Govedarica i Ivanić, moraju stati pred narod. Izbori ne bi mogli biti pokradeni bez saučesnika iznutra. Narod ne interesuju stavovi „stranačkih organa“. Okosnica borbe za promjene je na Davidovom trgu.
piše: Miljan Kovač
Opozicija u Republici Srpskoj ima ozbiljne šanse da zakuca dva posljednja čavla u dva kovčega – jedan u svoj sopstveni, drugi u kovčeg kakve takve demokratije u Republici Srpskoj. Uslovno, kažem opozicija, jer oni koji su spremni na dogovor sa režimom bilo oko formiranja vlasti, bilo oko prihvatanja rezultata neregularnih izbora, nisu opozicija. Svaki dogovor sa onim za koje istovremeno tvrde da su pokrali izbore, uništili i opljačkali društvo jeste izdaja.
Nada ipak postoji, ali ona nije u rukama političkih stranaka, nego odvažnih pojedinaca u tim strankama, ako ih ima, koji moraju shvatiti da je volja naroda iznad stranačkih organa, a naročito moćnih pojedinaca u tim organima.
Sve i da nije dobio više od 281.967 glasova koliko tvrdi CIK, Vukota Govedarica predstavlja ljude koji su mu dali te glasove. Narod ga sigurno nije birao da bi on pitao Obrena, Cicka, i ine, šta je to što bi njima najviše odgovaralo. Isto vrijedi i za Mladena Ivanića, i sve ostale koji su na izborima nastupili kao predstavnici opozicije.
Oni narodu, od koga su tražili glasove, nisu rekli da će poslije izbora „stranačkim organima„ prepustiti da odlučuju hoće li se svrstati na stranu režima ili ne.
Na strani naroda u ovom trenutku mogu biti samo na jednom mjestu. To mjesto je Davidov trg u centru Banjaluke, na čelu naroda koji je glasao za promjene.
Svidjelo se to nekome ili ne jedina prava opozicija ovoj i ovakvoj vlasti u RS jesu građani, čija je okosnica „Pravda za Davida“, na čelu sa Davorom Dragičevićem.
Priča o „nacionalnom jedinstvu“, „poštovanju institucija“, koju sada plasiraju pojedini „nacionalni dušebrižnici“, tjera na povraćanje. Svi dobro znamo, a naročito stanovnici opština i gradova, kojima ti lokalni knezovi decenijama gazduju, koliko im je stalo i do institucija i do naroda.
Opozicija (opet uslovno rečeno) je proteklih godina napravila toliko grešaka, da bi s jedne strane njena totalna propast bila neka vrsta kosmičke pravde.
Sjetimo se samo Opštih izbora 2014. kada ni prstom nisu mrdnuli kako bi sačuvali osvojene glasove, nego su mnogi čim prije požurili da zauzmu dobro plaćena radna mjesta u Sarajevu, te tamo udome tete, kume, prije i da ne govorim koga sve ne...
I šta su napravili za četiri godine vlasti u Sarajevu?
Dobro, ne mogu se zanemariti rezultati rada pojedinih ministara u manjoj ili većoj mjeri. Ali zar je trebalo njima koji su sve četiri godine bili dio skupštinske većine u Parlamentu BiH, da čekaju pola godine do ovih izbora pa da predlože uvođenje elektronskog sistema glasanja i video nadzora na biračkim mjestima?
Šta je krucijalno promijenjeno u izbornom zakonu za te četiri godine? Ništa. I ove izbore smo dočekali sa Centralnom izbornom komisijom koja je pod dubokim uticajem političkih centara moći. Nisu donesena zakonska rješenja koja bi spriječila zloupotrebu javnih resursa u predizborne svrhe. Nije poboljšan nadzor izbornog procesa, i nisu donesena ni druga rješenja, koja bi omogućila slobodne i fer izbore. Slobodni i fer izbori u BIH ne postoje još od kako su međunarodne organizacije izbore prepustile domaćim institucijema i to je sasvim jasno.
Kažu da nisu mogli ništa promijeniti zato što nisu imali saglasnost partnera u vlasti – prije svega SDA!? Nešto se ne sjećem i da su išta ozbiljno do izborne godine i preduzeli po tom pitanju. Na kraju krajeva zašto su, ako već ništa nisu mogli promijeniti, pristali na učešće na izborima pod takvim uslovima, koji su unaprijed izgubljeni!?
I to bi bilo neko rješenje, zasigurno bolje od ovoga kome smo svjedoci. Nisu iz prostog razloga, jer je njima u Sarajevu bilo lijepo i jer su bili zaokupljeni udomljavanjem i zapošljavanjam, rekoh već koga...
Neprestano prihvatanje učešća u Dodikovom igrokazu „srpsko jedinstvo“, je možda i najkobnija greška tzv. opozicije.
Ali prvo se sjetimo kukavičluka opozicionih vođa i farse sa protestnim skupom „Oslobodimo Srpsku“ koji je održan 24. maja (?) 2016. u parku Mladen Stojanović.
Nakon višenedjeljnog dizanja tenzija i „oslobađanja Srpske“ putem medija i društvenih mreža na skup su dovedene hiljade građana od Novog Grada do Trebinja. Zašto? Zato da bi ih vajni šefovi opozicije, koji bi da budu lideri, nakon ispraznih govora pozvali da „okrenu leđa“ suparničkom taboru na Trgu Krajine i odu svojim kućama.
Razočarenje naroda koji je prešao stotine kilometara da bi nešto „oslobađao“, teško se moglo skriti. Narod nije ni znao da su tadašnje opozicione vođe (isti koji i sada sa izuzetkom Vukote Govedarice, vode opoziciju) na sastanku kod ministra unutrašnjih poslova Lukača, jedan drugom gurali olovku u ruku kao vruć krompir ko će potpisati da je organizator skupa!
Istovremeno na Trg Krajine su dovedeni neki drugi ljudi da daju podršku Miloradu Dodiku i aktuelnom režimu. Na tom skupu se okupljenima obratio sin Ratka Mladića, pa je opozicija valjda „poentirala“ što su na svoju binu izveli kći Radovana Karadžića.
U septembru iste godine Dodik je spremio novu igranku, neustavni referendum o Danu RS. Kao što je bilo i očekivano „opozicija“ je opet zagrizla mamac, sve pod motom „Srbuj makar slamu jeo“. Slama je servirana sedam dana poslije na lokalnim izborima na kojima je opozicija potučena do nogu. Izgubili su većinu opštine osvojenih samo četiri godine ranije.
I šta su iz svega naučili? Ama baš ništa. Niko od lidera opozicije, izuzev tadašnjeg predsjednika SDS-a Mladena Bosića, koji je podnio ostavku, nije pokazao ni trunku osjećaja krivice za poraz na izborima koji je bio logična posljedica pogubne politike.
PDP je bio u transu zbog pobjede u Kotor Varoši. A lider NDP-a Dragan Čavić u transu zbog transa.
Na proslavi neustavnog Dana Republike Srpske, Mladen Ivanić je postrojio „trupe“ ispred „Palasa“ u Banjaluci. Valjda da pokaže „srpsko jedinstvo“ s Dodikom i da odgovori na njegovo „zadirkivanje“ da nije „prava Srbenda“. Pa, zaboga, on je najveći badnjak unio u zgradu Predsjedništva u Sarajevu, pa srpsku trobojku, pa rekao Bošnjacima... Pa, Mladene, gdje su sada glasovi Bošnjaka iz Republike Srpske!? Recite slobodno da ste „ponosni“ što su za Vas glasali „samo Srbi“, bez obzira da li je to istina. Rekao je to i Dodik prije četiri godine, pa svojstveno vašoj opsjednutosti da se s njim takmičite u „srbovanju“ za očekivati je da prebrojite krvna zrnca vaših glasača. Kada ćete konačno prihvatit činjenicu da ni Republike Srpske nema, niti će je biti dok svaki njen građanin ne bude jednako važan!?
A niste je prihvatili.Pokazali ste vi iz opozicije to i 2016. pravljenjem besmislenih „svesrpskih“ koalicija u Srebrenici i Brčkom....
I evo dođe još jedna izborna godina. Savez za promjene postade Savez za pobjedu, a u njemu kao i do sada sve po starom. Samo lider SDS-a Vukota Govedarica, nov, mlad čovjek, bez mrlje u prošlosti i gotovo ikakvog uticaja u stranci na čijem je čelu. Jedino bi mu pozavidio formalni lider PDP-a Branislav Borenović, koji od 2016. nije bio u stanju ni istjerati opskurnog Branu Žunića iz stranke i fotelje koju mu je SNSD dao u Prnjavoru. Mladen Ivanić okružen savjetnicima koji maštaju da budu savjetnici Dodiku. Sakan, Đerić, Tešanović... možda i ostvare svoj san, evo im prilike. Od pet aktivnih članova stranke Čavić ima punu kontrolu nad samim sobom. Jedino su Đorđić i Mihajlica u svojim strankama zadržali punu kontrolu nad kompletnim članstvom, jer se nisu imali s kim razići, zato valjda njihov glas u organima SzP vrijedi isto kao Vukotin i Borenovićev.
Desio se slučaj ubistva banjalučkog studenta Davida Dragičevića. Građani okupljeni u grupu „Pravda za Davida“ iz dana u dan na Trgu Krajine, nazvanom Davidov Trg, pružaju podršku majci Suzani i ocu Davoru da se otkrije istina o smrti njihovog djeteta i krivci izvedu pred lice pravde.
Opozicija, čast pojedincima, se mjesecima, kolebala kako će se odnositi prema građanskom pokretu u što je vremenom prerasla „Pravda za Davida“. Uz stidljivo pojavljivanje na skupovima, koje su pojedini „opozicione“ vođe vješto izbjegavali pod izgovorom „nećemo da miješamo politiku“. Poentirali su učešćem u Anketnom odboru koji se bavio ovim zločinom, ali u koji ih je gurnula vladajuća većna. Međutim, po logici „na mostu dobio na ćupriji izgubio“, i taj uspjeh je bio kratkog daha.
Umjesto da, nakon što je skupštinska većina odbila izvještaj Anketnog odbora, napuste Paralament, koji odavno to nije, u jeku predizborne kampanje pristali su na novo valjanje po blatu i Dodikov „igrosrb“ – Rasprava o izvještaju o dešavanjima u Srebrenici u julu 1995. koji je Vlada RS usvojila prije deceniju i po.
I šta sad ostaje opoziciji – kukumakanje kako su izbori pokradeni, „svesrpski“ zagrljaj sa mafijaškim režmom, koji bi rasprodao i vlastitu djecu, nakon što je uništio i rasprodao sve što se uništiti može, ili možda čekati šta će oni što su sa istim tim režimom godinama žarili i palili, ali u dresovima opozicionih stranaka, reći!?
U ostalom, ako su izborni pokradeni, a mnogo toga kaže, da jesu, onda su u toj krađi i trgovini voljom građana, učestvovali i pomagači iz nutra, upravo ovi što bi s Dodikom „srbovali“, dok narodu „slamu serviraju“. Valjalo bi ispitati šta su radili posmatrači koje su oni imenovali na biračka mjesta i njihovi članovi biračkih odbora. Valjalo bi ispitati i ko je sve iz opozicije, pravio dilove sa vladajućim po principu – pusti mene da kradem glasove za poslanički mandat, a vi kradite za Dodika i Željku. Valjalo bi, ali nema ovaj narod više vremena za to. To vrijeme je davno iscurilo i ne treba nam ničije pravdanje ni „palmuđenje“. Vrijeme da se kaže „pešu peš, a papku, papak“, je odavno otkucalo.
Autor: impulsportal.net
