Talijanska vlada se upustila u frontalni sukob s “rigidnim” radnim zakonodavstvom koje navodno ugrožava konkurentnost te zemlje na europskom tržištu i proizvodi masovnu nezaposlenost. Nadaleko hvaljeni “uspjesi” na tom polju drastično su povećali nesigurnost zaposlenja, uz minimalno smanjenje broja nezaposlenih. Usprkos tome, fleksibilizaciju radnih odnosa vladajući i dalje vide kao jedinu opciju
Andrea Fumagalli
Talijanski premijer Matteo Renzi voli se predstavljati kao moderan i inovativan političar. Njegova reforma tržišta rada trebala je osloboditi zemlju zastarjelih metoda i smanjiti nezaposlenost. Međutim, mjere koje je njegova vlada usvojila kako bi potakla zapošljavanje, poznate pod imenom “Jobs Act”, samo su dodatno pogurale logiku starih liberalnih načela.
Fleksibilizacija talijanskog tržišta rada započela je 1983. godine, kada su socijalni partneri (sindikati, organizacije poslodavaca i ministarstvo rada) potpisali ugovore Scotti.1 Osim što su ograničili usklađivanje plaća s cijenama, uveli su i prvi atipični ugovor – na određeno vrijeme, namijenjen mladima: “ugovor o stručnom osposobljavanju”. Otada su brojni zakoni toliko širili lepezu dostupnih ugovora da ih danas postoji više od četrdeset. Zakon Treu iz 1997. godine legalizira privremeni rad, a reforma Biagi-Maroni iz 2003. uvodi podizvođačke ugovore. Sistem vaučera, “bonova za rad” u bruto vrijednosti od deset eura na sat, uvodi se 2008. godine i uglavnom se koristi u sektoru s niskom ili nikakvom stručnom spremom. On omogućuje poslodavcima regrutaciju radnika bez potpisivanja ikakvog ugovora o radu pa radnici, pored očigledne nesigurnosti radnog mjesta, bivaju uskraćeni za prava plaćenog bolovanja, godišnjeg odmora i sl. Diverzifikacija tipova ugovora popraćena je mjerama koje povećavaju moć poslodavaca. Među najnovijima su zakon nazvan “vezani rad” (collegato lavoro), izglasan 2010. godine, koji zaposlenicima ograničava mogućnost tužbe poslodavca u slučaju povrede prava, i zakon Fornero (iz 2012.) koji olakšava davanje otkaza iz ekonomskih razloga.
Reforme koje je 2014. i 2015. godine proveo Renzi nastavljaju ovim putem. Štoviše, možda čak i dovršavaju taj historijski razvoj, budući da institucionaliziraju prekarnost. Ugovor o radu na neodređeno (URN) “s rastućom zaštitom” (na snazi od 2015. godine) nema naročito veliku zaštitu ni dugotrajnost. U prve tri godine poslodavac ga može raskinuti u bilo kojem trenutku i bez opravdanja, a jedina mu je obaveza isplaćivanje otpremnine proporcionalne radnikovoj dobi. Čuveni članak 18. Radničkog statuta2 koji obvezuje poslodavca na objašnjenje svakog otkaza ”opravdanim razlogom” (ozbiljna pogreška, krađa, odsutnost i sl.) također je opozvan tijekom te tri godine. Ovaj koncept podsjeća na ugovor o prvom zaposlenju, osmišljen od strane francuskog premijera Dominiquea de Villepina 2006. godine, s jednom iznimkom: talijanski model se ne odnosi samo na mlađe od 26 godina, već na cjelokupnu radnu snagu.
Osim toga, Renzijeva vlada je deregulirala korištenje ugovora za rad na određeno. Od ožujka 2014. godine Polettijev zakon (nazvan po ministru radu Giulianu Polettiju) omogućuje poslodavcima da ga koriste bez ikakvog opravdanja i uz mogućnost obnavljanja do pet puta, bez pauze između ugovora. I to je ograničenje samo teoretsko: ne odnosi se na osobe, već na radna mjesta. Dovoljno je, dakle, na papiru mijenjati opis posla da se radnika doživotno osudi na nesiguran posao.
Zašto se u ovakvim uvjetima tvrtke prije odlučuju na ugovor o radu na neodređeno “s rastućom zaštitom” nego na obnavljanje ugovora na određeno? Odgovor je jednostavan: zbog financijskog interesa. Renzijeva vlada uvela je porezne poticaje zahvaljujući kojima tvrtke mogu ostvariti uštede do 8000 eura godišnje za svaki ugovor o radu na neodređeno potpisan u 2015. godini. S obzirom na nužnost štednje, zakon o stabilnosti iz 2016. godine snizio je ovu po državu iznimno skupu odredbu pa moguća zarada za poslodavce sada iznosi 3300 eura na godinu. Prema tome, Jobs Act je stvorio suprotan učinak: potpisati ugovor “s rastućom zaštitom” i potom otpustiti tog zaposlenika bez opravdanja postalo je isplativije od potpisivanja ugovora o radu na određeno. Radi se o čistom manipuliranju statistikom: korištenje ugovora na neodređeno umjesto onih na određeno umjetno povećava statistike o tzv. “stabilnom” zapošljavanju, dok nesigurnost i dalje raste.
Uvjeti slabog otpora
Renzijeve reforme nisu izazvale štrajkove ni prosvjede usporedive s pokretom protiv zakona El-Khomri u Francuskoj. Za razliku od susjedne države, Italija ima propisanu minimalnu plaću samo za profesije obuhvaćene kolektivnim ugovorima, što znači stalno opadanje broja radnika na koje se to odnosi (danas je to manje od 50 posto). Osim toga, ekvivalent francuskog “načela povoljnosti”3 u Italiji ne postoji: ništa ne potiče tvrtke da u svojim ugovorima zaposlenicima ponude bolje uvjete rada od onih u kolektivnim ugovorima, koji pak nisu nužno povoljniji od onih u zakonu o radu.4 Talijanski zaposlenici izloženi su i ucjenama svog poslodavca. Italija nema ekvivalent francuskog solidarnog radnog dohotka,5 čak ni u slučaju ponovnog uključivanja u svijet rada. Socijalni amortizeri namijenjeni su prvenstveno radnicima s ugovorima o radu na neodređeno, dok su mase prekarnih radnika naprosto prepuštene same sebi. Kombinacija ekonomske krize, slabih sindikata, stagnacije dohotka i pojačane kontrole od strane poslodavaca (Jobs act autorizira određene sisteme nadzora radnika riskirajući time povredu njihove privatnosti) objašnjava slabo pružanje otpora Jobs Actu.
Kako bi obranili ove reforme, Renzi i njegovi ministri koriste iste argumente koje se moglo čuti u prethodnoj talijanskoj vladi, kao i kod njihovih kolega konzervativaca u Njemačkoj ili socijalista u Francuskoj: “opuštanje” zakona o radu nužan je (i dostatan) uvjet za izgradnju moderne ekonomije i smanjivanje nezaposlenosti, posebice kod mladih. “Članak 18. je pravilo iz sedamdesetih godina za koje ljevica nije niti glasala. Mi smo u 2014. godini; to je kao da uzmete iPhone i pitate ‘Gdje se stavlja žeton za zvanje?’ ili da u digitalni fotoaparat pokušate staviti film”, procijenio je premijer.6
Vlada i većina medija Jobs Act prezentiraju kao neupitan uspjeh. “Pola milijuna radnih mjesta s ugovorom na neodređeno vrijeme [Državni zavod za statistiku] pokazuje da su polemike oko Jobs Acta apsurdne”, napisao je Renzi na svom Twitter profilu 19. siječnja ove godine. “S nama se porezi smanjuju, a zapošljavanje povećava”, piše 2. ožujka. Istina je da se u 2015. godini prvi put nakon ekonomske krize, koja je uništila oko milijun radnih mjesta, krivulja nezaposlenosti (lagano) obrnula; za 1,8 posto. Međutim, ovaj mali pomak prvenstveno se objašnjava fiskalnim poticajem za svaki potpisani ugovor o radu na neodređeno “s rastućom zaštitom”. Budući da je probni rok ovih novih ugovora tri godine, treba pričekati 2018. godinu da bi se donijeli zaključci, premda već možemo konstatirati da je smanjenje novčanih poticaja promijenilo trend stvaranja radnih mjesta. Broj ugovora o radu na neodređeno pao je za 77 posto u prvom tromjesečju ove godine, u odnosu na isti period prošle godine.7
Osim toga, smanjenje nezaposlenosti u 2015. godini maskira porast korištenja sistema vaučera, posebice u slabo kvalificiranim sektorima u kojima se zaposlenici smatraju lako zamjenjivima. U toj godini ovaj je sistem obuhvaćao 1,38 milijuna ljudi (za razliku od 25.000 ljudi u 2008.), a ukupno je bilo prodano 115 milijuna bonova (2010. je prodano 10 milijuna).8 Logično, stopa prekarnosti je također bila u uzlaznoj putanji: prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), u 2011. godini je 43 posto mladih Talijana bilo u nestabilnoj profesionalnoj situaciji, a u 2015. se taj broj povećao na 55 posto. Istovremeno je stopa nezaposlenosti u dobi od 15. do 24. godine porasla za 10 posto i tako prešla granicu od 40 posto. Prema tome, Italija se dobrano potrudila da uhvati korak s normama moderne ekonomije: “stupanj zaštite zaposlenja”, indeks kojim OECD mjeri “rigidnost” tržišta rada, ovdje se smanjio za trećinu u deset godina.
Otkako je došao na vlast, Renzi se fokusirao isključivo na politiku ponude. Uz Jobs Act, zakoni o stabilnosti iz 2015. i 2016. godine predviđaju smanjenje poreza tvrtkama i poreza na nasljedstvo, rezanje potrošnje lokalnih i područnih samouprava i privatizaciju određenih javnih usluga (u prometnom, energetskom ili poštanskom sektoru). Filozofija kojom se ove mjere vode je sljedeća:9 povećanje profita i smanjenje troškova automatski će dovesti do povećanja investicija, a time i do stvaranja radnih mjesta. Ova logika je uvelike pogrešna. Nezaposlenost u Italiji ne može se objasniti unutarnjom strukturom tržišta rada: ona je prije svega rezultat slabe potražnje jer nijedan poduzetnik neće preuzeti rizik povećanja proizvodnje ako se boji da njegovi proizvodi ili usluge neće pronaći svoje kupce. Renzijeva vlada nije učinila ništa kako bi na strukturnom planu potakla potražnju: nije uvela ni minimalnu plaću, ni reforme socijalne zaštite radnika s niskom plaćom, ni zajamčeni dohodak. Rezultat takve politike je stagnacija bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 2014. godine, kao i činjenica da omjer javnog duga i BDP-a ne pokazuje znakove smanjivanja, budući da se potonji ne povećava.
Mjere Jobs Acta dijele tržište rada na tri glavne cjeline, a svaka od njih postavlja nestabilnost kao normu. Prva cjelina odnosi se na mlade bez fakultetskog obrazovanja, koji u radno aktivno stanovništvo ulaze uglavnom s pripravničkim ugovorima (koji podrazumijevaju slabu zaštitu) i, sve češće, s vaučerima za rad (koji nude još manju zaštitu). U drugoj cjelini su mladi s višom i visokom stručnom spremom (sveučilišni prvostupnici i magistri). Za poticanje njihovog zapošljavanja vlada se oslonila na plan “Garancije za mlade”. Financiran od strane Europske unije i namijenjen državama s povišenom stopom nezaposlenosti, ovaj plan službeno pokušava poboljšati “zapošljivost” mladih nudeći im, uz pomoć regionalnih platformi koje okupljaju privatne i javne tvrtke, “pomoć pri uključivanju” prilagođenu potrebama tih tvrtki: društveno koristan rad (besplatan), staž (gotovo besplatan) i volonterski rad.
Prvi eksperiment proveo se 2013. godine, zapošljavanjem 700 osoba u sklopu Svjetske izložbe u Milanu (povrh 18.550 volontera), nakon čega se ovaj model prenio na nacionalnu razinu.10 Dosad je obuhvatio 600.000 mladih, koji su time na jeftin način maknuti iz statistike nezaposlenosti. I naposljetku, treća cjelina odnosi se na ostatak radnika (od 30 godina i više), koji imaju opciju neprestanog obnavljanja ugovora o radu na određeno ili ugovora o radu na neodređeno “s rastućom zaštitom”, sve do ulaska u mirovinu. Samo oni zaposlenici za koje se utvrdi da su efikasni i čija je ekspertiza neophodna tvrtki, mogu računati na stabilnost i pouzdanost radnog mjesta.
Besplatni rad, osnažen “ekonomijom obećanja”11 koja vječito odgađa stabilno i plaćeno zaposlenje, postao je nova fronta deregulacije talijanskog tržišta rada, a tome svjedoči i plan “Garancije za mlade”. Renzijeve reforme zacementirale su prekarne odnose u području rada, istovremeno ih poopćujući i postavljajući ih na strukturnu razinu. Rast prekarnosti jedan je od glavnih uzroka ekonomske stagnacije Italije, a upravo se stagnacija koristi kao opravdanje za uvođenje mjera koje povećavaju prekarnost radnih odnosa.
S francuskoga prevela: Blanka Rubić
