tajna zasjedanja bila prožeta natezanjima između seniorskih moćnika stranke (bigwigs – u UK terminologiji), dok rival Markus Söder konačno nije popustio i prepustio Laschetu ulogu kandidata. Sve to ostavlja snažan dojam da je političarka Angela Merkel nenadomjestiva u svim svojim funkcijama.
Taj dojam se dobija i iz svijeta, gdje god kancelarka odlazi u oproštajni posjet: od Sjedinjenih država do Balkana. Komentator Deutsche Welle (DW, 10.09.2021 ), Mikhail Bushuev, zato s pravom ističe da je „divovski vakuum“ kojeg ona ostavlja iza sebe na unutrašnjem planu također posljedica njenih promašaja. Mnogi politički promatrači i komentatori sada bilansiraju politički rad kancelarke u komu se bez daljnjeg može naći i niz (dobro kaširanih) pogrešaka. Naravno svaka kritika ovisi o političkom interesu kojeg direktno ili indirektno neki akter zastupa. Doajen njemačke historiografije za suvremenu povijest Heinrich August Winkler ocjenjuje kako će ona u budućim povijesnim knjigama važiti kao „uspješna kancelarka u kriznim vremenima“ kojih je za 16 godina bilo dosta: svjetska financijska kriza, euro-kriza, ukrajinska kriza, pa migrantska i na kraju kriza prouzročena corona epidemijom. „Priznat će joj se da je slično Helmutu Schmidtu Njemačku snažno kormilarila uzburkanim morem“ (Die Zeit, Nº 38.,16.09.2021.)
I iz ugla mojih političkih preferencija Merkel je dosta toga uradila valjano, ali to ipak ostaje u sjeni fatalnih propusta u ekologiji i vanjskoj politici. U pozitivnu zaslugu bi spadalo i njeno otvaranje granica za izbjeglice iz sirijskog rata koje su se našle u bezizlaznoj situaciji na budimpeštanskom kolodvoru gdje su ih držali nezbrinutim kao napuštenu stoku. Tu je onda dobila puno simpatija izvan kruga glasača CDUa. Mene je to potsjetilo na slično ponašanje Njemačke prema bosanskim izbjeglicama 1992. koje su masovno dolazile posebnim vlakovima iz Hrvatske u Njemačku, jer su Helmut Kohl i H.D. Genscher to omogućili, za što su bili napadani u histeričnoj Velikoj Britaniji, ali ne i u samoj Njemačkoj. Za povijest je i njen odgovor bezočnim kritičarima te politike (da prevedem sasvim kolokvijalno i kontekstualno): ‘Kaj, sad bum se trebala opravdavati za moje humano ponašanje? To ne bute vidli’ …
Njena metoda vladanja, rješavanja konflikta je bila u velikoj mjeri umanjivanjem gotovo do nestanka prijepora, pa bi onda rješenje bilo po principu „i jedno i drugo“. Međutim to ne pali kod svih kontradiktornosti: ne može se podržavati i subvencionirati auto industrija, jedva smanjeno korištenje fosilnih goriva, kerozina, istrajavati na poljoprivedno-stočarskoj industriji sa svim njenim otrovnim substancama s jedne strane i s druge proklamirati da zemlja radi sve da bi ostvarila Pariškim sporazumom (2015) dogovorenu, obećanu razinu smanjenja stakleničkih plinova i intenzivirala razvoj obnovljivih izvora energije. Kad se pokazalo da Vlada nije ni blizu proklamiranim ciljevima, samo su slegnuli ramenima. Dok mladi, shvaćajući ozbiljnost prijeteće klima katastrofe, protestiraju i pritišću (akcijama, demonstracijama) da Vlada mora požuriti s mjerama, zaoštriti ih, iz Vlade se čuju samo najave, a i te su nedovoljne – prema svim izračunima i modeliranjima. Svejedno Merkel izigrava kao da joj je problematika klimatske katastrofe prioritet. To je strašan propust njene vlade. Ceh plaćaju mladi. Nažalost, ta pasivno-opstruktivna linija ekološke politike će se najvjerojatnije nastaviti s novom vladom nakon izbora za sljedeći Bundestag – bilo da CDU ili SPD dobiju najveći broj glasova i tako mogućnost da dogovore s jednim ili čak dva koaliciona partnera novu vladu. Oba kandidata, Armin Laschet (CDU) i Olaf Scholz (SPD), doduše najavljuju velike promjene, smanjenje CO₂, zatvaranje rudnika ugljena – ali i to puno kasnije nego je nužno, zbog toga što su u Velikoj koaliciji pod vodstvom Angele Merkel, koja sad ide kraju, sa svim tim mjerama, naročito zatvaranjem rudnika otezali, uostalom i tamo gdje su imali vlast na nivou Saveznih zemalja, kao Laschet u NRW. Zbog toga će se ekološka politika Angele Merkel bez obzira na njenu tešku negativnu bilancu – kakvu čak i konzervativni mediji kao Die Welt izvlače iz njenih rezultata – vjerojatno na sličan način nastaviti. Ipak ona je kao kancelarka odgovorna za to što nije iskoristila moment koji je naročito Pariški sporazum donio sobom, slično recimo kako je reagirala nakon strašne nesreće u reaktoru u Fukošimi (2011.), kad je donijela odluku o zatvaranju nuklearnih reaktora u Njemačkoj.
Njezina politika kompromisa pod svaku cijenu u vanjskoj politici je s jedne strane omogućila pragmatično ublažavanje i umirivanje raznih konfliktnih situacija, ali je također vodila u ćorsokak u ophođenju s diktatorskim, nedemokratskim i totalitarnim režimima odnosno tiranskim vlastodršcima kao Putin, Erdogan, Xi Jinping, pa i sitnijim despotima kao Orban pa čak i marginalni Vučić. Princip „i jedno i drugo“ ima svoju granicu kod ugnjetavanja čitavih naroda i država, eklatantnog nepoštivanja internacionalnih pravnih normi i gušenja elementarnih ljudskih prava. Zbog eksorbitantnih ekonomskih interesa u gospodarskoj razmjeni sa Kinom – u prvom redu u interesu njemačke automobilske industrije – Merkel se suzdržavala u susretima sa Xi Jinpingom izraziti svoje negodovanje u vezi nasilne politike u Kini ili Hong Kongu ili protestirati zbog zatvaranja ogromnog broja Ujgura u logore. O tomu da bi u vezi te problematike zastrašujućih kršenja ljudskih prava povukla „crvene“ linije ili bilo kakve konzekvence koje bi režim mogle zaboliti da i ne govorimo. Zauzvrat se Kinezi mješaju u Njemačkoj npr. u znanstvene programe na univerzitetima nastojeći cenzurirati kritičke analize ili prikaze kineske povijesti i političke sadašnjosti ili istraživačima nameću uvjete kod istraživanja odnosno zabranjuju da se bave nekim pitanjima kineske prošlosti i stvarnosti i sl. Onda je njeno jasno izražavanje kritike zbog kršenja ljudskih prava za vrijeme zadnje posjete Kini bilo prikazano kao neki veliki čin.
Merkel je nastavila rusko-njemački projekt svog prethodnika, Gerharda Schrödera, tzv. Nord stream 2, plinovod koji kompletno prolazi Baltičkim morem i zaobilazi sve zemlje između narvskog zaljeva u Rusiji i Njemačke ulazeći u nju u blizini Greifswalda. Vjerojatno bi se pojedinačno mogli nabrojati oni koji taj projekt odobravaju, jer manje više svi su protiv njega kako u Njemačkoj tako u EU; razloga za to da se taj projekt smatra velikom greškom ima mnogo: od toga da je dodatni plin Njemačkoj nepotreban i sam vod ekološki štetan do toga da jača Putina i Rusiju (strateški i financijski), o šteti za Ukrajinu koju bi Putin tako izbacivanjem iz businessa sa transportom ruskih energenta u Europu oštetio i dobivanjem mogućnosti da ju još više ucjenjuje da se i ne govori. Na to Merkel odgovara da joj je Putin „obećao“ da neće smanjivati isporuku preko Ukrajine! Možda se nekako i obavezao – na ruski način. To je možda najgora hipoteka njenog 16-godišnjeg upravljanja zemljom.
Njena metoda ublažavanja problema u odnosima s diktatorima znači da se oni nikad nemaju razloga naljutiti ili izigravati uvrijeđenost (to je tipični način diktatorske reakcije na kritiku) ili lamentirati da im se mješa u unutrašnju politiku (što smatraju najvećom drskošću). I zato nju cijene ne samo na Zapadu nego i u zemljama s nedemokratskim ili autoritarno-poludemokratskim poretkom.
Međutim ta „metoda“ ima i svoju drugu stranu; ona odgovara i njenom trezvenom pristupu problemima s čime je Merkel razvila svoj upečatljivi stil za koji bi se moglo reći da je na epohalan način promijenio ponašanje političara na internacionalnoj sceni. Mačista više nema ili se kriju kad izađu iz svoje zemlje. To jednostavno više nije up to date. Završni udarac tom ultra-patrijarhalnom političarskom ponašanju – gdje se alfa-mužjaci između sebe natječu tko je veći, jači, značajniji i svaka gesta ih u tomu odaje – ona je zadala jednom od najglasnijih predstavnike te vrste, bivšem američkom predsjedniku Trumpu. U susretima na svjetskoj pozornici on bi je htio zasjeniti obraćajući joj se s visoka nametljivo, intimistički a s jedva prigušenim prijezirom ali bi ga njezin trezveni stil i pribrana nepokolebljivost pretvorila u ribu na suhom. Tako je Merkel čak samo nekom gestom, grimasom uspjela na toj svjetskoj pozornici pokazati da se državnici ne ponašaju kao on; pred njom je ostao bez gaća a američka liberalno-demokratska javnost je pljeskala i proglasila Merkel voditeljicom slobodnog svijeta.
Ako je to i bilo pretjerano, jedno mi se čini izvjesnim: nakon ere Merkel javno ophođenje među političarima – i naravno političarkama – neće više biti kao prije nje. Tipovi à la Trump ili njen prethodnik Schröder neće više biti predvodnici političkih diskurza i njihovog mačističkog modusa.
