Heni Erceg
U općoj desničarskoj izbezumljenosti zbog mogućeg izbornog poraza septička jama je otvorena, smrad kulja, aktualna predsjednica kaže kako je sigurna da je „poginulima drago da su poginuli za Hrvatsku“, odvratno čak i za nju koja je pet godina mahom iskoristila za upadanje u sportske svlačionice, ljubljenje s nogometašima, druženje s mafijašima i ratnim zločincima, poručivala biračima neka se isele ako im se ovdje ne sviđa, uživala u nasilju nad migrantima, blebetala uglavnom gluposti i svejedno, unatoč trudu, otvorenom preziranju antifašizma i proustaškoj retorici, nije pobijedila u prvom krugu izbora.
Piše: Heni Erceg (Mladina)
Strašan se problem pojavio u Splitu. Gradska je vlast naime dobila nalog od desničarske središnjice da hitno pronađe nekog „borca za hrvatsku stvar“ i još hitnije mu podigne neki spomenik, jer stvari s predsjedničkim izborima ne stoje dobro. To jest u Splitu je u prvom krugu aktualnu predsjednicu pobijedio kandidat socijaldemokrata i ljevice, kao i u Rijeci i Zagrebu, dakle velikim urbanim središtima. Dovoljno za paniku i mobilizaciju na bazi odanosti hrvatskoj stvari, najbolje onoj od prije sto godina. Ta uvijek pali. Gradski su oci, naročito gradonačelnik, inače pudl šefice države, sve lupajući se po glavi, jaukali jer kako u Splitu pronaći nekog validnog ustašu, onako svoga, autentičnoga, kad se zna da ih je u tom gradu, u drugom svjetskom ratu bilo tek na prste jedne ruke, budući je Split bio duboko antifašistički, u partizanima je bilo čak 12.000 Splićana, izginulo ih je skoro 4 tisuće, a u gradu je u Narodnooslobodilački pokret bilo uključeno 15.000 građana. Kako sad u kratkom razdoblju do drugog kruga izbora, u kojemu aktualna predsjednica može lako popušiti, pa će tu funkciju „zauzeti komunisti“, kako je panično upozorio jedan stari hadezeov jastreb, inače i sam jednom član Komunističke partije, baš kao i većina današnjih članova vladajuće stranke, kako dakle tako, navrat-nanos, pronaći nekog uzornog borca za Hrvatsku, ustašu to jest, pa pokazati glupom narodu da samo jedna partija oduvijek zna što je za Hrvatsku najbolje? A to svakako nije komunistička bagra koja je još onomad za jedini cilj imala stvoriti Jugoslaviju i zatrti svaki spomen na Nezavisnu državu Hrvatsku, kao „izraz vjekovne težnje Hrvata za svojom državom“. Makar i fašističkom. Never mind! Samo da je naša, etnički čista, mržnjom protkana.
Elem, sjatili se šefovi splitskog HDZ-a u gradski arhiv ne bi li pronašli nekog ustašu među njih pedeset koliko ih je bilo u okupiranom Splitu 1944., pa listali, listali prašnjave papire, nervozni i zgranuti pred tim gadnim povijesnim faktima o Splitu kao antifašističkom gradu, koji bi to opet mogao postati. Samo ako predsjednik države postane taj, taj „komunista“… I onda odjednom, na ludu radost predsjedničinog pudla i šefa splitskog HDZ-a, ugledaše, već posve očajni, dokument s imenom Frane Tente. Koji se 1944., kao šesnaestogodišnjak, upisao u ustašku mladež, misleći valjda da se tamo igra balun, i postao jedan od desetak članova te veličanstvene organizacije. Pa počeo po Splitu lijepiti slike vođe nacističke marionete Hrvatske, pa ga je policija hapsila, pa puštala, e da bi onda zajedno s još nekolicinom mladih ustaša 1947., na šestu obljetnicu osnivanja krvave NDH, odlučio skinuti s vrha Marjana jugoslavensku zastavu i objesiti ustašku. Nije mali Tenta međutim ni sudjelovao u akciji zastava, valjda je zaspao baš toga jutra, ali je svejedno uhapšen, te zbog svih prijašnjih ustašluka osuđen na zatvor gdje je nakon nekog vremena umro. Jer se u jugoslavenskim kazamatima toga doba dakako umiralo, jer tadašnji komunisti nisu praštali, a nisu ni obilovali pameću dostatnom da od bezveznih ustaša ne rade narodne martire.
Uglavnom, sudbina Tente tragična je i glupa, a slična bi bila i ona nekog mladog naciste koji bi Hitlerovu zastavu objesio negdje u tek oslobođenoj Evropi. Ili nekog mlađahnog Srbina koji bi nakon akcije Oluja, 1995., negdje u Hrvatskoj izvjesio srpsku zastavu. Ne bi mu „oslobodioci“ sudili, nego bi ga zatukli na licu mjesta. E, ali mali će splitski „mučenik“, odlukom gradskog vijeća Splita, dobiti spomenik, baš na Marjanu, kultnom splitskom brdu, tamo gdje su se dizanjem ustaške zastave već 1947. pravi Hrvati borili za Hrvatsku po mjeri vladajuće desnice čiji splitski predstavnik, gluplji i od malog Tente, kaže kako vjeruje da će u drugom krugu izbora „Split potvrditi da je hrvatski Split i da u njemu stoluje HDZ“. To jest da su glasači ljevice protunarodni elementi, antihrvati, koji svakako zaslužuju sudbinu Frane Tente.
Uglavnom, u općoj desničarskoj izbezumljenosti zbog mogućeg izbornog poraza septička jama je otvorena, smrad kulja, aktualna predsjednica kaže kako je sigurna da je „poginulima drago da su poginuli za Hrvatsku“, odvratno čak i za nju koja je pet godina mahom iskoristila za upadanje u sportske svlačionice, ljubljenje s nogometašima, druženje s mafijašima i ratnim zločincima, poručivala biračima neka se isele ako im se ovdje ne sviđa, uživala u nasilju nad migrantima, blebetala uglavnom gluposti i svejedno, unatoč trudu, otvorenom preziranju antifašizma i proustaškoj retorici, nije pobijedila u prvom krugu izbora. Zato je valjalo mobilizirati sve snage, zato je u Splitu krenula mahnita potraga za gradskim ustašom, e kako bi se osokolilo i privuklo ono još desnije, provincijsko biračko tijelo čiji su glasovi u prvom krugu izbora otišli nekom proustaškom pjevaču, pa je standardnom revizijom povijesti iz prašine izvučen jedan nacistički balavac, kako bi ga se pretvorilo u mitsku figuru Splita. Hoće li to biti dovoljno da Split dokaže da je „hrvatski Split“ i glasa za sadašnju predsjednicu? Ili je ipak beznađe desnila postalo neizdrživo?
