Kako i zašto političari gaze po vlastitim riječima i za kratko vrijeme se priklanjaju dojučerašnjim najvećim neprijateljima? Predstavljamo tri primjera, po jedan iz svakog konstitutivnog naroda
„Što se mene tiče, Radončić je sa mnom završio. Svašta je govorio, ali za Aliju i Armiju mu ne mogu oprostiti“, rekao je Bakir Izetbegović prije dva ljeta na SDA-ovoj akademiji u Kaknju. Predsjednik SDA odbacivao je svaku mogućnost novog političkog saveza sa strankom Fahrudina Radončića. Pred izbore 2018. otišao je čak dotle da je Radončića diskvalificirao kao nekoga tko ne dijeli osnovne vrijednosti bošnjačkog naroda, sumnjajući čak i na mogućnost da je Radončić poslan s lošim namjerama prema državi i narodu. „Za gospodina Radončića ja mislim da se Bošnjaci sve masovnije pitaju zašto je on uopće ovdje sa nama. Što je došao? Šta je cilj?“, postavit će Izetbegović važna retorička pitanja. „Radončić nikada nije došao na dženazu u Potočare, nikada na Kovače, ni za Bajram ga nećete vidjeti u džamiji. Dakle, nije uz svoj narod i sa svojim narodom“, majstorski će poentirati njegov žestoki protivnik i pobjednik u utrci za Prvog Među Bošnjacima. Osim što nije pravi Bošnjak i musliman, Radončić je i veliki kriminalac, barem su tako pisali mediji Stranke demokratske akcije. „Imam neoborive dokaze da je Radončić ratni profiter i trgovac drogom“, objavit će tako jedan neformalni SDA-ov sedmičnik na naslovnici svog izdanja ispovijest bivšeg Radončićevog tjelohranitelja i vozača.
Ni Radončić nije štedio Izetbegovića. Rekao je Radončić da će Izetbegović ostati „upamćen u politici beščašća“, da – kad je Izetbegović u pitanju – „možda ima i za psihijatre posla“. Izetbegović „jeftinim lažima, političkim procesima, svojom tajnom policijom i radikalima koje okuplja neće uplašiti građane i treba znati da mora otići“, stajalo je u jednom saopćenju SBB-a.
Još je sijaset takvih primjera, ali samo su prostodušniji i naivniji među nama bila uvjereni da Radončić i Izetbegović usprkos svemu neće opet sjesti za stol i dogovarati suradnju. Već je bila takva situacija 2014. Uoči i nakon tadašnjih izbora, SDA i SBB bile su na ratnoj nozi, padale su najteže optužbe, optuživalo čak i za politička ubistva, planiranje državnog udara, da bi se 2015. desio obrat i te dvije stranke su ušle u koaliciju koja je izdržala do danas. Ovih dana, Izetbegović i Radončić su se opet našli da se dogovaraju oko vlasti i najednom – sve se zaboravilo, a sve one optužbe za izdaju, neprijateljstvo, politička ubistva, trgovanje drogom, neoprostive laži o Aliji... nisu više bitne, postale su lična stvar, stvar „sujete“, a oni su toliko veliki da će preko tih „sujeta“ lako prijeći. „Apsolutno da i novinari ne trebaju da brinu o sujetama jer smo mi političari i državnici i znamo to prevazići“, poručio je Radončić.
* * *
„Mi želimo biti potpuno na suprotnim stranama od ove politike“, kazao je Ilija Cvitanović na predizbornom skupu u Širokom Brijegu, 2018. „Mi“ smo HDZ1990, a „ova politika“ je politika HDZ BiH i Dragana Čovića. Jesen prije u jednom intervjuu izrazio je uvjerenje da je hrvatskom narodu dosta politike Dragana Čovića i HDZ-a. Iako povijest i intenzitet odnosa Cvitanovića i Čovića nisu ni blizu sadržajni i atraktivni kao u slučaju Izetbegovića i Radončića, poruke koje su se upućivale obećavale su da prvi i drugi HDZ više ne mogu skupa, tj. da se neće ponoviti ono što se dogodilo nakon izbora 2010. kada je HDZ1990 predvođen Božom Ljubićem ušao u savez s Čovićevim HDZ-om. Kako drukčije tumačiti poruke sa Cvitanovićevog nastupa na centralnom predizbornom skupu u Mostaru 2018: „Kao Predsjednik HDZ-a 1990 želim se večeras u Mostaru ispričati svima koji su prevareni na osnovu politike HDZ-a 1990, a koji su stranci vjerno služili. Želim se javno odreći politike Bože Ljubića koji je prevario sve nas, prodao mene i onemogućio hrvatski narod da ima kvalitetan izbor (...)“.
Nekoliko mjeseci nakon toga, u Domu HDZ-a BiH u Mostaru održan je sastanak izaslanstava HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, na kojemu je potpisan sporazum o suradnji dvije stranke. O razlozima i opravdanjima tog poteza svašta je rečeno, a još svaštije se spekulira.
* * *
Ako se mnogima može zamjeriti naivnost u pogledu ocjena trenutnih i procjena budućih odnosa kad su u pitanju gore spomenuti slučajevi, teško je išta zamjeriti ikome od onih koji nisu mogli zamisliti da Dragan Čavić bude u savezu sa Miloradom Dodikom.
Čavić je luzer, poručivao mu je Dodik. Ta junačina, Srbenda iz Laktaša, nema dovoljno muškosti za TV duel, uzvratio je Čavić. Dodik nastavlja: Čavić je jedan obični lažov, frustriran, izgubljen. Čavić će na to: Njegov kraj je već evidentan, on je najveći politički gubitnik Srba i najveći štetočina za srpske nacionalne interese.
„Meni je dosta tog šatorskog patriotizma Milorada Dodika i ja to neću tolerisati, a ko god hoće da toleriše neka toleriše“, Čavić je bio više nego jasan.
I tako, izbori su prošli, Dodik je pobijedio, Čavić prošao loše i odjednom mu se razbistrilo u glavi: „I s moje i s njegove strane bilo je situacija kad nismo birali riječi, ali vala je dobro da to jednom stane.“ I stalo je, Čavić i Dodik postali su partneri, tačnije – Čavić je otišao Dodiku na nogoljub, a velikodušna „Srbenda iz Laktaša i srpska štetočina“ pobrinula se da „frustrirani i izgubljeni lažov“ ne ostane nenagrađen: Čavić je ovih dana izabran za v.d. direktora Elektrokrajine Banjaluka.
Čemu se narod ubuduće može nadati i koliko ozbiljno može shvaćati snažna i odlučna obećanja političara, onih koji se vode maksimom iz Machiavellijeva Vladara: „Dato obećanje je bilo potreba prošlosti; prekršena riječ je potreba sadašnjosti“ i koji se savršeno uklapaju u govor O vlasti iz Selimovićeve Tvrđave? Kakav je da je, nije ni narodu lako, pogotovo ako ima ozbiljne probleme s pamćenjem.
Franjo Šarčević
