Kao klinac imao sam priliku brčkati noge u moru brojnih plaža u Puli, gdje sam tada, do drugog razreda osnovne škole živio, a u blizini jedne od njih bila je i bista antifašista Vladimira Gortana. Gortan? Tada, razumije se, nisam imao pojma, a trebalo mi je poduže i poslije da saznam, da su tu bistu digli komunisti jednom antifašistu koji uopće nije bio ‘njihov’.
Piše: Marinko Čulić
Dakle, bio je antifašist, ali nije bio komunist. Da, to je važno podvući. Iako su se komunisti u njegovo vrijeme već bili solidno ušančili u političku mapu nekadašnje, kraljevske Jugoslavije, a posebno Hrvatske, Gortan se nije priključio njima, nego je pripadao idealističkom, ako hoćete i pomalo iredentističkom, ali svakako slobodarskom TIGR-u (što su početna slova zahtjeva za priključenje Trsta, Istre, Gorice i Rijeke Jugoslaviji). I to će ostati sve dok ga 1929. godine nisu strijeljali talijanski fašisti, po svemu sudeći baš nadomak jedne od pulskih plaža iz mojih pionirskih dana koje ovdje spominjem. A zašto uopće spominjem te plaže, tog Gortana, te talijanske fašiste i, napokon, komuniste? Pa zato što je u posljednje vrijeme, a zapravo i malo dulje, iskrsnulo pitanje koje se raširilo i među današnjim antifašistima u ex-Jugoslaviji, što je taj antifašizam zapravo bio i da li su oni dužni razdvojiti što je u njemu bilo zdravo žito, a što, najnovijim jezikom, epidemični kukolj koji treba odstraniti.
I onda je kardinal Vinko Puljić bacio na tu otvorenu ranu šaku soli, održavši nedavno misu za žrtve Bleiburga u sarajevskoj katedrali, što je odbojno na više načina. Odbojno je prvenstveno zato što je blajburška mitologija žižak na kojem se već desetljećima podgrijava proustaška ognjica u Hrvatskoj. A onda je on sve to preselio i u meki trbuh multietničke i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine, gdje sve to može, a pouzdano i hoće, još brže proključati. Ukratko, kardinal je napravio kardinalnu pogrešku, koju je bilo moguće ispraviti jedino da je ikada pokazao i najmanju želju da istu takvu misu održi i u Jasenovcu, ali kako to nije učinio, režirao je na kraju svog duhovničkog mandata vlastiti duhovni brodolom. Priča tu ipak ne završava. Nakon što su sarajevski antifašisti organizirali masovni protest protiv Puljićeve mise, oglasila se i grupa prestižnih bosanskohercegovačkih intelektualaca, koji oštro zamjeraju spomenutim antifašističkim prosvjednica da dižu glas samo kada je riječ o ustašama hrvatskog nacionalnog predznaka, a ne i o tzv. halal ustašama (muslimanskog porijekla). Nije ih bilo ni čuti, tvrde, kada su po njima nazivane sarajevske ulice. Grupa se, dakle, predstavlja kao pripadnik, nazovimo ga tako, novog antifašizma, koji se ne skriva iza prozirnih nacionalističkih paravana, nego zagovara humane vrijednosti ljudskih, međunacionalnih i drugih vrijednosti koje danas vrijede.
I to je, razumije se, sasvim u redu. Ali kako nisam upoznat s činjenicama oko ovog s imenovanjem sarajevskih ulica, tj. oko toga tko je protiv toga protestirao a tko nije, radije se vratimo u Hrvatsku. Jer i ovdje se već dulje krčka rasprava oko toga što jeste, a što nije pravi antifašizam, istina komplicirana, ili pojednostavljena, uzmite kako hoćete, s time da su se u nju intimno, kao u vlastiti kućni boravak, uključili i notorni ustašoidi s ove ili one granične crte HDZ-a. Tvrdili su i još, žalibože, tvrde da su ustaše zapravo bili antifašisti, a komunisti su, biva, bili fašisti, što, kao, dokazuje crvena zvijezda s kojom je okupatorska JNA ušla u Vukovar. To je, naravno, daleko od pameti kao Zemlja od Marsa. Ali problem nastaje zato što i velik dio proliberalnih hrvatskih političara i intelektualaca tvrdi ne baš to – ustaše su za njih ultimativno zlo i ne žele ni u isti odlomak, a kamoli u istu rečenicu s njima – ali ne ni svjetlosnim godinama daleko. Po njima su komunisti zloupotrijebili antifašizam za kasnije osvetničke odmazde i poslije toga za totalitarni tip vlasti koji su uveli, još gore, oni su i ‘ukrali’ Narodnooslobodilačku borbu da bi se toga dokopali. Ukrali?!
Istina je da su se Titovi partizani znali sektaški odnositi prema nekim drugim sudionicima antifašističke borbe (lijevo krilo HSS-a). Ali je također istina da je u toj borbi jedva itko htio sudjelovati ili, ako hoćete, nje ne bi ni bilo da se u nju nisu uključili komunisti i onda joj se s punim pravom stavili i na čelo. Eto, zato je početak ovog teksta pripao Vladimiru Gortanu. On je nepobitan dokaz da komunisti nisu ‘oteli’ antifašističku borbu nikome tko se u nju htio uključiti, tako da je Tito dočekao kraj Drugog svjetskog rata s čak 800 hiljada, po nekima i više, ljudi pod oružjem. Problem je, međutim, što nitko ili jedva itko od drugih tadašnjih političkih i drugih institucija nije htio u tom antifašizmu sudjelovati, iako ima izuzetaka, a jedan je osobito zanimljiv. Prema nekim podacima, debelo preko stotinu katoličkih svećenika priključilo se NOB-u, mnogi su i poginuli ili pobijeni u njemu, ali njih ovdašnja Katolička crkva prešućuje kao da su joj na smrtnu sramotu. To uključuje i kardinala Vinka Puljića, kojem je spomenuta grupa bh. intelektualaca nedavno pružila doduše neizravnu, ali ipak nepotrebnu podršku, čime se, koliko sam shvatio, željela predstaviti kao zastupnica nekog ‘novog antifašizma’, koji se ograđuje od komunističkih zločina i zlodjela na kraju Drugog svjetskog rata i poslije u poraću. To i osobno podržavam, nema tu nikakvih problema, ali problem nastaje kada se želi povući nekakva neprobojna, granitna granica između tobožnjeg ‘novog’ i ‘starog’ antifašizma, jer te granice zapravo nema.
Izbrisala ju je njemačka kancelarka Angela Merkel kada je prije nekoliko godina u Moskvi zahvalila Crvenoj armiji što je oslobodila Njemačku. Hej, zahvalila je Staljinovoj armadi! Da li to znači da mu je oprostila grijehe sovjetskog totalitarizma i zločine koji su pod njima napravljeni? Ni govora. Merkel je samo podvukla notornu činjenicu da u ruskom antifašističkom oslobodilačkom ratu, u kojem je izginulo dvadeset, možda i više milijuna Rusa, osnovno ostaje ta oslobodilačka dimenzija. I da nju ne može ništa zasjeniti, čak ni teške, neoprostive deformacije pod sovjetskom vlašću. Ako je tako sa sovjetskim antifašizmom, onda to pogotovo vrijedi za hrvatski (jugoslavenski) antifašizam, za kojim se vuku puno kraći repovi masovnih odmazda i progona. Osim toga, nevjerojatnom upornošću, čemu se pridružio i dobar dio aktera ove sarajevske priče, prešućuje se da nitko od članova nekadašnje antifašističke koalicije nije imao u svojoj utrobi tako okrutan i masovan građanski rat kao Jugoslavija. Baš bih volio vidjeti kako bi izgledao recimo britanski antifašizam da je imao posla sa svojim inačicama Pavelića, Mihailovića, Rupnika i sa sličnim biserjem.
Zato neki ‘novi antifašizam’, pogotovo kada se poziva na navodnu superiornost zapadnih antifašizama u odnosu na naš ovdašnji, naprosto izgleda kao puščica od vrbove grane. Iz nje se pucati ne može. Ipak, jedno zrno u toj puščici se nazire. To je nepotrebna popustljivost spomenute grupe intelektualaca prema neokajanim katolicima, kršćanima i da ne nabrajam dalje, tipa Vinka Puljića, ili gorih od njega.
