Misterija pod šifrom “Državni neprijatelj br. 1 položio zakletvu kao član državnog Predsjedništva” neće dugo trajati, jer će impulsivni Dodik prije ili kasnije otkriti svoje prave karte
Sa koliko površnosti i neodlučnosti Evropa i Amerika gledaju na sadašnje zabrinjavajuće stanje u Bosni i Hercegovini, o tome najbolje govore protekli izbori. Iako nezadovoljan njihovim ishodom, jer je izostao priželjkivani odlazak nacionalista sa vlasti, Zapad je postupio pragmatično, požurujući stranačke elite da što prije implementiraju izborne rezultate i formiraju vlast na svim nivoima, kako bi se vladajuće strukture u potpunosti posvetile reformskim poslovima. Nije ga mnogo zanimala ni septička jama iz koje se širio smrad “Bugarskog voza”, metafore za izborne krađe i prevare. Zatrpajte je i počnite radikalnu sanaciju svog terena kontaminiranog političkom korupcijom, nepotizmom i organiziranim kriminalom, a mi ćemo vam svojim savjetima i na druge načine pomoći, glasila je već poznata, dežurna poruka međunarodnih faktora, zaduženih da političke napetosti u dejtonskoj BiH drže pod kontrolom. Ispostavilo se da je za zapadne medije, što se izbora tiče, najatraktivnija bila inače očekivana pobjeda Milorada Dodika u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH. Nije ni čudo, čovjek sa američke “crne liste”, obilježen kao glavni kočničar bilo kakvih integracija unutar podijeljene zemlje i protivnik njenog ulaska u NATO, superiorno je ušao u državni vrh! Stavljanje na američku “crnu listu” ne samo da mu u tome nije odmoglo, već mu je izgleda i pomoglo.
Može li Milorad Dodik biti “stranac u sarajevskoj noći”, kako glasi naslov ove kolumne? Naravno, ovo nema nikakve veze sa besmrtnom pjesmom Franka Sinatre. Stvar je u tome da je dojučerašnji predsjednik Republike Srpske učinio sebe i deklarativno i politički i emotivno strancem ne samo u odnosu na Sarajevo već i u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. O Sarajevu je pričao svašta. Nazivao ga je “bosanskim Teheranom”, nije ga priznavao kao glavni grad BiH, odbijao je svaku mogućnost da mu sude “sarajevske muslimanske sudije”, bošnjačke političare je nazivao lažljivcima i prevarantima… Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno, ali privremeno boravište za Srbe. Bezbroj puta je najavljivao njen raspad i nestanak sa političke karte Evrope, tvrdeći da Drina nije granica i da će se Republika Srpska, možda već za njegovog vakta i zemana, naći u krilu majčice Srbije. Dodik vidi Beograd kao svoj glavni grad, poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin, već je, kaže, samo Srbin! Ne priznaje genocid u Srebrenici, a granatiranje Sarajeva, srpske konc-logore, stravične zločine u Prijedoru ili fašistički program u šest tačaka usvojen 12. maja 1992. na skupštinskom zasjedanju na Palama nikada nije pomenuo. Radovan Karadžić i general Mladić, “kapitalci” među ratnim zločincima, za njega su srpski heroji i oslobodioci. To je odvratno lice Dodikovog političkog uma. Najnovije poniženje bošnjačkim i hrvatskim žrtvama priredio je prošle subote, kada je u Banjoj Luci odlikovao deputata ruske Državne dume, izvjesnog Pavela Sergejeviča Dorohina ordenom zastave RS-a sa srebrenim vijencem. Dorohin je šef nekakvog ruskog komiteta za zaštitu Ratka Mladića!? Za ovaj nastrani čin rusko-srpskog prijateljstva izabran je, slučajno ili ne, dan koji budi sjećanja na zloglasni logor Manjača i žrtve zločina u Vukovaru!
Imajući sve to u vidu, Dodikov izbor za člana Predsjedništva BiH je paradoksalan da paradoksalniji ne može biti. Polažući zakletvu u Banjoj Luci, on je rekao da u Sarajevo ide “na privremeni rad kao funkcioner RS-a”, da odlazi sa sjetom i da, što se njega tiče, “ono što nije interes RS-a, neće biti ni interes BiH”. Dodik je u bošnjačkom političko-medijskom diskursu žigosan kao “državni neprijatelj br.1”. Uzvraćao je udarce na svoj način, ali uvijek sa distance. Sada je ovo za njega potpuno nova situacija. Ko god se bavi predviđanjima njegovog ponašanja u tročlanom državnom vrhu mora uzeti u obzir i njegove političke sposobnosti. Nije pretjerano reći da je on majstor političkog populizma i najautoritativniji lider na Balkanu. Među Srbima u RS-u popularniji je nego što su to bili Karadžić ili Krajišnik. Sujetan, Dodik je navikao na komfor svoje lične moći. Svojim išaretom dirigovao je poslaničkim orkestrom koji je činio većinu u Narodnoj skupštini RS-a. Krajnje pragmatičan, on insistira da bude pitan o svemu i da ništa ne prođe bez njegovog pristanka, od izgradnje seoskog puta do najkrupnijih političkih pitanja. Ponekad je u takvim situacijama znao učiniti i dobre stvari, kao kad je svojevremeno bio izričit u stavu da ljekari moraju biti plaćeni bolje od sudija, a ne, kao što je do tada bilo - obrnuto. Njegov politički idol je “car Vladimir Putin”. Prosudite sami šta to praktično znači.
Znam, ovo nije nimalo pristojna dobrodošlica jednom važnom gostu. Ali, Dodikov politički portret je takav kakav je. To što je prilikom polaganja svečane zakletve u Sarajevu pokazao nešto pomirljivije lice, ne znači da je preko noći promijenio svoju političku ćud. On će se držati Ustava, ali i okamenjene verzije Dejtonskog sporazuma, koja Republiku Srpsku udaljava od države u čijem je sastavu, a istovremeno će iz krhke građevine BiH izvlačiti ciglu po ciglu, ne bi li se sama urušila. Zanimljivo je da je Valentin Inzko Dodikovu pobjedu shvatio kao potencijalnu vodu na mlin Bosne i Hercegovine. On je nakon izbora izjavio: “Političari su tražili od mene da suspendiram Dodika zbog nečega što je rekao, a to govori deset godina. Dodiku treba dati priliku da pokaže šta će uraditi u Predsjedništvu”. Međutim, nikome kao Dodiku nije toliko stalo do odlaska Valentina Inzka iz Bosne i Hercegovine, ali on nije u prilici da o tome odlučuje. Međutim, ako u razvaljivanju BiH pređe sa riječi na djela, Dodik će biti taj koji će Inzku produžiti mandat na neodređeno vrijeme!
Sve u svemu, misterija pod šifrom “Državni neprijatelj br.1 položio zakletvu kao član državnog Predsjedništva” neće dugo trajati, jer će impulsivni Dodik prije ili kasnije otkriti svoje prave karte.
