U cijeloj BiH teško je naći medij koji je spreman u javnost plasirati toliku količinu neprovjerenih informacija kao što to svakodnevno čini RTRS
ebruar 2014. godine. Mjesec u kojem su se opljačkani, prevareni, gladni radnici i građani Tuzle digli na noge, a onda se građanski bunt proširio diljem Federacije BiH. Milorad Dodik, predsjednik RS-a, tih dana gotovo svakodnevno obraćao se novinarima ili javnosti putem, a koga drugog, doli entitetskog javnog servisa. Koji mu je zdušno, ne navodeći niti jedan validan dokaz, pomagao da građanima plasira priču o “štabu koga vode Amerikanci, a koji stoluje u nekom tuzlanskom hotelu koji skupa s opozicijom sprema nasilnu promjenu vlasti u RS-u”(?!). Istih dana, a sve s namjerom da se građani u Banjoj Luci, Doboju, Prijedoru... ne bi dosjetili da su jednako gladni, nezaposleni, opljačkani, u informativnim emisijama RTRS-a udarne vijesti bile su o “kamionskim gumama dovezenim iz Federacije u Banju Luku spremnim za paljenje u cilju izazivanja haosa”. Istina, koncem tog februara na noge su se digli bivši pripadnici vojske RS-a. Iznijeli su niz socijalnih zahtjeva, ali nakon dva skupa povukli su se s ulice. Jer umjesto da građane informiše šta bivši borci traže, javni servis RS-a, sve pod dirigentskom palicom vlasti, optuživao ih je za izdaju nacionalnih interesa.
Iako se socijalni bunt nije prenio u Republiku Srpsku, otvoreni napadi i pokušaji diskreditacije opozicije i svih koji su na bilo koji način vlast kritikovali, jer bila je izborna godina, nisu na RTRS-u popuštali. Pa su tako u kontinuitetu plasirane priče o dizanju žutih i(li) narandžastih revolucija, o Sorosu koji je sve to finansirao, o “instruktorima” Otpora koji su na prevrat u RS-u podstrekivali opozicionare. Do jedne od najvećih budalaština koju je ikada jedan političar (Nikola Špirić, a ko bi drugi?) ne trepnuvši kazao, a RTRS danima ponavljao, “da se u cilju nasilne promjene vlasti u Budimpešti štampaju bedževi s porukama protiv vlasti”(?!).
I kako te 2014, tako i danas RTRS ostaje u službi vlasti. To da je javni servis, da njegov rad finansiraju svi građani bez obzira na politička uvjerenja i etničku pripadnost, upravljačke strukture ne zanima. A i kako bi kad je generalni direktor na tu poziciju došao ravno iz kabineta premijerke RS-a. Pa shodno tome iz dana u dan u svom informativnom programu svjesno krše sve postulate profesionalnog i objektivnog izvještavanja. Kako smo ponovo u izbornoj godini, tako i “izvještavanje”, odnosno “informisanje” građana postaje sve nakaradnije. Suština se pritom ne mijenja, jer ponovo se sve svodi na plasiranje potpuno neprovjerenih informacija, nenavođenje izvora na kojima se temelje i koje se prvo pojavljuju na krajnje opskurnim portalima u Srbiji. Posljednji u nizu takvih primjera desio se prije nekoliko dana, kada je u centralnom dnevniku preneseno pisanje portala Vesti. Koji “saznaje da obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije” pripremaju “krvavi scenarij” u RS-u. Koji bi rezultirao i atentatom na nekog od opozicionih lidera, za što bi se direktno optužile vladajuće strukture u RS-u. Siniši Mihailoviću, uredniku informativnog programa RTRS-a, zbog činjenice da se Vesti ne pozivaju ni na jedan zvanični izvor, nije bilo ni na kraj pameti da takvu vrstu informacije provjeri prije nego ona bude jedna od udarnih vijesti u dnevniku emitovanom 3. marta. Umjesto toga, potvrdu “vjerodostojnosti” potražili su kod dežurnih analitičara iz Srbije. Koji je, takođe bez argumenata, potvrđuju, razrađuju, a vlast u RS-u “savjetuju” da na to mora odgovoriti kontramjerama. Kakvim, protiv koga, novinari RTRS-a ne pitaju. I nije to, nažalost, prvi put. U cijeloj BiH teško je naći medij koji je spreman u javnost plasirati toliku količinu neprovjerenih informacija kao što to svakodnevno čini RTRS. I potom potvrdu njihove vjerodostojnosti tražiti kod istih sugovornika. Samozvanih eksperata za sigurnost Dževada Galijaševića i Predraga Ćeranića, obojice s platnog spiska Milorada Dodika, te “političkih analitičara” i povjesničara iz Srbije. Spremnih da u po bijela dana na pitanje novinara RTRS-a “da li smo usred noći”, potvrdno odgovore.
Javna obraćanja opozicionih lidera u kojima pozivaju na profesionalno izvještavanje generalnom direktoru RTRS-a Drašku Milinoviću ništa ne znače, ostaju uzaludna. Pa javni servis, na sramotu, ostaje i dalje samo glasnogovornik vlasti, ne vodeći ni na trenutak interesa o javnosti. Uzalud su i brojne, a ne prođe mjesec bez njih, novčane kazne koje RTRS-u, postupajući po prigovorima nevladinih organizacija, građana ili opozicije, izriče RAK. I, bojimo se, nažalost, da je ovo samo uvod u ono što slijedi do oktobra.
