Foto: Wiki | Manifest je integralni dio socijalnih pokreta koji su neodvojivi od socijalnih, ekoloških, demokratskih i feminističkih kriza, kao i od "krize solidarnosti".
Prvi dio političkog manifesta europske antikapitalističke ljevice
Manifest za novi narodni internacionalizam u Europi izradila je ove godine skupina aktivista i istraživača iz desetak europskih zemalja kao nacrt konkretnih političkih mjera u službi svih radnih naroda Europe. U sklopu projekta Recommons Europe Manifest je namijenjen političkim organizacijama i društvenim pokretima u borbi protiv sve jače diktature kapitala u Europi. Prijevod manifesta objavljujemo na portalu u tri dijela.
Radnički portal objavljuje prijevod skraćenog manifesta za narodnu antikapitalističku ljevicu u Europi. To je skup koraka i zahtjeva s temeljnom razradom koje bi trebale poduzeti sve narodne lijeve vlade dođu li jednom u situaciju da osvoje političku vlast. Radi lakše čitanosti, manifest ćemo objaviti u tri dijela, u tri navrata. Prvi dio sastoji se od predgovora i uvoda.
Predgovor
Ovaj je tekst kraća verzija “Manifesta za novi narodni internacionalizam u Europi” koji je objavljen 21. ožujka 2019. na engleskom, francuskom i španjolskom jeziku. Manifest je izradila skupina aktivista i istraživača iz desetak i više europskih zemalja, čime žele predložiti nacrt koji bi implementirale narodne lijeve snage.
Manifest je dio projekta ReCommonsEurope kojeg su inicirale dvije međunarodne mreže, CADTM i EReNSEP, te baskijski sindikat ELA, kako bi doprinijeli strateškim raspravama koje su odvijaju unutar europske narodne ljevice. Tijekom godine taj Manifest je napisalo šesnaest osoba aktivnih u šest različitih zemalja (Belgija, Bosna, Francuska, Grčka, Španjolska i UK). Autori su aktivni u različitim organizacijama i pokretima (sindikati, političke stranke, aktivistički pokreti) te posjeduju raznoliku i komplementarnu stručnost (ekonomija, politologija, filozofija, antropologija, pravo, ekologija, sindikalizam, feminizam, solidarnost sjevera i juga itd). Ovdje su zastupljene tri generacije. Manifest podržava više od 160 potpisnika iz 21 različite europske zemlje, među kojima je većina žena. Prikupljanje potpisa, kao i kolektivno promišljanje i daljnja razrada iz kojih je ovaj Manifest nastao, nastavljaju se.
Napisali smo koherentan prijedlog obaveza, inicijativa i mjera koje trebaju poduzeti snage narodne ljevice u Europi. Ovi prijedlozi su usmjereni na glavna pitanja s kojima će se narodna vlada morati suočiti čim dođe na vlast. Manifest je namijenjen političkim organizacijama i društvenim pokretima (sindikatima, udruženjima, građanima) koji se bore na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini za temeljna ljudska prava i jednakost za sve, za socijalnu emancipaciju i demokraciju, kao i protiv uništavanja ekosustava.
Naš je cilj dostaviti ove analize i prijedloge za raspravu društvenoj i političkoj ljevici i svim onim aktivistima i građanima Europe koji su uvjereni da je potrebna radikalna promjena ako želimo odgovoriti na velike izazove današnjeg vremena. Europa prolazi kroz veliku i dugotrajnu krizu. Europska unija u osnovi je antidemokratska i u službi najbogatijih. S druge strane, posljednjih godina propušteno je nekoliko prilika, osobito 2015. u Grčkoj. Ekološka kriza, nasilne politike štednje i opasnost koju predstavlja porast rasističke i ksenofobne krajnje desnice, samo čine hitnijim definiranje strategije koja povezuje organizacije odozdo, društvene pokrete i političke organizacije, kako bi se politika usmjerila da služi interesima većine.
SADRŽAJ
Uvod
Prvo poglavlje: Prvi koraci narodne vlade
Drugo poglavlje: Banke
Treće poglavlje: Dug
Četvrto poglavlje: Posao, zaposlenost i socijalna prava
Peto poglavlje: Eko-socijalizam i tranzicija energije
Šesto poglavlje: Feminizam
Sedmo poglavlje: Zdravlje, obrazovanje i stambeno pitanje
Osmo poglavlje: Međunarodni odnosi
Deveto poglavlje: Socijalne borbe, politički sukobi i ustavotvorni/izborni procesi
Duža verzija Manifesta: Manifesto for a new popular internationalism in Europe
UVOD
Posljednjih deset godina u Europi se i dalje izražava bijes protiv diskriminatornih i antidemokratskih politika koje su išle u korist bogate elite i velikih korporacija – protiv politika koje provode nacionalne vlade i često u koordinaciji s Europskom unijom (EU). Ovo se nezadovoljstvo odrazilo u pokretanju raznih inicijativa od sindikata, ali i novih pokreta poput 15M u Španjolskoj (u drugim zemljama ga se naziva i pokretom Indignadosa), zatim u okupacijama trgova u Grčkoj, ogromim demonstracijama u Portugalu 2011. godine, pa u pokretima protiv zakona o radu u Francuskoj (koji je pak doveo do pokreta Nuit Debout) i protiv poreza na vodu u Irskoj 2016. godine, te u velikim demonstracijama za autonomiju i protiv političke represije u Kataloniji 2017.
Feminističke borbe pokrenule su povijesne demonstracije u Poljskoj (Czarny Protest, protiv zakona o pobačaju 2017.), u Italiji (pokret Non Una di Meno od 2016.), Španjolskoj (feministički opći štrajk od 5 milijuna ljudi 8. ožujka 2018.), kao i pobjedu nad političkim utjecajem Katoličke crkve u Irskoj s legalizacijom pobačaja na referendumu u svibnju 2018.; tako napokon uspijevaju nametnuti svoju središnju ulogu u svim društvenim borbama.
U 2018. godini također su se pojavili novi društveni pokreti protiv dominantnog ekonomskog i političkog poretka, s pokretom protiv “zakona o ropstvu” (neoliberalna reforma zakona o radu) u Mađarskoj, zatim demonstracije i razvoj “nedjeljivog” antirasističkog pokreta u Njemačkoj, pokret Žutih prsluka u Francuskoj te francuskim govornim područjima u Belgiji, protiv nepoštenih poreznih politika i nedostatka demokracije u političkim institucijama. Ne treba zaboraviti ni demonstracije zbog klimatskih promjena, koje su pokrenuli i vodili uglavnom mladi ljudi koji su štrajkali u mnogim zemljama, uključujući Švedsku, Dansku, Švicarsku, Belgiju, Francusku i Veliku Britaniju. Svi ti socijalni pokreti doveli su u pitanje mjere štednje i autoritarnost politika koje se provode u Europi, aktualizirajući tako izravno ili neizravno postojanje radikalnog alternativnog društvenog projekta kapitalizmu, produktivizmu, ekološkoj devastaciji, rasizmu i patrijarhatu. Ovaj manifest treba biti sastavni dio ovih pokreta i on dijeli njihove ciljeve: borbu protiv svih oblika dominacije, borbu za univerzalna prava, za jednakost i za demokraciju koju treba iznova izmisliti – demokraciju koja se ne zaustavlja na vratima poduzeća i pragovima gdje živi i djeluje radnička klasa, i koja se radikalno protivi logici kapitalističkog sustava (bilo da ovaj tvrdi da je “protekcionistički”, pa tako i protiv “stranaca” ili “liberalni”), koji uništava socijalna prava i okoliš.
Ti su društveni pokreti neodvojivi od socijalne, ekološke, demokratske i feminističke krize, kao i od “krize solidarnosti”. Neodvojivi od socijalne krize jer su se životni i radni uvjeti narodnih klasa kontinuirano pogoršavali posljednjih četrdeset godina, a najviše nakon krize koja je zahvatila kontinent 2008.-2009. godine. Neodvojivi od ekološke krize jer eksponencijalna potrošnja fosilnih goriva koju zahtijeva kapitalizam, i njegova posljedica – uništavanje ekosustava, prijete samom postojanju čovječanstva. Neodvojivi od demokratske krize jer dominantne klase nisu oklijevale s prihvaćanjem metoda dominacije kojima ignoriraju demokratske prilike u sve većem stupnju te su sve represivnije, kao odgovor na izazove s kojima su suočene posljednjih trideset godina. Neodvojivi od feminističke krize jer patrijarhalno ugnjetavanje u svim njegovim oblicima odbacuju milijuni žena i muškaraca. Konačno, neodvojivi od krize solidarnosti zbog toga što zatvaranje granica i izgradnja zidova kao odgovor na milijune migranata koji bježe od rata, siromaštva, ekoloških katastrofa i autoritarnih režima širom svijeta, predstavlja isto poricanje samog čovječanstva. Svaka od ovih kriznih situacija vodi masovnom građanskom neposluhu, samoorganiziranju i izgradnji alternativa, koje predstavljaju moguća ishodišta demokratskih alternativa u Europi.
U Manifestu su naša razmišljanja i naša odlučnost da djelujemo čvrsto ukorijenjeni u ovim pokretima širom Europe, i nisu ograničena na postojeće granice i institucije: svi navedeni izazovi i prava postali su globalni. U svakoj zemlji i na svakom kontinentu oni poprimaju različite oblike, imaju vlastite specifičnosti i vlastite povijesti. Socijalni napadi artikulirani su s lokalnog prema “globalnom”, ovisno o strategijama multinacionalnih kompanija i njihovih interesnih skupina unutar nacionalnih država te o institucijama globaliziranog kapitalizma, koje se temelje na normama tzv. slobodne trgovine. Upravo je ovu logiku, koja određuje duboko neravnopravna “partnerstva”, EU razvila u zemljama juga i istoka Europe. Europske institucije igraju ključnu ulogu u razvoju, organizaciji i koordinaciji neoliberalnih politika na transnacionalnoj razini. Oni potiču, a ponekad i obvezuju, nacionalne vlade da ubrzaju procese rezanja plaća i mirovina, demontaže zakona koji reguliraju radne odnose i socijalna prava, privatizacije javnih usluga itd. Naravno, neoliberalne politike ne diktiraju samo europske institucije – države izvan EU ih također primjenjuju – ali sporazumi i institucije moćna su poluga za njihovo poticanje i nametanje.
Bez obzira na razne interpretacije prošlih faza “izgradnje Europe”, jasno je da je EU oduvijek bila skup prokapitalističkih institucija, kao i, još od Rimskog ugovora, ogromno tržište za kapital i “slobodnu i poštenu konkurenciju”, zaštićenu od narodne i demokratske intervencije. No, nedavni razvoj događaja intenzivirao je nejednaku i autoritarnu prirodu europskih politika. Posljednje razdoblje obilježeno je znatnim povećanjem ekonomskih i socijalnih nejednakosti unutar svake zemlje, kao i između centra te unutarnje i vanjske periferije (na jugu i istoku) EU-a. Ovo razdoblje karakterizira i pogoršanje ekološke krize, s klimatskim poremećajima i takozvanim “prirodnim” katastrofama uzrokovanim uništavanjem ekosustava, koji su sada vidljivi kao značajan i kontinuiran proces. Ipak, europske institucije na štetu čovječanstva radije sistematski čuvaju kapitalizam.
Odgovor većine vlada na rastuće prosvjedne pokrete nalazi se u povećanju državne represije: u Grčkoj se prijeti socijalnim i političkim protivnicima; u Francuskoj i Belgiji zakoni o ograničavanju sloboda slijede jedan za drugim, a pojave policijskog nasilja sve su učestalije; borci za prava izbjeglica se kriminaliziraju itd. Krajnje desne ksenofobne i autoritarne snage ostvarile su značajan napredak i čak sudjelovale u europskim vladama (kao u Italiji) ili su oblikovale političku agendu vlada “ekstremnog centra” (kao u Francuskoj). Europske institucije nikada nisu tako aktivno zaštitile kapitalistička ulaganja, a istovremeno nisu nikada postavile toliko prepreka protiv narodne intervencije ili demokratskog izbora kao u posljednjih nekoliko godina. U Grčkoj su na izbornu pobjedu Sirize u siječnju 2015. odgovorile politikom monetarne asfiksije (isušivanjem državne likvidnosti); zatim su, nakon uspjeha “NE” referenduma u srpnju 2015., iza zatvorenih vrata održali pregovore s istom vladom, baš kako bi neutralizirali volju naroda i, uz sudioništvo grčke vlade, nametnuli treći memorandum o mjerama štednje.
Nužno je i moguće istovremeno suprotstaviti se snagama i politikama nejednakosti i reakcije na nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj razini.
Potpisivanjem sporazuma o migracijskoj politici između EU i drugih zemalja, poput sporazuma s Turskom iz travnja 2016., ove su institucije uz nepravdu Dublinske III uredbe i nasilje Frontex-a (agencija koja organizira suzbijanje migranata na granicama EU-a) dodali i sistematsko kršenje međunarodnog prava, posebno zakona o azilu, kao i izravno financiranje represivne politike delegirane na te druge zemlje. Danas, vodeći projekti za “reformu” EU su vojni (povećanje proračuna Euroforce), antidemokratski (automatizam europske kontrole državnih proračuna) i još neoliberalniji (projekti za opću privatizaciju javnih usluga). Više nego ikad prije, kako je 2015. godine izjavio tadašnji predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, sa stajališta europskih institucija, “ne može biti demokratskog izbora protiv europskih ugovora”. Suočeni s prokapitalističkom, antidemokratskom i ksenofobnom konstrukcijom kakva je EU, moramo se pitati – što nam je činiti? Što da se radi?
Reforma izborima na europskoj razini nije realna opcija. (Vrlo) hipotetička većina za radikalnu lijevu koaliciju u Europskom parlamentu ne bi omogućila uvođenje izmjena u najvažnije ugovore ni demokratsku kontrolu Europske komisije i ECB, a to su dva glavna ratna stroja neoliberalizma u Europi. U stvarnosti, parlament ne posjeduje potrebne prerogative za takve reforme, a ECB i Europska komisija, kao i Europski sud pravde i razne europske agencije, u potpunosti su neovisni od narodne suverenosti. I istodobni izbori u većini država članica predanih reformi EU izgledaju podjednako iluzorno, makar i zbog različite temporalnosti izbornih ciklusa. Europska unija danas predstavlja ne samo avangardu neoliberalizma u svijetu, već i skup institucija koje nije moguće reformirati. To je razlog zbog kojeg ona ljevica usmjerena prema društvenoj transformaciji više ne može biti vjerodostojna i realistična, ako u središtu svoje strategije nema potpuni raskid s ugovorima i institucijama Europske unije. Ali kakve bi oblike taj raskid trebao poprimiti?
Mi već znamo da njega ne mogu činiti pregovori sa europskim institucijama, s ciljem postizanja konsenzusa ako se ne drži dominatnija pozicija, što je 2015. jasno pokazalo iskustvo prve Sirizine vlade. Također znamo da se politički potresi nužno oslanjaju na masovne društvene mobilizacije. Takve mobilizacije su naglo nedostajale Grčkoj na početku 2015. godine, a mogle su stvoriti uvjete da kampanja za Brexit ode u različitom smjeru od onog nacionalističkog i ksenofobnog koji je nažalost prevladao u Velikoj Britaniji 2016. godine. Drugim riječima, kršenje ugovora i institucija Europske unije nužno će biti konfliktno, demokratsko i internacionalističko. Ovaj Manifest tvrdi da je nužno i moguće istovremeno se suprotstaviti silama i politikama nejednakosti i reakcije (koje napreduju pod krinkom i liberalizma i protekcionizma) na nacionalnoj, europskoj i internacionalnoj razini, oslanjajući se i na inicijativu građana i na organizirane društvene pokrete te na djelovanje narodne vlade posvećene obrani prava za sve. Međutim, još uvijek je potrebno da se “narodna ljevica”, kako se u Europi naziva, uzdigne do potrebne razine, da bi se mogla suočiti s današnjim izazovima. Uzimajući je kao cjelinu, njenim sastavnim dijelovima do sada očajnički nedostaje jasnoća i hrabrost u odnosu prema europskim institucijama, zatim radikalnost i ambicioznost u mjerama koje zagovaraju, kao i narodna baza, posebno kao posljedica izoliranosti od društvenih pokreta koji odozdo izazivaju postojeći poredak.
Vrijeme je da na lokalnoj, nacionalnoj i međunacionalnoj razini započne diskusija o mjerama, ali i o realnim i radikalnim inicijativama koje bi, ako se provedu, zaista omogućile realizaciju društvenih potreba, jamčile temeljna prava muškaraca i žena koji žive u Europi ili koji žele živjeti, poboljšati njihove životne i radne uvjete, osvojiti demokratsku vlast i započeti proces prevladavanja kapitalizma i istovremeno započinjući ekološku tranziciju. Poglavlja ovog Manifesta zamišljena su kao prijedlozi o kojima će se raspravljati – prijedlozi koji proizlaze iz razmišljanja o trenutnom i dugoročnom djelovanju. Namijenjeni su građanima i aktivistima društvene, sindikalne i političke ljevice u različitim državama članicama ili unutar sfere EU-a te su podložne kritičkoj analizi i prijedlozima koje mogu zajednički braniti socijalne snage i lijevi pokreti jednom formirani kao narodna vlada. U ovoj skraćenoj verziji – koja ne zamjenjuje punu verziju – najprije se općenito prikazuje nacrt Manifesta, a zatim sažetak svakog poglavlja, s fokusom na prijedloge podnesene na raspravu i usmjerene na djelovanje.
Prvo poglavlje daje na raspravu načela, strategije i alate potrebne za realizaciju ovih ciljeva i provedbu ovih prijedloga. Cilj je odgovoriti na pitanje što bi narodna vlada trebala poduzeti u svojim prvim danima i mjesecima. Kao i sljedeća poglavlja, ovo poglavlje razlikuje i nabraja neposredne, srednjoročne i dugoročne mjere koje treba poduzeti na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Sljedeća poglavlja sadrže prijedloge za:
-javni dug, unutar kojeg je nužno otkazati onaj nelegitimni, odiozni i neodrživi dio (Drugo poglavlje);
-banke, koje će trebati podruštvoviti kroz fondove javnih bankovnih usluga kako bi služili osnovnim potrebama, a ne akumulaciji profita (Treće poglavlje);
-zaposlenost i socijalna prava, koja se moraju razviti i nanovo izumiti radi poboljšanja životnih uvjeta i osiguranja demokratske vlasti nad sredstvima i nad svrhom rada (Četvrto poglavlje);
-energetsku i ekološku tranziciju, koja se mora što prije započeti da se zaustavi uništavanje ekosistema, kao i da treba izumiti nove oblike održivog života (Peto poglavlje);
-feminističke borbe, koje moraju biti u središtu radikalnog demokratskog projekta i transverzala prema svim socijalnim i političkim borbama (Šesto poglavlje);
-obrazovanje i zdravlje, koji se moraju braniti kao osnovna ljudska prava, razvijati i proširiti na sve javne usluge, kao suprotnost njihovoj trenutnoj komodifikaciji i degradaciji (Sedmo poglavlje);
-međunarodnu politiku i migracije, s ciljem da se osiguraju osnovna prava za sve, mir i solidarnost između naroda (Osmo poglavlje).
Kao u prvom, i u Devetom poglavlju predlažu se načela, strategije i alati koji omogućuju postizanje navedenih ciljeva. Deveto poglavlje odgovara na pitanje što učiniti u situaciji neprijateljstava i ograničenja koja će nametnuti europske institucije. Ono znači strategiju neposlušnosti (na svim razinama), sukob (uključujući mjere obrane, ali i napada), raskid (u različitim mogućim oblicima), te ukazuje na nužnost obnove saveza i konstitutivnih procesa s ciljem uspostavljanja demokratskih oblika međunarodne suradnje kao alternativu onima u EU-u. Naša strana mora odbiti kako nerealne projekte institucionalne reforme europskih institucija, koji u konačnoj analizi samo jačaju status quo, tako i projekte koji se temelje na povlačenju u okvir nacionalne države, jer u konačnici rezultiraju jačanjem domaćeg kapitala. Narodna lijeva snaga koja ima za cilj formiranje narodne vlade i poduzimanje procesa hitnih društvenih promjena mora se obavezati na neposlušnost prema institucijama EU, prekidajući s njenim normalnim procesima, braneći se od napada i represalija koje će u tom slučaju doći iz europskih institucija i krupnog kapitala, kao i protiv pokušaja da se blokiraju procesi od onih nacionalnih institucija koje su vezane uz aktualni poredak, pritom radeći na novim međunarodnim savezima s partnerima unutar i izvan postojeće EU s ciljem stvaranja novih oblika suradnje i solidarnosti.
Narodni suverenitet može se izgraditi jedino suprotstavljanjem sadašnjim oblicima političkih institucija na nacionalnoj, europskoj i međunarodnoj razini te stvaranjem novih demokratskih institucija kroz organizaciju odozdo. Da bi se to dogodilo, moramo pridobiti ljude za nužnost jasnog političkog raskida s nacionalnim, europskim i međunarodnim institucijama, koji su upravo motor politika protiv kojih se borimo, zatim za konsolidaciju svih karika između mreža, oblika otpora i političkih, socijalnih i sindikalnih pokreta koji dijele ciljeve progresivne i radikalne promjene, posebno radi zadobivanja utjecaja na europskoj razini. Neposredni i hitni zadatak je ojačati i koordinirati postojeće inicijative neposlušnosti, raskida i samoorganizacije, ali i pokrenuti nove, sustavno im dajući međunarodnu dimenziju, osiguravajući da su jasno suprotstavljene institucijama koje služe kapitalu te da rade u korist novih oblika solidarnosti među narodima. Kod ovih prijedloga za neposlušnost i raskida s europskim institucijama ne dolazi u obzir nacionalno rješenje krize i socijalnog revolta. Kao i u prošlim razdobljima, moramo usvojiti internacionalnu strategiju i zagovarati europsku federaciju naroda, kao suprotstavljanje aktualnom tijeku integracije kojim u potpunosti dominiraju interesi krupnog kapitala.
Također trebamo stalno razvijati koordinirane kampanje i akcije na kontinentalnoj razini i šire u područjima duga, ekologije, stambenog pitanja, ponašanja prema migrantima i izbjeglicama, zdravstva, obrazovanja i drugih javnih službi te prava na rad. Borbe moraju voditi zatvaranju nuklearnih elektrana, drastičnom smanjenju upotrebi fosilnih goriva, zabrani porezne evazije i poreznih oaza (utočišta), podruštvljenju banaka, osiguravajućih društava i energetskog sektora, ponovnoj aproprijaciji komonsa, obrani i širenju prava žena i LGBTI osoba, promoviranju javnih dobara i usluga, pokretanju izbornih procesa. Danas je hitnije nego ikad prije suprotstaviti se sve jačem autoritarizmu vlada i izboriti se za demokraciju u svim područjima društvenog života.
Nema sumnje da će biti prigovora da je ovaj revolucionarni način previše radikalan ili pretežak. Odgovaramo da je bilo koji drugi način slijepa ulica i da je naš put jedini koji omogućuje pokretanje procesa raskida s postojećim poretkom, sada i svugdje gdje je to moguće, kako bi se obnovili lokalni, regionalni, nacionalni i međunarodni prostori, te povrh toga, da bi se obnovio svijet koji je podnošljiv za život, pošten i demokratski.
