Mile „Srednjak“ je opskuran lik naše realnosti. Neko ko „iskače“ na telefonu i televizoru, naša svakodnevnica. Ne prođe dan, a da ne saznamo šta je napravio, šta će napraviti, kao osnovna esencija naših beskonačno dosadnih i siromašnih bivstvovanja.
Piše: Muhamed Kovačević
Taj prelijepi život
Uredno ispeglano odijelo, ponekad skupe sunčane naočare, koje se stave kada se izađe iz svog privatnog - javnog helikoptera entiteske vlade. Automobili s rotacijom, nekada sa, a nekada bez zatamnjenih stakala. Slikanje kao protokol, konferencija po potrebi. Uistinu je težak posao biti političar u BiH, gdje moraš provocirati tuđi tor, a pjevati sa svojim. Gdje moraš glumiti da radiš nešto, a sve što radiš, radiš sa svojima i za svoje. Gdje se moraš svađati s političarima iz drugog tora, a usput završavati s njima sva uhljebljenja za svoje podane sluge. I gdje moraš putovati u evropske zemlje da bi slušao kritike i nudio opravdanja za svoj nerad, pardon, rad. Zaista je teško nemati slobodan vikend, uživati u smijehu novorođenih unučića, koji su već obezbijeđeni raznoraznim nekretninama van ove vukojebine, u kojoj ti je, eto, „zapalo“ da budeš baja. I uistinu je teško, kada te ta prokleta sirotinja, koja nikako da shvati da je samo sirotinja, tako muči i konstantno maltretira, proziva, jer nikada nije mogla i uspjela da dokuči visine tvog uspjeha. Da, zaista je teško to: čitati komentare po portalima i tviterima, kako si ovakav i onakav, a ti se samo trudiš da njima svima bude dobro, kao što je tvojoj porodici dobro, ali to oni i pored svih tvojih napora ne razumiju. Oni samo žele da se slikaju s tobom, da pjevaju pod šatorom s tobom, da im pričaš kako je važno biti baš takav, orginalan domaći patriota, bez ičega materijalnog, koji pod šatorom liječi traume i bol, koji pod šatorom vrijeđa druge i drugačije, a kojeg ćeš ti kao pravi baja kupiti svake druge godine, kada ti zafali glas za izbore. Mučno je, zaista. I težak je to posao.
Odlazak kod svojih
Pored svih tih neugodnosti posebna je ona, kada te zovu da moraš davati izjave u tužilaštvu BiH. Osjećaš se kao loš đak, kojeg je direktor škole preko megafona pozvao da mu dođe u kabinet, da ti u prijatnoj atmosferi objasni da je on samo direktor, a ti samo đak i da se ponašaš normalno. Da ne iznosiš keš preko granice u vrećama, jer dobri đaci to nikada ne rade. Oni to rade zamaskirano, zato treba biti pažljiv, obazriv, ne dozvoliti da se desi neugodna situacija koja direktora tjera da reaguje, a pošto je direktor on bi, eto, trebalo da reaguje, čisto da se vidi da nešto radi. Jer, ionako nikakve kazne nema za loše đake, oni svoje školovanje uvijek završe, bez obzira na loše vladanje.
Usput se mahne svojim pratiocima novinarima, jer oni su to zaslužili. Niko nikada vjernije i dosljednije nije pratio tvoje nastupe, tvoje istupe, tvoje uvrede, tvoje performanse kao oni. I opet će i opet će, ako bude sreće. Podijeljeni i međusobno zavađeni, čekat će red da budu počašćeni. Neko kolačem, neko srednjakom, sve pošteno, sve po zasluzi. Do tada će komentarisati ko je bio na redu da primi srednjak od velikog baje, zadovoljni što su i dalje ostali na kolaču.
Sirotinja neka se šegači
A sirotinja neka komentariše i neka osuđuje. Lijep je dan. Još jedan skandal polako odlazi sa zalaskom sunca. Novi dan će donijeti novi. I sve tako, uvijek ispočetka, u izbornoj godini, u zemlji koja je skandal sama po sebi, u bolesnom društvu kojem za sada nema spasa. Zbog toga je Mile car. Jedini čovjek koji je patentirao populističko djelovanje u ovoj sredini, na način da uvijek igra i da uvijek dobija. Kao kameleon, s uvijek spremnom bojom za novi izazov i situaciju. A srednjak je mjera vrijednosti njegovog nastupa, njegovog sistema i njegovih ambicija. Jedina je razlika u tome, što ga svi odreda puše, šute i trpe. Dok god je tako, Mile će biti simbol naših života, realan lik naše realnosti, koji iskače na telefonu i televizoru, naša svakodnevnica.
Autor: Impuls
