Bejrut je postao metropola ližući svoje rane prkosno grabeći naprijed svakim časom ljepši i još nestašniji, svoj. Tako će i Damask, siguran sam. Mi na naše rane bez zastoja dosipamo so i biber, panično se plašeći da ne zacijele. I to smo pretvorili u “urbanost” uspješnog poraza. Sve mi pada na pamet povodom istorijskog napretka što ga priskrbljujemo svakodnevnom metropolizacijom u pravcu primitivizacije. Svakim danom u svakom pogledu, što bi filmadžija kazao, nekad. U maniru kojeg su donijeli pobjednici – profiterstvom poraza. Kojeg treba sačuvati po svaku cijenu, od eto skandaloznog pokušaja onih koji hoće to da im otmu.
Autor: Zlatko Dizdarević
Zapisao sam jednom nečiju misao uhvaćenu u prolazu: Nostalgija nije obavezno sentimentalno, pomalo tužno sjećanje. Zna donijeti toplinu oko srca. I radost… Eto baš tako mi je bilo listajući slučajnim povodom vastite zapise o danima i posebno noćima provedenim u Bejrutu i Damasku prije desetak godina.
Pošto malo koja lijepa stvar danas ne završava tako, i ovo listanje uspomena okončano je – Izetbegovićem! I refleksijom na grotesknu izjavu od prije neki dan kako su njegova Stranka demokratske akcije – podrazumijeva se jasno i on u vrhu te sinije – “u minulih dvadeset godina od Sarajeva napravili metropolu…” I kako “im sada drugi hoće to oteti…” A ti otimači su manje političke partije koje u naslućivanoj postizbornoj koaliciji u Sarajevu mogu, ako budu pametni, da formiraju vlast i mimo ovih tvoraca metropole koji su, inače, pojedinačno imali najbolji izborni rezultat. U svojim poimanjima fakinske demokracije odjednom ne znaju da se ta činjenica o pojedinačnoj pobjedi može okačiti mačku za rep ako više malih udruženih u koaliciju jesu – većina. Nova pamet onih što su metropolizirali Sarajevo po svojim aršinima tu neumitnost sada ne priznaju naprosto zato jer vjeruju da može samo ono što oni hoće, kao eto najjači.
Prije nego što sam dobacio usput do Izetbegovića i njegove “pobjedničke” misli generalno poraženog, nostalgično sam uživao u sjećanju na sreću onih gradova i ljudi što su na istorijskom kodu mentaliteta hiljadugodišnjih civilizacija. Onih što pospremljeni u sebi i vlastitoj mirnoći na skorojevićke budalaštine i guranja kroz život preko ikakva reda gledaju sa osmijehom i blagim prezirom.
Nema velike svrhe sada ponavljati ono što je napisano prije deset godina o tome tamo, ali evo tek nekoliko pasusa, ne radi toga onda, već zarad ove provokacije ovdje sa našom novom mahalom izgrađenom na “vrijednostima” ovog pojedinačnog pobjednika. Povod je u poređenju. O tome kako je, eto, iza rata pa do danas od Sarajeva stvorena metropola jada i tuge, ciljanim degenerisanjem onih vrijednosti istinskog grada u kojem smo disali posljednjih decenija minulug stoljeća. Nije ono Sarajevo srušeno prevashodno fizičkim ubijanjem i razaranjem – to su radili i Bejrutu decenijama a Damasku evo sedmu godinu pa ništa. Novo stanište obnavljano je kroz minule dvije decenije temeljitim mijenjanjem bivših duhovnih kodova koje novi pobjednici nisu mogli podnijeti. Nije čudo, zato, što su u gradu napadnuti prije svega obrazovanje i kultura, mimo onoga što su herojski odbranili pojedinci. Jadni proizvod nazvali su – metropolom. U kojoj se, naravno, dobro osjećaju.
Napisao sam onda kako je u Bejrutu osmijeh barometar života… “Nervoza je potpuno iracionalna kategorija i nju poznaju samo koji sa nebom i zemljom nemaju puno veze. Ona pripada nekom sasvim drugom svijetu koji je za njih potpuno blesav…Strpljenje je majka svega. Ko ga nema, ko bi ovdje da urđuje svijet po svome, neka ne dolazi. Onaj ko nema mrvu tolerancije i razumijevanja za tuđe pravo da bude drugačiji – neka ne dolazi. Pogotovo neka ne dolazi onaj što misli da je njegovo jedino ispravno i moguće, da je mjera svega dok je sve drugo necivilizacijsko. I opasno…”
U Sarajevu su iščilili u vrhove upravo takvi.
Piše u zapisima i ovo: “Bejrut i Damask su dva sasvim različita svijeta, oba veoma bitna čovjeku. Bejrut se i danas, kao što je to činio oduvijek, na božanstven način prkosno pa i pomalo bahato ruga istoriji i sudbini, lažima i licemjerju, falsificioranim identitetima i klaustrofobiji svake vrste. Tamo je sve apsolutna i oslobođena strast, prirodni poriv i potpuna naplata svega i odmah – u gotovini. Tamo se ne poštuju one tuđe regule prema kojima ne idu zajedno, ako je nekome to ćejf, pokriveno lice i štikla od deset centi. Tamo nisu nikome čudni kršćani muslimanskih imena i obratno. To je privatna stvar i pravo njihove tradicije. Tako im se hoće…Tamo onaj što ne pije ne pita onoga što pije zašto to radi, i obratno. Tamo se duhovno čistunstvo ne dokazuje time. Tamo Bog ne služi karijeri ni stranci. Tamo se po balkonima sade palme visoke i do deset metara i uzgajaju čitave džungle rastinja i cvijeća. Bejrut nakon svakog tuđeg rata na svojim ulicvama ustaje iz pepela i ponovo zamiriše…Tamo Tania Kassis, kršćanka, zajedno sa trojicom muslimana i uz njihov ezan pjeva “Islamo-Christian Ave Maria” na koncertu pred hiljadama oduševljenih građana ovoga grada. Zbog svega toga Bejrut obožavaju ljudi strasti, rizika, kocke i ludosti svake vrste. Hedonisti i duhovno slatkohrani. Razumijem, zato, sve “dobre i smjerne” koji se Bejruta, za njih “šejtanskog grada” i “đavoljeg legla”, grada duhovne metropole, kobajagi groze i plaše. I ispotiha u njemu uživaju. Imaju i zašto…” Kao što se Sarajeva, istinske metropole nekada, sjećaju oni koji danas imaju tu privilegiju, uz prezir nad pokušajem jadne zloupotrebe i laži povodom ovoga što je proizvedeno uz rat i do sada.
Metropola Damask, pisao sam onda ali na isti način i nakon čestih posjeta nedavno, “na različitoj je strani iste jabuke. Čudo od gorde starosti, slatke arhaičnosti, nasmiješene mudrosti, specifične drčnosti, i kada hoće, lukave šutnje”. Samo jedna priča o ovome gradu kazuje mnogo o tamošnjim ljudima kojima nikakav rat nije mogao oduzeti metropolu u njima. Legenda koju pričaju veli kako je Bog zaustavio Isusa Krista pred jednom od kapija Damaska kazavši mu: “Ti nećeš u ovaj raj na zemlji, već u onaj na nebu…” Kako i ne bio grad takav uz, recimo, Umayyad džamiju pod čijom su kupolom sahranjene mošti svetog Jovana Krstitelja. “Tamo, u džamiji nastaloj na temeljima nekada Jupiterova hrama, tim se moštima klanjaju i muslimani i kršćani i svi drugi putnici namjernici. Svetac je svetac a poštovanje je poštovanje. I u ratu i u miru. Tu stranke, nacije i novokomponirani vjernici pa ni etablirani kler ne igraju…” – napisao sam tada uz prisjećanje na realnost našeg već tada duhovno urušenog grada.
Sve ovo činilo mi se suštinskim odrednicama istinskih metropola koje su, prije svega u ljudima što su se srodili sa svakim kamenom i svakom sekundom življenja tamo, nekada i sada. Ni ratovi, ni oni što su dolazili pa gazili, otimali i pokušali da se tu ugnijezde, strani i po navikama i gabaritima i mentalitetima – nisu uništili duh prošlosti kao i duh današnjice. Nikada neću zaboraviti usputnu susret sa djevojkama u caffeu u Damasku koje su na pitanje o dvije decenije pod sankcijama Zapada zarad nečijih “demokratskih” procjena o njihovim krimenima mimo interesa imperijalista, uz osmijeh odgovorile: “Znate, u tim novim skorojevićkim državama od po svega parstotinjak godina, te godine su vječnost, a za nas je to bio samo tren…”
I zašto mi je sve ovo sad ovako palo na pamet, i završilo pričom o ovima koji, eto, proglasiše Sarajevo “metropolom” u njihovoj taze izvedbi. Goroj ako hoćete na neki način i od onih užasnih dana prošlog rata kada su se raja krila od bombi ko zna gdje, a tvorci nove metropole spavali u sefovima Centralne banke. I pored toga, opet će mnogi iz te raje kazati kako se rata i ljudi oko sebe sjećaju sa nostalgijom. Poput starog dobrog pjesnika koji je znao uzdahnuti u podrumu, uz osmijeh i čašicu nekakvog prošvercovanog špiritusa: “Bože ljudi, što je nama lijepo…”
Iskreno, ne znam nikoga kome se danas i u našminkanoj kafani omakne ovakva vanzemaljska misao. A eto smo, u “metropoli”.
Istinski Grad, neovisno od veličine i broja žitelja, ima pravo na to dignitetno određenje jedino temeljem ljudi i njihovih duhovnih gabarita. Bez te kategorije, grada a posebno metropole ne može biti. Zato ima onih kojima je nelagodno i od pomisli na istinski duhovni rast već su im prirodnija urušavanja ka nečemu što nije duhovno pa ni elementarno civilizacijski zahtjevno. Takvima je kategorija metropole u kojoj su značajni i veliki, evo baš ovo što proglašavaju.
I konačno, otkud nostalgična sjećanja na ona čudesa od gradova poput Bejruta i Damaska, vazda starih metropola. Pa od sjećanja na tamošnje ljude i njihova mjerila spram drugih ljudi. Osnovni utisak koji u susretima sa njima steknete, jeste lakoća čuvanja vlastitog digniteta i autentičnosti kao kolektivne kategorije, naslonjene na taj genetski “urbanizam” koji se stječe, održava i njime se ponosi. Kompromisa spram te posebnosti nema. Niti se njome može trgovati, nje se odricati ili je razmjenjivati za nekakav potrošni sitniš privremene validnosti. Eto zato su me tamo sustizale misli o nama, povodom njih, sjećanja na naše male i velike pakosti, o našim “liderskim” gabaritima kojima smo se, evo, opet prije mjesec dana dodvoravali pred glasačkim kutijama. I dodvorili.
Bejrut je postao metropola ližući svoje rane prkosno grabeći naprijed svakim časom ljepši i još nestašniji, svoj. Tako će i Damask, siguran sam. Mi na naše rane bez zastoja dosipamo so i biber, panično se plašeći da ne zacijele. I to smo pretvorili u “urbanost” uspješnog poraza. Sve mi pada na pamet povodom istorijskog napretka što ga priskrbljujemo svakodnevnom metropolizacijom u pravcu primitivizacije. Svakim danom u svakom pogledu, što bi filmadžija kazao, nekad. U maniru kojeg su donijeli pobjednici – profiterstvom poraza. Kojeg treba sačuvati po svaku cijenu, od eto skandaloznog pokušaja onih koji hoće to da im otmu.
