Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Putin traži balkanske saveznike i, još više, vjerne sljedbenike. Ekonomske i energetske dimenzije su upravo u tome najizraženije u korumpiranju, ucjeni ili podmićivanju ključnih političkih figura.
Piše: Janusz Bugajski
Bosna i Hercegovina je postala geopolitički talac Moskve na Balkanu. Kremlj Vladimira Putina razvio je široku lepezu alata u izvođenju svoje antizapadne ofanzive, a više ih je sada raspoređeno na Zapadnom Balkanu kako bi se Bosna i Hercegovina zadržala u statusu zamrznute države s neriješenim unutrašnjim sukobom, koji se može potaknuti u korist Rusije.
Zapadni lideri traže stabilnost i sigurnost na Zapadnom Balkanu iako nekoliko država smatraju nespremnim za članstvo u EU. Nasuprot tome, Moskva podržava nestabilnost i nesigurnost, jer joj to pomaže u postizanju četiri glavna cilja.
Prvo, može proširiti ruski geopolitički doseg. Historijski gledano, Balkan je odskočna daska prema Jadranu i Sredozemlju i ulaz u centralnu Europu. Utjecaj Moskve na balkanske vlade, uključujući i one u Srbiji i bosanskoj Republici Srpskoj, njena uloga u višenacionalnim formatima (kao što je Vijeće za provedbu mira u Bosni) i njeno vojno prisustvo (kao u Srbiji) pružaju joj rastući regionalni utjecaj.
Drugo, Moskva želi razbiti koheziju Zapada. Podsticanje sukoba na Balkanu ne samo da doprinosi nestabilnosti regije, već slabi i jedinstvo Zapada. Jedan od nedavnih primjera bila je i ponuda za razmjenu teritorije između Srbije i Kosova koju je podržala Moskva, a prihvatili i neki zapadni dužnosnici. Već je i sama rasprava o podjeli stvorila razdore u regiji i između zapadnih vlada. Raspirivanje lokalnih sporova može pomoći Moskvi u potkopavanju jedinstva Saveza i naglašavanju neorganizovanosti zapadne politike. Neriješeni sukobi i statusi pojedinih država također omogućuju Kremlju da tvrdi da NATO nije uspio stabilizirati regiju.
Treće, Kremlj želi ukloniti američku prisutnost na Balkanu. Glavni razlog opstrukcije širenja NATO-a je sprečavanje razmještanja američke vojske i isključivanje bilo kakvih čvrstih sigurnosnih garancija. Moskva preferira da se balkanske države ne pridruže Savezu, jer to pojačava ulogu Washingtona u odbrani Evrope. Također, Moskva želi potvrditi ono što Kremlj vidi kao svoje "legitimne interese" u udjelu u arhitekturi evropske sigurnosti. U praksi, takvi prijedlozi dovode u pitanje postojanje NATO-a, što je vidljivo i u prijedlogu Evropskog ugovora o sigurnosti, kojeg je Moskva sastavila nakon invazije na Gruziju 2008. godine. U tom se prijedlogu tražilo da Rusija garantuje sigurnost istoka Evrope. Sve su uključene države to odbacile, ali osnovni ciljevi revizionizma Kremlja ostali su ipak nepromijenjeni.
I četvrto, Putin traži balkanske saveznike i, još više, vjerne sljedbenike. Ekonomske i energetske dimenzije su upravo u tome najizraženije u korumpiranju, ucjeni ili podmićivanju ključnih političkih figura. A ti političari mogu pomoći Kremlju tako što će potaknuti međuetničke sukobe, suprotstaviti se zapadnim inicijativama i podržati Moskvu na širem međunarodnom prostoru.
Poslovna ulaganja Moskve usmjerena su na maksimalan politički učinak. Rusija se snažno učvrstila u Srbiji kupovinom energetskih kompanija, zasićenjem medijskog prostora, političkom korupcijom i vojnom prisutnošću u svom samozvanom "humanitarnom centru" u Nišu. Srbija i Bosna i dalje su 100% ovisne o Gazpromu u isporuci plina i malo su učinile na diverzifikaciji izvora putem drugih regionalnih interkonektora ili alternativnih ugovora o uvozu s ne-ruskim dobavljačima. Srbija je potpisala memorandum o razumijevanju s Mađarskom o nastavku TurkStream-a, dok je Srbijagas najavio da će se ovaj plinovod proširiti na Republiku Srpsku, a možda i na Federaciju BiH.
Neadekvatna privatizacija također je ostavila većinu bosanskohercegovačkih naftnih preradjivača u rukama ruske državne kompanije Zarubezhneft. Umjesto da ulažu svježi kapital u naftnu industriju BiH, ruske su kompanije izvukle novac iz RS-a i dovele industriju do ruba bankrota. Ovakvi manevri pružaju Moskvi još veću prevagu nad Banjalukom u pritisku na vladu da sklopi nove poslove u korist Kremlja.
Zagreb je također koristan Rusiji za održavanje Bosne van ravnoteže. Nacionalisti u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i u Hrvatskoj i u Bosni prisutnost Rusije vide kao priliku za potkrepljivanje svojih zahtjeva za treći hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini. Doista, srpski i hrvatski čelnici su našli zajednički interes da sarađuju u slabljenju centralne vlasti u Sarajevu.
Moskva dosljedno brani kvazi-separatistički srpski entitet u Bosni i Hercegovini na međunarodnoj sceni i mogla bi podržati direktnu secesiju. RS je vrijedna za Moskvu kao klin usred Balkana, protiv proširenja NATO-a i proširenja EU. U najgorem slučaju, Moskva bi mogla potaknuti Banjaluku da proglasi nezavisnost, kako bi testirala odlučnost Zapada. Ako bi se diplomatski i vojni odgovor Zapada pokazao slabim i podijeljenim, Rusija bi mogla priznati novu državu, kao što je to bio slučaj s Abhazijom i Južnom Osetijom na okupiranim teritorijama Gruzije.
Rusija bi također mogla uvući Srbiju i Hrvatsku u sukob oko Bosne i Hercegovine i dodatno distancirati Beograd od članstva u EU. To bi imalo negativan utjecaj na sve susjedne države, a moglo bi mobilizirati i radikalizirati razne populacije, uključujući i Bošnjake, oko svog nacionalnog identiteta, državnosti i teritorija. Kremlj bi tada zasigurno eksploatisao i iskoristio sukobe koji bi uslijedili.
*Janusz Bugajski je stariji partner u Centru za analizu evropskih politika (CEPA) u Washingtonu. Njegova nedavna knjiga, čiji je koautor Margarita Assenova, nosi naslov „Euroazijska disunija: Ranjivi bokovi Rusije“, u izdanju Fondacije Jamestown, Washington DC.
