U povodu Međunarodnog dana nestalih osoba, juče 30.augusta, na glavnom gradskom trgu u Prijedoru grupa članova porodica nestalih i građani ovog grada i Udruženje Prijedorčanki ''Izvor'' su postaviti instalaciju koja za cilj ima skretanje pažnje javnosti na problem nestalih stanovnika, Bošnjaka i Hrvata Prijedora.
Piše: Srđan Šušnica
Okupljeni su donijeli zemlju iz jedne od prijedorskih maosvnih grobnica Jakarine kose, u kojoj su već 2001. godine pronađena 323 tijela. Uz pomoć te teške prijedorske zemlje formirali su humku simboličke "grobnice" u centru Prijedora. Humka je sadržavala nazive 9 pronađenih prijedorskih masovnih grobnica sa 50 i više tijela, od jame Lisac do Tomašice. Također instalacija prikazuje i imena 693 nestala Prijedorčana kojima još uvijek traže ili dijelove tijela ili kompletne skeletne ostatke.
"Naša poruka je bila prije svega ljudska i poziv ljudski da se građani Prijedora solidariziraju i suosjećaju s onima koji su izgubili svoje najmilije i koji ne mogu da nađu smiraj zato što još uvijek tijela njihovih najmilijih nisu pronađena", kazao je Ramulić, koji još uvijek traga za nestalim bratom i drugim članovima porodice.
Skoro svaka 10 nestala osoba u BiH je prijedorčanin. Prijedor baštini najcrnju statistiku kampanje genocida koju je srpska etno-fašiticka politika i elita provela u BiH. U periodu 1992-1995 protjerano i deportovano je oko 53000 ljudi, a poslije rata oko 94% bosnjacke/muslimanske populacije je istrebljeno iz ove opštine. Planski i strateški je zatvarano oko 31000 ljudi u sistemu prijedorskih koncentracionih logora od kojih su Trnopolje, Keraterm i Omarska bili najzloglasniji.
"Zaključci od 7. juna 1992. koje su usvojile opštine Bihać, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa – koja se tu naziva "Srpska Krupa" - Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi i Ključ. 531 Dokument je naslovljen na Krizni štab ARK-a, rukovodstvo Srpske Republike BiH i 1. krajiški korpus VRS-a. Iznesen je, između ostalog, sljedeći zahtjev: “(…) 5. Svih sedam opština naše subregije je saglasno da se sa teritorija naših opština isele Muslimani i Hrvati do nivoa kad svaka od ovih opština može da održava efikasnu i ostvaruje srpsku vlast na svojoj teritoriji. U tom smislu tražimo od Kriznog štaba Autonomne Regije Krajine da se omogući koridor za iseljavanje istih prema centralnoj Bosni u Alijinu nezavisnu državu BiH jer su oni za to i glasali. Ukoliko rukovodstvo Autonomne Regije Krajina u Banja Luci ne bude rješavalo ovo pitanje naših sedam opština će sve Muslimane i Hrvate sa teritorija naših opština pod vojnom pratnjom sprovesti u centar Banja Luke (…)”
Iz ovih logora ali i drugih mjesta Prijedora sistematski je ubijeno oko 3176 ljudi (oko 2975 Bošnjaka, 160 Hrvata, 26 Albanaca, 8 Roma i po jedan Čeh, Pakistanac, Srbin i Ukrajinac), od toga 102 djece (od cega 10 djevojcica), 256 zena. Do sada je eshumirano i identifikovano oko 2400 prijedorskih žrtava a na pronalazak i/ili identifikaciju čekaju porodice blizu 700 prijedorskih građana. Inače u BiH je od ukupno 32000 prijavljenih nestalih osoba iz ovog rata identifikovano oko 3/4 a za oko 7000 se jos traga).
Za zločine u Prijedoru u Haškom tribunalu i djelom na Sudu Bosne i Hercegovine i sudovima u Banja Luci, suđeni su ili osuđeni pripadnici civilne vlasti, sudskih i bezbjednosnih struktura Prijedora i Autonomne regije Krajina koji su u "žaru" stvaranja etnički očišćene srpske teritorijalno-političke himere zvane RS pobili na hiljade i istrijebili na desetine hiljada nedužnih građana i to samo zato što su bili ne-Srbi, Bošnjaci, muslimani, katolici, Hrvati ili neki drugi nepodobni identiteti. Za zločine u Prijedoru (i širem području Bosanske Krajine) suđeno je Brđaninu, Župljaninu, Dušku Tadiću, Milomiru Stakiću, Željku Mejakiću, Zoranu Žigiću, Mlađi Radiću, Predragu Banoviću, Darku Mrđi, Dušku Sikirici, Miroslavu Kvočki, Saši Zečeviću, Radoslavu Kneževiću, Marinku Ljepoji i mnogim drugim čuvarima u logoru i policajcima RS. Dobar dio osuđenih ratnih zločinaca je do 2015 odslužilo svoje kazne i sada je na slobodi, a skoro svi su se vratili u Prijedor. Čovjek ne može da se odupre utisku da su se ovi ratni zločinci vratili upravo u onakvu demografski i kulturno očišćenu sredinu kakvu su oni stvarali i kakvu su zamišljali, priželjkivali i ostvarili Brđanin, Karadžić, Milošević i pojedini beogradski generali, akademici i intelektualci. I ona poratna i ova nova srpska i beogradska politika su se potrudile, da pred poluzatvornim očima međunarodne i diplomatske javnosti, očuvaju sve stečevine genocida i kulturocida u Prijedoru i RS i "sveti" status kvo. U Prijedoru žrtve još trpe Pavića i druge pripadnike ratnog i srpskog nacionalističkog kadra na vladajućim političkim funkcijama, što je slučaj u skoro cijeloj RS. Na desetine ubica i zlostavljača, kao i njihovih zapovjednika je izbjeglo suđenje i osudu. Neki su umrli u pritvoru, neki su ubijeni, a neki mirno žive u Prijedoru, RS ili Srbiji. Tako je Slobodan Kuruzović, komandant logora Trnopolje, koji je umro krajem maja 2005. izbjegao kaznu, kao i Momčilo Radanović Cigo, bivši taksista, koji je vodio probojne jedinice i sa svojim etno-fašistima ubijao civile u prijedorskim naseljima, a nakon rata je bio potpredsjednik opštine Prijedor.
Stojan Župljanin i Radovan Karadžić u Banjaluci početkom devedesetih
Na području Prijedora do sada su ukupno pronađene 444 individualne, grupne i masovne grobnice, od toga 96 masovnih grobnica. Među najveće su Tomašica iz koje je ekshumirano 435 žrtava, Stari Kevljani iz koje je ekshumirano 456 žrtava, Jakarina Kosa iz koje su ekshumiranu 373 žrtve i jame Lisac i Hrastova glavica iz kojih je ekshumirano 175 žrtava uglavnom zatvorenika koncentrancionih logora koje su organizovale etno-fasisticke vlasti RS. Do sada su za ratne zlocine nad civilima i istrebljenja osudjene 34 osobe, uglavnom pripadnici policije RS, a jos 26 postupaka je u toku.
Slučaj bivšeg kapetana JNA Radmile Zeljaje zorno ilustruje sav apsurd, svu monstruoznost, svu sramotu etno-fašističke politike beograda i srpske elite 90tih. Zeljaja je 23. maja 1992. u napadu na Čarakovo predvodio vojnu policiju 43. brigade u tom momentu bivše JNA , čije je stanovništvo tom prilikom masakrirano. Zeljaja je spalio i razorio mnoga mjesta u Potkozarju. Kao i u slučaju mnogih drugih "zaslužnih" krvnika po kojima se sada imenuju ulice i trgovi Banja Luke, Prijedora i drugih bosansko-hercegovačkih gradova, Stakić je u znak zahvalnosti za počinjena zlodjela, Kozarac krajem maja 1992. preimenovao u Radmilovo. Ostaje neshvatljivo zbog čega je Haški sud zaboravio Radmila Zeljaju. Ukazom br:1/2-01-0003/2001-30/01 Vojislava Koštunice, predsjednika Savezne Republike Jugoslavije, od 16. juna 2001. godine, zajedno sa zločincem Ratkom Mladićem i još 24 generala Vojske Republike Srpske, generalmajor Radmilo Zeljaja je skinut s evidencije Vojske Jugoslavije, što u praksi znači da je on otad penzioner države Srbije. Na desetine ubica, pljačkaša, progonitelja i poslušnika etno-fašističkog režima i elite u RS slobodno šeta ulicama Prijedora, Banja Luke iako postoje ne samo indicije već i dokazi da su vršili, naređivali i organizovali najteže ratne zločine istrebljenja i genocida.
Radmilo Zeljaja - Kozarac '92
Zašto se oni ne procesuiraju? Zašto se zlodjela srpskih vlasti u Bosanskoj Krajini ne objelodane u cijelom svom kontekstu, intezitetu i posljedicama?
Zato što u strukturama prijedorskih, banjalučkih i drugih bosansko-krajiških zločina počinjenih od strane RS krije se početna genocidna namjera etno-nacionalnog homogeniziranja svih Srba na jednoj teritoriji sa minimalnim nerizičnim procentom nesrpskog stanovništva, koja je pretočena u vojne planove i dejstva i koja se djelomično može iščitati u vojno-operativnom planu Beograda znanom kao plan "RAM", čiji su autori bili Borislav Jović, Veljko Kadijević, Slobodan Miloševića, Jovica Stanišić i drugi beogradski stratezi. Za srpsku etno-fašističku politiku i izvršioce ključni problem za obvladavanje cijelom BiH i stvaranje etnički očišćenog srpskog teritorija od Knina do Beograda je bio u savlađivanju, trankvilizaciji, zatvaranju i istrebljenju većinskog muslimanskog i katoličkog stanovništva Sanske doline, te u čišćenju Banja Luke kao glavnog politički strateškog, vojno-operativnog, bezbjednosnog i resursnog centra iz kojeg je moguće upravljati kompletnim "zapadnim granicama pravoslavlja" (dobro se sjećam da su se pod sličnim nazivom u ratu organizovale kulturne manifestacije i promocije "zapadna tačka pravoslavlja"). Najveći zalogaj u tom smislu je bio upravo Prijedor sa velikim selima Kozarac, Hambarine i LJubija, jer su beogradski stratezi smatrali da je ruralno stanovništvo (socijalnom i geografskom kohezijom) daleko sposobnije za pružanje otpora od urbanog stanovništva. Što je slučaj svih gradskih sredina, kao npr. Banja Luke, urbanog dijela Prijedora i Sanskog Mosta i pokazao - da je bilo dovoljno sprovesti nekoliko desetina raštrkanih ubistava i slučajeva terora, prebijanja i izbacivanja da se urbana populacija zastraši a onda im omogućiti tzv "humano preseljenje". Upravo je ovaj raštrkani teror bio najvidljiviji u Banja Luci gdje su paravojne formacije SDS-a, te pripadnici policije, vojne policije i kriminalnog miljea hodali u kombijima po banjalučkim naseljima Šargovac, Mišin Han, Mejdan, Budžak, Vrbanja i drugim premlaćivali, pljačkali i ubijali ne-Srbe, u tzv. akcijama zavođenja reda, hvatanja dezertera, "muslimanskih i ustaških terorista i diverzanata", borbe protiv švercera i sličnim eufemizmima. Uz ove zvanične horde prišljamčile su se i razne grupice kirimnalaca kao npr. grupa Trivić Miladina, kojima su ne-Srbi i njihova imovina bili nezaštićena lovina. Zato su u Prijedoru primjenjene "specijalne" mjere "stepenastog istrebljenja stanovništva" od ubijanja i teroriziranja po selima ka grupisanju u koncentracionim logorima odakle se teror prelivao do stratišta ili prognaničkih konvoja. Interesantno je da su sprske etno-fašističke vlasti i bezbjednosne strukture AR Krajina (među kojima su bili i Stevandić, Damjanović, Pantić, Kajkut, Ećim, Brđanin, Kuprešanin, Kesić, Župljanin i drugi) primjenili istu stepenastu recepturu kao i ustaški režim NDH u istrebljenju pravoslavnog stanovništva u današnjoj BiH i Hrvatskoj. Za razliku od 1941., u ovom dijelu Bosanske Krajine svaki otpor etno-fašizmu je bio nemoguć i uzaludan što su ubrzo otkrili mještani sela Večići, Vrbljani, Hambarine i drugi, a zamalo i Vrbanje kod Banja Luke. Borislav Jović se najviše zalagao za ovaj stepenasti pristup. Za ove stratege druga rješenja su u vojnom smislu bila neprihvatljiva. U njihovim glavama eventualno ostavljanje i nediranje stanovništva u tolikim enklavama bi značilo rizik od vanjski potpomognute "pobune", a masovne deportacije na teritoriju druge strane bez terora i ubijanja jednog dijela (oko 10% od zatočenih prijedorčana i oko 13% muške nesrpske populacije) bi značilo omasovljavanje protivničke vojske. Zato su svi srpski lideri bili decidni u tome da se "vjekovna srpska zemlja Bosna" očisti od "nesrpskog elementa". Što se može vidjeti i u mnogobrojnim dokumentima, presretenim razgovorima i izjavama tadašnje ali sadašnje etno-fašističke elite: "Banjalučki geto", 2013. godina
Grafit
Uprkos svoj statistici i monstruoznoj sistematicnosti istrebljenja ne-Srba u Prijedoru, ali i Banja Luci i cijeloj Bosanskoj Krajini ova zlodjela etno-fašista još nisu presuđena kao genocid, a sve stečevine i nasljeđa genocida i kulturocida još su prisutne i upravljaju sudbinama nas i naše djece. Pitam se šta se još trebalo desiti i na koji način pa da i sudije i ljudi shvate da je genocid počeo u Prijedoru i Bosanskoj Krajini, a monstruozno završio sa Srebrenicom.
Dokle god postoje političke stečevine genocida oličene u mono-etničkom i etno-ekskluzivnom entitetu, entitetskim granicama, institucijama i simbolima one će biti kamen oko vrata svakom Srbinu/Srpkinji. Srbi neka vam je bog i svi sveci u koje se tako čvrsto vjerujete u pomoći, jer izgleda da sami sebi ne znate pomoći.
Sve su strane u ratu vršile ratne zločine, ali samo jednoj strani ratni zločini i genocid su bili osnovni politički i kulturološki cilj rata! To Srbi moraju prihvatiti ukoliko žele da im se priznaju "prava na vlastite suze".
Banjalučki Geto - Dokumentarni film
Impulsportal
