Desi li se opoziciji da upadne u zamku anti-NATO histerije i naguravanja s Dodikom u igri „izdajnici i patrioti“, to će biti političko samoubistvo i onoga što je od te iste opozicije, zahvaljujući političkoj nezrelosti, preostalo.
Autor: Impuls
Nekada su huligani u sudaru sa milicijom okretali leđa na kojima je bila Titova slika i tako izbjegavali udarce pendreka. Sličnu taktiku danas koriste politički lideri na Balkanu, mašući zastavama EU i NATO-pakta, pod kojima je „sve dozvoljeno“. Taktiku je odavno usavršio crnogorski „vladar“ Milo Đukanović, a sada joj pribjegavaju nacionalne vođe u Bosni i Hercegovini, svjesni činjenice da Zapad od ovdašnjih državica i njihovih vlada očekuje jedino ispunjavanje međunarodnih obaveza, odnosno – evroatlantskih integracija. Zapad (kao ni Istok) ne interesuje kako se isti odnose prema svojim stadima, niti jesu li im stada gladna, bilo hljeba, bilo pravde... Uostalom, to i jeste problem stada.
To je glavni razlog zbog koga je „međunarodni faktor“ sa zadovoljstvom prihvatio sporazum Dodik-Čović-Izetbegović o formiranju Savjeta ministara, koji podrazumijeva „nastavak NATO-integracija“.
To zadovoljstvo, međutim, daleko je od oduševljenja, jer naivno bi bilo očekivati da navedeni trojac ima ozbiljnu namjeru da „istorijskim sporazumom“ postigne bilo šta drugo osim dolaska na vlast.
Dok Izetbegoviću i Čoviću niko ne spočitava da su bar deklarativno uvijek podržavali NATO-integracije države, ovih dana možemo čuti da je „Dodik kapitulirao“ i promijenio svoj stav o „zločinačkoj Alijansi“ u kojoj „Srbima nije mjesto“.
Takav stav o Dodikovom zaokretu prelazi preko činjenice da je isti zahvaljajući, između ostalog, vojnoj sili Alijanse prvi put 1998. došao na vlast i postao bitan politički faktor.
Milorad Dodik je taj koji je davno prihvatio realnost da je put Bosne i Hercegovine, baš kao i ostalih ex-yu državica, u zapadnu vojnu alijansu neminovan i da mu se ne vrijedi suprotstavljati bilo gdje osim pod predizbornom seoskom šatrom.
Šta se promijenilo? Ništa, osim toga da su NATO-integracije došle na dnevni red i da je pristupanje svih država zapadnog Balkana za alijansu pitanje od strateškog značaja.
Ko će biti političari na vlasti koji će taj put ubrzati – Zapadu je potpuno nebitno.
S njihovog aspekta, Dodikova prednost u odnosu na opoziciju u RS je u tome što je on spreman učiniti baš sve da opstane na vlasti i što mu mahanje zastavom NATO, a ako zatreba i vožnja na transporteru ovog vojnog saveza, nije ništa strano.
Očekivanje opozicije da će zbog „izdaje“ Dodik izgubiti povjerenje anti-NATO raspoloženog biračkog tijela u RS i suviše je naivna. Za veći dio tog biračkog tijela „patriotizam“ i „odbrana Srpske“ je isključivo ono što kaže Dodik, za ostatak njegovih vjernih glasača bitan je jedno sitni lični interes i tu se njihov politički svjetonazor završava.
Dodikovo privremeno okretanje Putinu, u periodu od ponovnog dolaska na vlast 2006. pa donedavno, bio je izraz političkog pragmatizma u datim okolnostima, koji mu je donio siguran opstanak na vlasti. Ako je Dodik i preuzeo neku obavezu prema Rusiji, kako neki tvrde, onda je najbolji put da se to sazna upravo insistiranje na usvajanju ANP-a na čemu sada insistira Željko Komšić.
Još važnije – u BiH se od kako postoji višepartijski sistem pokazalo da na izborima pobjeđuje onaj ko kontroliše izborni proces i koji ima međunarodne saveznike koji će mu čestitati pobjedu ne ulazeći u to koliko je izborni proces bio regularan.
Ukoliko Dodik, Čović i Izetbegović uspiju formirati vlast, a veće su šanse u ovom trenutku da hoće nego da neće u tome uspjeti, oni su ti koji će kao i do sada opstruisati svaki pokušaj izmjene izbornog zakona, pogotovo u onom dijelu koji se odnosi na pojačanu kontrolu izbornog procesa.
Umjesto besmislenih pokušaja da Dodika optuže za „nacionalnu izdaju“ i „podaništvo prema Zapadu“, nadajući se da će tako pridobiti biračko tijelo, ozbiljna opozicija bi morala vući konkretnije poteze. Za početak, inistirati na preciznom tumačenju trojnog pakta o formiranju vlasti, posebno tačaka koje se odnose na NATO-integracije i izmjene izbornog zakonodavstva.
U protivnom, desi li se opoziciji da upadne u zamku anti-NATO histerije i „naguravanja“ s Dodikom u igri „izdajnici i patrioti“, to će biti političko samoubistvo i onoga što je od te iste opozicije, zahvaljujući takvoj političkoj nezrelosti preostalo. Uostalom, propadne li ovaj trojni sporazum, opozicija je ta koja će se možda naći u poziciji da pravi novi, a ono na što su se Dodik, Čović i Izetbegović obavezali, nema sumnje, biće i njihova obaveza.
