Prije tačno dvadeset i četiri godine, 01. oktobra 1991, otpočele su prve ratne operacije na teritoriji Bosne i Hercegovine. U selu Ravno kod Trebinja. Bio je to početak rata oko Dubrovnika.
Piše: Miljan Kovač
Glavnu riječ, u istočnoj Hercegovni su vodile, puške, bombe, haubice, i kamiondžija Božidar Vučurević, gradonačelnik Trebinja. Neko je bombardovao gelerima, a neko izjavam o izgradnji “ljepšeg i starijeg Dubrovnika”, od kojih se sada rado ograđuje. Ali sjećanja lako ne blijede. Još teže blijede posljedice koje izaziva kratka pamet i otrovan jezik.
Bile su to krvave devedesete.
Danas je teško i zamisliti da postoje oni koji se tih nesrećnih devedesetih rado sjećaju. Ali, "nekome rat, a nekome brat", kaže narodna mudrost. S druge strane, iskustvo kaže, "Ko se rado sjeća devedesetih, taj ne bi volio da mu se provjerava porijeklo imovine". Je li teško pogoditi od kakvog su značaja mračene devedesete ovima koji su ljetos osnovali "Izvornu Srpsku demokratsku stranku 1990" ? Među njima, opet, Vučurević. Rame uz rame sa Krajišnikom, Kerovićem, Vidovićem, Popovićem, Dunjićem… i uz svesrdnu podršku, Milorada Dodika, velikog nostalgičara za njemu "zlatnim devedesetim".
Andrić je govorio o onim, vremenima, kada "pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati". Koliko li traju ta vremena? Ovdje su počela prije četvrt vijeka. Sjećam se tog početka…
Bilo je proljeće ’92. Rat je bio svuda oko nas i u nama. Miris krvi i baruta i kolektivno ludlo smiješano od histerije, straha, mržnje, sumanutih ideja…
Nekoliko mjeseci ranije, početkom oktobra ’91, jedinice JNA su zauzele selo Ravno kod Trebinja. Tog oktobra su kroz Nevesinje prodefilovale jedinice Užičkog korpusa JNA, ali uglavnom popunjene crnogorskim rezervistima. Vladala je histerija, hiljade ljudi je dočekalo kolonu. Pjevalo se, skandiralo, ali i šenlučilo. Ispred Srednjoškolskog centra je došlo do psovki i guranja među starijim učenicima Srbima i Muslimanima. Profesori su zaustavili veći incident. Ipak, učenici, Muslimani narednih dana nisu dolazili u školu. Grad je tih dana i mjeseci bio preplavljen uniformama raznih boja i oznaka… Sve je bilo u znaku rata, ali ovdje se ipak nije još ginulo, ni u susjednom Mostaru, gdje će krv pasti početkom aprila ’92.
Nesreći koja je uslijedila prethodile su zloslutne i gromoglasne najave te nesreće…
Tog martovskog dana, punog napetosti, zvonio je kraj poslednjeg časa. Baš kao da je oko nas sve u najboljem redu jurili smo prema centru. Tek na trgu smo shvatili da se nešto dešava. Bila je velika gužva. Preovladavaju ljudi u uniformama, raznih boja i dezena. Masa se naguravala na vrata novotvorene kafane "Ravna gora". Nismo znali šta se dešava, a naša znatiželja je bila neizdrživa. Gurali smo se i progurali. Unutra više ljudi stoji nego što sjedi. Samo prazan prostor između tri sastavljna stola desno od šanka u koja svi bulje "kao da igra mečka". Igrale su se međutim neke druge igre. A i pjevalo se. Neke od "pjevača" smo već upoznali prethodih dana u informativnim emisijama. U centru pažnje bio je Vojislav Šešelj, lider Srpske radikalne stranke i samozvani vojvoda. S njegove lijeve strane sjedio je Krsto Savić, predratni komandir Stanice milicije u Nevesinju, a tada ministar unutrašnjih djela tzv. "SAO Hercegovine", (sada osuđenik za ratne zločine na izdržavanju kazne). Sa "vojvodine" desne strane predsjednik Skupštine opštine Trebinje Božidar Vučurević. Oko njih plejada beznačajnih lokalnih novokomponovanih moćnika. Pjevaju neke čudne pjesme. Vučurević započinje. Vjerovatno i smišlja tekstove tipa, "Milošević Slobodane, nedaj srpstvo da propa’ne…" Smijali su se, pjevali, vrištali… Prvi put sam osjetio gadnu jezu i strah da tek dolaze strašna vremena. Šok će međutim tek uslijediti.
Izađoše svi ispred kafane. Onaj narod koji nije uspio da se nagura u kafanu sjatio se oko njih. U jednom trenutku muva se ne čuje. Šešelj uze riječ. Nije bilo ozvučenja, ali bio je jasan i glasan kao da govori u megafon. "Istovijske gvanice Velike Svbije su do Kavlobaga, Ogulina..." Zvučao je komično zbog svoje govorne mane. Ipak nije nam više bilo do smijeha. "Ša to pričate vojvodo!?" Povika čovjek u unifrmi JNA. Sve zamuknu i okrenu se ka tom čovjeku. I "vojvoda" ga je zbunjeno gledao. "O kakvim vi to granicama pričate, nama je danas u Mostaru naređeno da sve jedice sa zapadne obale Neretve povučemo na istočnu…a vi pričate o nekim granicama kod Karlobaga?"
Nije se "vojvoda" baš snašao da odgovori na ovu upadicu. Nastavio je "tamburati" po svojoj, do danas bezbroj puta čuvenoj matrici. A onda riječ uze Vučurević, zabrunda iz sve snage: "Mene bi sramota bila da preživim ovaj rat!" Prolomi se gromoglasan aplauz, povici oduševljenja…
Čemu se ta nesrećna masa divila? Ludilu, trebinjskog šofera, kojeg je haos koji je zavladao doveo u poziciju da o nečemu odlučuje? Odgovor na ovo pitanja nisam pronašao. Zato nažalost, znam, da mnogi među onim koji su aplaudirali ovoj "mudrosti" više nisu među živima. Neki su samo par nedjelja poslije izgubili živote. Za razliku od njih Vučurević se osramotio. Živ i zdrav, ali sramotu dobro naplati. Stekao je kamiondžija i akademsko zvanje.
Prepričava se anegdota kako je na pitanje, koji je fakultet u Prištini završio devedeset i neke, odgovorio: "Pravni ili ekonomski nisam siguran, moram pogledati u diplomu!" Šta god da u diplomi pisalo, Vučurevića je poslije ratne, i poratna sreća dobro poslužila. Naročito na poslovno-političkom planu, bez obzira da li je dil dogovaran sa braćom Alijagić, njegovim ratnim zamjenikom, a onda nasljednikom Dobroslavom Ćukom, ili sa Krajišnikom, ili sa Dodikom. Kada zatrba, Božo posegne u džep i mahne članskom kartom SDS-a, broj 001, kakve imaju još najmnje tri osnivača "Izvornog SDS-a 1990". Ali Božo za to ne mari, on i dalje tjera po svome, dok, "pametni šute".
Impulsportal
