Nakon nedavnih napada u Parizu, europske desničarske stranke požurile su s insinuacijama da su sirijske izbjeglice krive za napade i pozivima na striktnije imigracijske i granične kontrole. Ali i prije napada, neke europske vlade već su manevrirale kako bi spriječile izbjeglice da uđu u njihove zemlje.
Asterina kuća u južnoj Eritreji bila je obojana u bijelo i tirkizno. Prozori su gledali van na travnjak gdje su se njezine četiri kćeri mogle igrati, a magarci pasti. Njezin otac dobio je dozvolu od vlasti za izgradnju kuće 2002. godine, počeli su je graditi 2013. godine. Ali, ovog rujna, vojska i gradske vlasti došle su i sprejem napisali ogromno X na pročelju. Aster je skupila djecu i otišla prije nego su buldožeri probili zidove kuće. Od njihovog doma nije ostalo više od nekoliko cigli.
Dok ogroman broj Eritrejaca bježi iz svoje zemlje, režim Isaiasa Afwerkia masovno se osvećuje njihovim obiteljima. Vlasti od obitelji odbjeglih traže odštete - svako dijete po 50.000 nafkasa (oko 3.000 dolara). Obitelji koje ne mogu platiti, idu u zatvor. U novije vrijeme, vlasti im demoliraju kuće i oduzimaju imovinu.
„Žele kazniti ljude“, kaže Asterin brat, Fikru (31), koji je nedavno došao iz Ženeve nakon sedam godina snalaženja po europskim zemljama kao izbjeglica. Fikru, koji mi je i ispričao Asterinu priču, kaže da su njihova druga braća slala novce iz inozemstva da se kuća izgradi.
Stručnjaci za Eritreju kažu da predsjednik Afwerki treba konstantan broj mladih ljudi kako bi mogao održati svoju policijsku državu. U Izvještaju UN-ove komisije za Eritreju do detalja je dokumentiran proces režimske „regrutacije na neodređeno vrijeme“. Vojska regrutira i djecu mlađu od 15 godina, muči vlastite pripadnike i provodi sistemsko seksualno nasilje nad ženama. Ali bez obzira na zaključke Izvještaja o mogućim zločinima protiv čovječnosti i nedavno priznanje eritrejskog državnog službenika novinaru Wall Street Journala da režim zaista provodi torturu - neke zemlje i desne političke stranke u Europi trude se poslati Eritrejcima poruku - Ne dolazite više ovdje.
Nakon nedavnih napada u Parizu, europske desničarske stranke požurile su s insinuacijama da su sirijske izbjeglice krive za napade i pozivima na striktnije imigracijske i granične kontrole. Ali i prije napada, neke europske vlade već su manevrirale kako bi spriječile izbjeglice da uđu u njihove zemlje. Ljudi iz Eritreje u zadnjih nekoliko godina predstavljaju jednu od najvećih izbjegličkih skupina i jedna su od primarnih meta onih koji bi htjeli zatvoriti europska vrata.
Napori da se eritrejske izbjeglice isključe iz Europe počeli su u Danskoj prije nešto više od godinu dana. Sredinom 2014. godine, danska imigracijska služba pokrenula je veliku istragu nakon što je primijećen dramatičan porast broja tražitelja azila iz ove afričke zemlje. Istraga - temeljena prvenstveno na anonimnim intervjuima u glavnom gradu, Asmari - proglasila je da su se uvjeti dovoljno poboljšali i da ljudi iz Eritreje više ne bi trebali moći dobiti izbjeglički status u Danskoj.
Organizacije za ljudska prava odbacile su ovaj izvještaj, a dva čovjeka koja su na njemu radila dala su ostavku, uz priznanje da su bili pod pritiskom omogućivanja usvajanja strožih procedura dobivanja azila. Nakon javnog pritiska, danska je vlada objavila da će ljudi iz Eritreje i dalje moći dobiti azil, ali izvještaj je ostao.
Nakon toga, u ožujku ove godine, Velika Britanija je promijenila pravila dobivanja azila za Eritrejce, koristeći upravo ovaj danski izvještaj kao glavni izvor - postotak dobivanja azila pao je sa 73 na 29 posto.
I norveško ministarstvo pravde objavilo je 6. studenog preko Facebooka da će pooštriti svoje uvjete dobivanja azila. Upozorili su afganistanske tražitelje azila da postoji mogućnost odbijanja zahtjeva i deportiranja u Kabul, a spomenuli su i napore vođenja dijaloga s eritrejskim vlastima kako bi se dobile „diplomatske garancije sigurnog povratka eritrejskih izbjeglica“.
Većina europskih zemalja temelji svoju volju za dijalog s režimom Isaiasa Afwerkia na nesigurnim pokazateljima da će njegova vlada prestati s praksom vojne službe na neodređeno vrijeme. Ipak, stručnjaci tvrde da nema dokaza koji bi potvrdili ove tvrdnje: „Nisam primila nikakvu informaciju iz pravca eritrejske vlade da više neće provoditi praksu regrutacije na neodređeno vrijeme", kaže posebna UN-ova izaslanica za Eritreju, Sheila B. Keetharuth: „Čula sam iz drugih izvora, uključujući diplomatske, da će eritrejska vlada 'novounovačene' puštati nakon 18 mjeseci provedenih u službi. Ipak, oni na koje se to odnosi nisu dobili nikakvu potvrdu da će biti pušteni niti su njihovi roditelji obaviješteni.“
Keetharuth napominje da uopće nije bilo razgovora o demobilizaciji onih koji su već u službi neko vrijeme - neki od njih više od 15 godina. Tražila je već četiri puta dozvolu da uđe u Eritreju kako bi neovisno procijenila situaciju u zemlji, međutim, viza joj je svaki put odbijena.
Facebook post norveškog ministarstva pravde od 6. studenog, najnoviji je potez ministarstva koje vodi ministar iz desne Progresivne stranke. U Norveškoj je trenutno 13.246 eritrejskih tražitelja azila i bili su najbrojnija skupina dok ih ove godine nisu premašili Sirijci. Ipak, norveške prakse dobivanja azila se još nisu promijenile; 99 posto osoba iz Eritreje koje su u 2015. godine zatražile azil, su ga i dobile.
Međutim, u lipnju ove godine državni tajnik Ministarstva pravde i javne sigurnosti, Jøran Kallmyr, posjetio je Asmaru kako bi s tamošnjom vladom razgovarao o „dogovoru za povratak“, nakon što je javno najavljivao kako bi Norveška mogla promijeniti azilantsku politiku prema Eritrejcima. Nakon posjeta Kallmyr je izjavio da je „Eritreja izgubila ogroman dio svoje mlade populacije zbog europske azilantske politike“. Njegova je izjava odjeknula jer je potvrdila ono što Afwerki već dugo tvrdi, a to je da njegov režim nije odgovoran za egzodus.
„Ovakva vladina priopćenja definitivno služe za slanje signala eritrejskim tražiteljima azila da ne dolaze u Norvešku“, kaže Florentina Grama, savjetnica organizacije za tražitelje azila u Oslu. Grama kaže da se većina Eritrejaca prijavljuje po osnovi vojne regrutacije na neodređeno vrijeme, ali i nekolicina zbog vjerskog progona. Naime, eritrejska vlast priznaje samo četiri religije: pravoslavnu, katoličku i evangeličku crkvu Eritreje te sunitski islam. Oni koji prakticiraju druge religije moraju prijaviti svoje aktivnosti vlastima i suočavaju se s mučenjima i zatvaranjima.
Preko već godine dana, EU tiho surađuje s eritrejskim vlastima po pitanju smanjivanja migracija iz te zemlje i poziva na „promociju održivog razvoja u državama porijekla...“ U listopadu ove godine, iz Europskog razvojnog fonda objavljeno je da se razmišlja o pomoći Eritreji s paketom od 229 milijuna dolara za ekonomski razvoj kako bi se ljudima stvorila alternativa migraciji. Prema službenim EU izvorima, financiranje će pomoći u smanjivanju siromaštva i značiti „direktnu dobrobit za populaciju“. Takav pristup naizgled ignorira činjenicu da većina Eritrejaca navodi da su otišli iz zemlje kako bi izbjegli režimsko kršenje ljudskih prava.
Ali, nova istraživanja pokazuju da humanitarna pomoć ne smanjuje migracije iz siromašnih zemalja - nego upravo suprotno. Michael Clemens iz Centra za globalni razvoj iz Washingtona, u svojoj nedavnoj studiji ustvrdio je da i ljudi iz siromašnih zemalja koji počnu zarađivati više i dalje odlaze u visokim postotcima: „Veći ekonomski razvoj je povezan s većim brojem migracija, ne manjim, sve dok zemlja ne dosegne status srednje razvijenosti, kaže Clemens. „Politički je zgodno imati alternativni narativ prema kojem će novac od humanitarne pomoći nekako pomoći Eritreji da postane poželjno mjesto za život, ali to je upravo suprotno dokazima koje o tome imamo“.
Nedavni europski samit u Valleti pokazao je da će EU nastaviti s ovakvim raspoloženjem i s ovakvom politikom prema izbjeglicama, kao i s pokušajima „razvojnog financiranja“ kako bi se natjeralo afričke zemlje poput Eritreje da dopuste povratak odbijenim tražiteljima azila.
Clemens tvrdi da europske zemlje imaju alternativu svojem trenutnom pristupu eritrejskim i drugim izbjeglicama kroz fleksibilnu regulaciju njihovog statusa i osiguran smještaj novopristiglih: „Kada uložite u izbjeglice, pretvaraju se u nevjerojatan izvor prihoda“, kaže. „Oni su ekonomski resurs - ali ne na način da im se zabrani rad ili da ih se zatvori u kampove“.
U listopadu sam razgovarala s Hayatom, 16-godišnjim dječakom iz Eritreje koji je nedavno stigao u Švicarsku. Kako bi došao tamo, morao je putovati danima preko Sahare, stiješnjen u kamionu s drugim izbjeglicama. Dvoje ljudi iz njegove grupe je poginulo kad se kamion prevrnuo; jedna od njih je bila i 16-godišnja trudna djevojčica. Zbog nezgode grupa je četiri dana bespomoćno stajala na zasljepljujućoj vrućini. Kasnije je Hayat bio prisiljen živjeti u podzemnim špiljama u Libiji dok je njegova grupa preprodavana od jednog do drugog krijumčara.
„Jako sam se bojao“, kaže Hayat. „Ali stariji ljudi su se brinuli za mene. Davali su mi dio svoje hrane, vode i nade. Nedostaje mi moja obitelj, ali sam zbog vlastitog života sretan da sam tu“.
Europske zemlje pomogle su u stvaranju UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica, 1951. godine, jer su zbog posljedica Drugog svjetskog rata shvatile da ljudi koji bježe od progona zaslužuju zaštitu. Prepoznale su, također, i pravo ljudi da se ne vraćaju na mjesto gdje im je ugrožen život i sloboda. U zadnjih nekoliko mjeseci, to pravo je stavljeno u opasnost tako što europske zemlje manipuliraju sistemima azila zbog čega je postalo bitnije gdje bježiš nego od čega bježiš.
Piše: Caitlin L. Chandler, The Nation
Prevela: Jelena Svirčić, Lupiga
