Samo evroatlantske integracije BiH garantuju bezbjednost i tek onda se mogu u ovoj zemlji očekivati i ozbiljne investicije i prosperitet i normalan životni standard. Ako tu šansu budemo znali iskoristiti, onda Dušku iz Banjaluke neće smetati što živi u ulici srebreničkih žrtava, niti Muji iz Sarajeva što svako jutro prolazi pored spomenika žrtvama s Kazana.
Autor: Impuls
Dvadeset i tri godine od kada je u američkom gradiću Dejton, u državi Ohajo, stavljen paragraf na sporazum o miru u Bosni i Hercegovini, čime je rat završen i nametnuto sadašnje ustavno uređenje ove države, sa sigurnošću možemo reći samo jedno – dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine se i za njegove najveće pristalice pokazalo kao neodrživo.
Dejton je zaustavio rat i to je njegov najveći uspjeh. Možda je njegova zasluga i to što u BiH, i nakon krvavog rata, nema ozbiljnijih međuetničkih sukoba. Međutim, sve drugo u ovoj državi ne funkcioniše i nije potreban tim stručnjaka da se to zaključi. Dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine, umjesto da postane odskočna daska za napredak ove zemlje i njenih građana i njihovo integrisanje među funkcionalna društva, ispostavilo se kao omča oko vrata upravo tom napretku.
Podjela Bosne i Hercegovine na dva entiteta, od kojih je jedan ranije podijeljen na deset kantona, možda i ne bi bila toliko sporna da ona u sebi ne sadrži strogi etnički ključ koji služi za manipulaciju, a u krajnjem ishodu pljačku naroda za čiju „posebnost“ se upravo političari kao samoproklamovani „čuvari“, kako oni vole reći, „nacionalnih“ interesa zalažu.
Političke elite decenijama od rata nisu shvatile, odnosno nisu htjele da shvate, da je etnički princip neodrživ i da granice među entitetima nisu granice država, a pogotovo nisu i ne smiju biti etničke granice.
A ti etnički principi i granice su upravo najjače oružje u rukama političkih elita za održavanje na vlasti i paravan za enormno bogaćenje pojedinaca na račun građana, dok ti isti građani uglavnom ćute i trpe. Zaboga, ko se god u Banjaluci, u Republici Srpskoj, usprotivio vlasti taj je okarakterisan kao rušitelj Republike Srpske i kao sluga Sarajeva i Bošnjaka. Tada se poziva na „nacionalno“ jedinstvo, jer kako su mnogima utuvili u glavu, bolje da nas „naši“ pljačkaju nego da nam „njihovi“ dođu na vlast. Istovremeno, sve to se začinjava negiranjem zločina koje su „naši“ počinili nad „njihovima“ i stalnim sijanjem straha jednih od drugih. Od vladavine Radovana Karadžića do današnjih dana i Milorada Dodika, na tom polju se ništa nije promijenilo. Zastupnici ovakve politike/manipulacije i „čuvari Republike Srpske i njenih temelja“, upravo su na taj način derogirali svaku šansu da ovom entitetu daju legitimitet, jer nisu iskoristili šansu da ga sa temelja rata i zločina, prebace na temelje Dejtona. Nisu shvatili da današnja Republika Srpska, kao entitet u Bosni i Hercegovini, ako hoće da opstane, ne može negirati državu čiji je sastavni dio i da bez države Bosne i Hercegovine nema ni Republike Srpske. A morali su napraviti diskontinuitet između entiteta, koji je i međunarodno verifikovan u Dejtonu, i perioda rata i zločina. Prije svega, trebalo je najstrože osuditi sve zločine, prije svega genocid u Srebrenici, napravljene u ime Republike Srpske, zločince najstrože kazniti, a žrtvama odati počast. Morali su prihvatiti činjenicu da Republika Srpska nije „država srpskog naroda“, nego entitet svih njenih građana. Ali, ovdje je čak i konstitutivnost naroda unesena u entitetski ustav nametanjem od strane međunarodne zajednice. Do tada su svi građani RS, koji etnički nisu Srbi, tretirani kao nacionalne manjine, zvanično, a stvarno, ni toliko.
Stanje je slično i na području gdje suvereno od 1991. gospodari HDZ, od Mate Bobana do Dragana Čovića, s tom razlikom da ne postoji hrvatski entitet. Formalno ne postoji, ali na terenu se zna ko je „gospodar“ i gdje država nema nikakve nadležnosti, a nehrvati ni konstitutivnost. Ako se stranac spusti padobranom negdje između rijeke Neretve na istoku, do Kupresa na Zapadu, neće znati da se spustio u Bosnu i Hercegovinu.
U Sarajevu se kod „bošnjačkog političkog vrha“, opet, vodi nešto drugačija, ali ništa manje pogubna politika. Ta politika nikako da prihvati činjenicu da Bosna i Hercegovina ne može biti strogo unitarna država niti da u njoj jedan narod, u njihovom slučaju Bošnjaci, ne može i ne smije dominirati nad cijelom Bosnom i Hercegovinom. Upornim negiranjem postojanja Republike Srpske, takva politika je uvijek išla naruku onima koji su ovaj entitet proklamovali u državu, istovremeno negirajući BiH.
Sada dolazimo do najvećeg apsurda. Alija Izetbegović, Radovan Karadžić, Mate Boban ni kada su bili lideri zaraćenih strana, nisu imali nikakav problem da sarađuju, a posebno kada je bilo riječi o unosnim poslovima. Sarađivali su i njihovi najbliži potčinjeni zgrćući ogromna bogatstva, dok je sirotinja ginula, uvjerena da gine za pravu stvar sa imenima svojih vođa na usnama.
Nemaju ni danas nikakav problem ni banjalučki ni sarajevski ni mostarski političari da međusobno posluju i zgrću milione, da prave i koalicije svojih stranaka, dok istovremeno svoja vjerna etnička „stada“ plaše onim drugim.
Apsurd je i da među pojedincima iz tih torova nema nikakvih problema, osim onih koje im stvaraju njihove „nacionalne“ vođe. Studenti iz istočne Hercegovine u RS, masovno studiraju u Mostaru, i na lijevoj i na desnoj strani ovoga još uvijek podijeljnog grada. Studenti iz Jajca i Bugojna, u Federaciji BiH, upisuju fakultete u Banjaluci. Ljudi međusobno rade, sarađuju, druže se, mnogi su se vratili u svoje srušene i obnovljene domove, mnogi još nisu, ali život teče... Svi imaju iste muke, male plate, nezaposlenost, nepravda... Zbog toga sve češće napuštaju državu, bez obzira šta pod njom podrazumijevali, i zarađuju po bauštelama od Slovenije do Njemačke. Tamo nisu Bošnjaci, Srbi, ni Hrvati, tamo su zemljaci, jarani, kolege, Mujo, Duško, Jure, zadovoljni što su pošteno plaćeni za svoj trud i ne smeta im što predsjednica, kancelarka Njemačke, nije Srpkinja, Bošnjakinja, Hrvatica, pa ni „Ostala“... Većina ih još uči jezik i ništa ne razumije Nijemce, a međusobno se najbolje razumiju, iako zvanično govore bosanski, srpski ili hrvatski i, po logici njihovih „nacionalnih“ vođa, ne bi trebalo da se razumiju bez prevodioca.
Zašto onda takvo faktičko stanje ne bi moglo postojati i u Bosni i Hercegovini, sa jednim predsjednikom, jednim jezikom, koji jeste jedan, a neka ga svako zove kako hoće. Zašto starica od 70 godina iz Istočnog Sarajeva mora biti transportovana na operaciju u Banjaluku, umjesto da se liječi na Koševu, nekoliko kilometara od svoje kuće?
Ne može i ne treba Bosna i Hercegovina biti unitarna i centralizovana država, jer ima svoje posebnosti od regije do regije. Od šumovite srednje Bosne, do krševite, mediteranske Hercegovine i ravne Posavine i Semberije. Treba dati i više autonomije opštinama, pa i izvršiti njihovu teritorijalnu organizaciju. Nije normalno da gradska mjesna zajednica Starčevica u Banjaluci, koja ima više stanovništva od bar trećine opština u Bosni i Hercegovini, ima isti status i nadležnosti kao neko selo od 150 stanovnika. Upravo najveći protivnici unitarizacije iz Banjaluke su od Republike Srpske napravili najunitarniju i najcentralizovaniju teritoriju u Evropi. Ovdje se predsjednika Republike pita i ko će biti zaposlen na parkingu u Trebinju i ko će kupiti krompir na Glasincu.
Decentralizacija je preduslov za izgradnju normalnog demokratskog društva. Ne odnosi se to na decentralizaciju po etničkom principu. Upravo zbog insistiranja na tome, ovakvo ustavno-teritorijalno uređenje Bosne i Hercegovine neće opstati. Znaju to i oni koji ga „čvrsto brane“, ali se ne usuđuju javno reći, jer se plaše da će građani progledati i da će se Mujo, Duško, Jure vratiti, zaposliti na baušteli u Tuzli ili Banjaluci, svejedno, i da će ih baš boljeti briga da li je predsjednik BiH Srbin, Bošnjak, Hrvat ili „Ostali“. Prije će biti da će se pitati zašto BiH, kao i sve države na svijetu, ne bi imala jednog predsjednika, zašto baba Mari iz Istočnog Sarajeva ne bi važila zdravstvena knjižica u Sarajevu, ili kome to smeta da djeca u Drvaru svoj jezik zovu srpski, a u Srebrenici bosanski, kada je to jedan jezik i kada se odlično razumijemo!?
Pogotovo bi im moglo zasmetati što u Sarajevu i Banjaluci ima više budžetlija nego u Berlinu, dok njima na skeli fali radnika.
Ovakva kakva je Bosna i Hercegovina ne može postati dio evropske porodice, a mora. Zato se mora mijenjati. Nije ni Evropska unija na čvrstim nogama, kao što je bila, to je činjenica. Daleko je od savršene, međutim, ona danas predstavlja pristojan okvir u kome i država i svaki pojedinac bio on iz BiH ili iz Francuske, ima svoju šansu.
Predstavlja i okvir u kome nisu bitne državne, a kamoli etničke granice. Takva Evropa ne odgovara ovima što nas u tim etničkim torovima drže od devedesetih, jer oni u njoj nikada ne bi bili ono što sada jesu. Zato na tom putu ne rade iskreno. Za integracije se zalažu samo na javnim mjestima i nešto urade samo onda kada se na njih iz EU izvrši pritisak.
Ući će Bosna i Hercegovina i u NATO pakt. Svi koji drugačije govore svjesno lažu svoje podanike. BiH je od rata pod šapom te vojne alijanse i koliko god se činilo da je ona danas ovdje manje ili više prisutna, ona garantuje mir i stabilnost u ovoj zemlji. Ne smije se ni pomisliti šta bi bilo da nije tako. Smijete li i zamisliti šta bi se u BiH dešavalo da se umjesto na granici EU i okruženju NATO pakta nalazimo, na primjer, negdje u Africi!?
Samo evroatlantske integracije BiH garantuju bezbjednost i tek onda se mogu u ovoj zemlji očekivati i ozbiljne investicije i prosperitet i normalan životni standard. Ako tu šansu budemo znali iskoristiti, onda Dušku iz Banjaluke neće smetati što živi u ulici srebreničkih žrtava, niti Muji iz Sarajeva što svako jutro prolazi pored spomenika žrtvama s Kazana.
