Zapadu kojim vlada neoliberalni kapitalizam potreban je novi, veliki rat, jer će se samo tako održati. Kobna spirala bezumlja u koju smo ušli vodi nezadrživo upravo prema tome
Kaubojskim načinom, za kakvoga smo do sada mislili da je bio svojstven dvojici njegovih prethodnika, Bushu pogotovo, novi je američki predsjednik, Donald Trump, izveo, odnosno proizveo dvostruki kopernikanski obrat. Bombardirajući zračno uporište sirijske armije salvom od 59 krstarećih projektila (od kojih su, ako je vjerovati Rusima, samo 23 dosegla cilj), Trump je najprije sam sebi “skočio u usta”. Ne samo da je pogazio višekratno ponavljana predizborna obećanja, dodatno naglašena i u inauguracijskom govoru, da – naime – Sjedinjene Države odustaju od politike nametanja režima, da se povlače iz “besmislenih ratova” (poput onoga u Siriji) i prestaju biti svjetski policajac, nego je “zaboravio” i sve one poruke što ih je svjedobno upućivao Baracku Obami, upozoravajući ga da ne može poduzeti nikakvu akciju protiv Sirije bez odobrenja Kongresa, odnosno da bi takva akcija bila “ozbiljna pogreška”.
Potom, nije se ni potrudio lažirati povod za napad. Jer, da su Asadove snage kemijskim oružjem baš sada napale pobunjenike, to nitko zdravoga razuma neće povjerovati (znajući uz to kako su sirijsko kemijsko oružje, predano na inicijativu Rusa, uništili upravo Amerikanci i kako su to potvrdili i Ujedinjeni narodi). Inače, lažiranje povoda za vojne intervencije spada u dugogodišnju tradiciju američke vanjske politike. Da ne spominjemo Teddya Roosevelta i Panamu, podsjetimo samo na izmišljeni incident u Tonkinškom zajevu što je bio uvod u rat u Vijetnamu i na – jednako izmišljeno – oružje masovnog uništavanja Sadama Huseina, što je bio pretekst za invaziju Iraka. No, do sada američka se politika barem trudila inscenirati kontekst za vojnu intervenciju, kako bi priča bila koliko-toliko vjerodostojna (punih mjesec dana političko-propagandnih priprema uoči napada na Irak). Trumpu sve to nije trebalo. Bez ikakvih čvrstih dokaza, bez nalaza komisije na terenu, on je “znao” (a zapadnoevropski lideri, poput pučkoškolaca ponavljali za njim) da za upotrebu kemijskog oružja može biti odgovoran samo Asad (sada se pokušava konstruirati i odgovornost Rusa – makar posredna). I napao je.
Trump je time pokazao dvije stvari. Prvo, da pojma nema o politici (jer je potpuno zanemario ruski element na koji će ga dan kasnije ruski premijer Medvedev podsjetiti riječima kako su SAD “na rubu rata s Rusijom”). No, to je ionako bilo jasno svima, pa i onima koji su ga birali. Pokazao je, međutim, i nešto drugo, što mnogi od njegovih birača nisu očekivali – jer, nisu ga baš svi birali zbog zida na granici s Meksikom. Pokazao je kako je spreman olako se odreći koncepta nove američke vanjske politike (što je očito došao od nekoga od njegovih savjetnika, najvjerojatnije kratkotrajnog savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Michaela Flynna). I to je bio njegov kopernikanski obrat. No, onaj drugi što ga je time proizveo, bio je obrat u gledanju na Trumpa – predsjednika kod praktično svih koji su ga doslovno do jučer bjesomučno napadali. Svi ti, tzv. liberali, politički analitičari, kolumnisti, mainstream mediji, neokonzervativci tipa senatora Johna McCaina i njemu sličnih, sada su odjednom oduševljeni Trumpom. Ne da ga prihvaćaju, nego su njime doslovno oduševljeni, što ide sve do ocjene da je tek onoga dana kada je zapovijedio napad na Siriju, Donald Trump postao – predsjednik. Jedan od hrvatskih “analitičara”, uz to i povjesničar po struci, ekstatično će u programu javne televizije uskliknuti kako se američka vanjska politika napokon vraća u svoje ustaljene tokove, ništa se ne mijenja, a Amerika pokazuje kako nikome neće dozvoliti da – mimo nje – bude prvi u svijetu.
I jedno i drugo, i Trumpov kopernikanski obrat i onaj što ga je proizveo kod gotovo svih koji su ga još do jučer nemilice kritizirali, pribjegavajući nerijetko i lažnim vijestima (fake news) pokazuje da svijet ponovo ulazi u kobnu spiralu bezumlja koju je Hillary Clinton jamčila, a za koju je postojala realna nada da će je Trump – zahvaljujući suradnicima – prekinuti. Govori o tome i jedan drugi podatak, što se savršeno uklapa u “proizvodnju” neprijatelja, toliko potrebnu kako vojno-industrijskom kompleksu (rat je dobar posao), tako i tzv. podzemnoj državi o kojoj smo na ovim stranicama već pisali (vojni i financijski, ali prvenstveno obavještajni mehanizmi što umjesto da servisiraju državu, preuzimaju – u sjeni – funkciju izvršne vlasti). U američkom Kongresu jedna je njegova članica, i to iz Demokratske stranke, a Demokrati tradicionalno važe za otvorenije, ako ne i sklonije ljevici od Republikanaca, najozbiljnije predložila da se ponovo na snagu stave odredbe zakona o suzbijanju nacističke propaganda, što je donijet u Roseveltovo vrijeme uoči početka Drugoga svjetskog rata. E sada, da je ona pri tome mislila na sve izraženiji antisemitizam, netoleranciju i goli rasizam – što nije svojstveno isključivo SAD (okrenimo se malo oko sebe!), ali jest i njima – to bi se moglo samo pozdraviti. Stvar je, međutim, sasvim drugačija, a zbog toga i krajnje zabrinjavajuća. Zakon o suzbijanju nacističke propagande trebalo bi – smatra ta vrla članica Demokratske stranke – reaktivirati, kako bi se Amerika “obranila” od ruske propagande koja “potkopava temelje njezine demokracije”. Do jučer je, doduše, i Trumpova izborna pobjeda bila pripisivana Rusima, a njega se nazivalo “korisnim Putinovim idiotom”, no koga to sada više zanima? Sada – nakon bombardiranja Sirije, kada je Amerika opet postala ono što je “uvijek bila”? Nikoga, niti itko pokušava razmišljati na takav način. Činjenica da se zakon kojim se pariralo nacističkoj propagandi, a nacizam je u svojoj biti, u teoriji i u praksi, zaista negacija svake demokracije, želi primijeniti na današnju Rusiju, kojoj se uz demokratsku formu ne mogu odreći određeni simptomi autoritarnog režima, govori o prijekoj potrebi Zapada, odnosno kapitalizma, da ima neprijatelja. Ako ga nema – da ga proizvede.
A zašto je neprijatelj potreban? Zato da bi se, s jedne strane homogeniziralo vlastito biračko tijelo (kao i ono u savezničkim državama, da ne kažemo – vazalima), a s druge – što je mnogo važnije – da bi se stvorili uvjeti u kojima se, ako ne na ratu, a ono na pripremama za rat, može dobro zarađivati. Cijela politika “obuzdavanja Rusije” što se već godinama vodi okruživanjem Rusije obručem članica Atlantskoga pakta, cijela propagandna kampanja plašenja ruskom agresijom koja – kada bismo vjerovali nekim nekada uglednim zapadnim medijima – samo što nije počela, sve je to sračunato na stvaranje atmosfere u kojoj će javnost prihvatiti povećavanje troškova za obranu (ili ponovno uvođenje redovnog vojnog roka, što je san hrvatske Predsjednice), u kojoj će povjerovati da “naši” mediji, (i naravno, “naši” političari) govore istinu, dok ruski ”lažu”, i u kojoj će pristati na to da se tzv. zviždače iz obavještajnih struktura, ljude kojima savjest u nekome trenutku ne dozvoljava da nastave raditi ono što rade i koji s time izađu u javnost, da se njih – dakle – tretira kao “unutarnju opasnost” i odgovarajuće rigorozno sankcionira. Inicijativama poput ove o primjeni zakona o suzbijanju nacističke propagande na ono što se predstavlja kao ruska propaganda (mada je nerijetko objektivnija od one zapadne), kao i dalja eskalacija rata u Siriji vode samo prema jednome zaključku, koliko besmislenom, toliko i logičnom: Zapadu kojim vlada neoliberalni kapitalizam potreban je novi, veliki rat, jer će se samo tako održati. Kobna spirala bezumlja u koju smo ušli vodi nezadrživo upravo prema tome.
