Svih ovih poratnih godina maj je mjesec u kojem ponovo na svjetlo dana izađu sve naše razlike i viđenja koja bi se najjednostavnije opisala nazivom filma Vinka Brešana "Kako je počeo rat na mome otoku?"
Pune dvije decenije srpska politička elita ubjeđuje javnost kako je “vodila samo odbrambeno-otadžbinski rat”. Braneći srpska “vjekovna ognjišta” u Suljagića Sokaku, Kulen-Vakufu, Kozarcu, Srebrenici... No nije u konačnici najbitnije pitanje kako je rat počeo. Jer ono što srpski narativ tvrdi, negiraju snimke na kojima je ovjekovječeno dalekometno topništvo iznad Sarajeva, pucnjevi srpskih snajperista na građane Sarajeva koji su digli glas protiv rata, ubijenih bošnjačkih civila na ulicama Bijeljine.
Daleko poraznija činjenica je što se svih ovih godina u Republici Srpskoj, tačnije u velikom dijelu njene javnosti, svjesno ili prešućuju ili relativiziraju, i ono najgore, negiraju zločini koji su počinjeni nad nesrpskim civilnim stanovništvom. A maj mjesec iz godine u godinu, prevashodno za prijedorske Bošnjake i Hrvate vrijeme je bolnog podsjećanja na dane za koje niti oni, niti iko razuman nije mogao vjerovati da će se na tlu Evrope potkraj 20. stoljeća desiti gotovo identičan scenario kojem je svijet svjedočio tridesetih godina tog istog, 20. stoljeća. Kada su nacisti počeli s progonom Jevreja.
Za one koji bi danas dali sve da ne postoje svjedoci proljeća 1992. godine u Prijedoru zato podsjećamo. Na 31. maj kada su vlasti bosanskih Srba naredile putem lokalnog radija nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i da pri izlasku iz kuća stavi bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor. Ovo je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.
Podsjećamo one koji se sjećati ne žele da je s područja Prijedora prognano gotovo 60 hiljada Bošnjaka i Hrvata, 3.173 ljudi evidentirano je kao ubijeni i nestali, a još se traga za posmrtnim ostacima njih više stotina. Podsjećamo i na 266 ubijenih žena, od kojih je najstarija žrtva imala 85, a najmlađa svega 5 godina. A redom su ubijane nene, majke, sestre, kćeri, unuke iz jedne porodice Bačić, Čaušević, Mehuljanin, Blažević, Marijan...
Podsjećamo ih na Tomašicu, najveću masovnu grobnicu na tlu Evrope. Za koju su prijedorski Srbi znali i o kojoj su godinama šutjeli i bez imalo stida u oči gledali komšijama koji su tražili svoje očeve, majke, sinove, kćeri... Podsjećamo na 102 ubijene djece. I pitamo zašto vlasti Prijedora uporno odbijaju da izdaju dozvolu da se izgradi spomenik za tu djecu? Kao opomena, da se takvo zlo nikada i nikome ne ponovi.
I nije to priča samo Prijedora. Jednako je to priča i Banje Luke i svih onih mjesta koja su se našla pod kontrolom bosanskih Srba. Pa se tako i u Banjoj Luci svjesno okreće glava i šuti nad onim što se dešavalo svih ratnih godina. Vlasti RS-a pucale su od ponosa što je “dostojanstveno” obilježeno svečano otvaranje obnovljene Ferhat-pašine džamije. Samo niko, ni političari ni ini ovdašnji mediji ne pitaju i ne traže odgovor “a ko je tu Ferhadiju srušio?”. Ko je srušio i sve ostale banjalučke džamije? Turbeta. Sahat-kulu. Ko je odgovoran što se na tako varvarski način pokušao izbrisati svaki trag stoljetnog postojanja muslimana - Bošnjaka u tom gradu? Jednako kao što se prešućuje i rušenje Petrićevačkog samostana, crkve u Presnačama, živih spaljenih svećenika i časne sestre. I zašto nikada niko nije odgovarao za progon preko 80 hiljada nesrba iz Banje Luke? Niko ne govori o ubijenim sugrađanima na kućnom pragu. I pravosuđu Republike Srpske koje je te predmete odavno arhiviralo, umjesto da je, a postojali su brojni dokazi, kao što postoje i živi svjedoci, odgovorne privelo licu pravde.
Suočavanje s prošlošću jedini je način da se u ovoj zemlji i među njenim ljudima obnovi povjerenje i stvore novi temelji za suživot. Ali suočiti se s prošlošću znači i prihvatiti svoj dio odgovornosti. Za učinjeno i ono neučinjeno. Jer šutjeti nad zločinima, ne ustati u zaštitu svog susjeda, jednako je kao i zlo počiniti. No umjesto suočavanja sa zločinima koje su pojedinci počinili u “ime svog naroda”, dvije decenije njeguje se kultura zaborava. Njeguje se laž. I zločin opravdava nemogućim opravdanjima. “Mi smo njih protjerali, ubijali kako nam se ne bi desila 1941. godina.” Izgovaraju tu besramnu rečenicu ne trepnuvši kako političari, tako i povjesničari, javni radnici. Ona postaje dio zvaničnog stava o ratnim dešavanjima, opšteprihvatljiva. Na njoj se odgajaju sve poratne generacije. I uči ih se da zaziru od drugih, zatvara ih se u male uskogrude svjetove.
Ali tako je to kod nas. U cijeloj Bosni i Hercegovini. Zato svaki narod i dalje ima samo svoje žrtve. Zločinci su u pravilu samo “njihovi”. Pitaju se porodice vojnika bivše JNA koji su izgubili život u Dobrovoljačkoj zašto ne postoji spomen-ploča za njih. Pitaju se to i porodice onih koji su stradali u tuzlanskoj koloni. Postavljaju to pitanje srpski političari, za njima uglas novinari medija iz Republike Srpske. Ali se ne pitaju ko to i zašto ne dozvoljava da se obilježe ni Keraterm, ni Manjača ni Omarska ni Korićanske stijene. Kao što se ne pitaju zašto to ne dozvoljava apsolutni vladar Prijedora Marko Pavić.
Na sreću, iz godine u godinu 31. maja u Prijedoru sve je veći broj građana iz cijele BiH koji marširaju s bijelom trakom oko rukava. Jednako kao što s tom trakom na ruci prolaze Sarajevom, Tuzlom, Zenicom, Bihaćem, Banjom Lukom. Ne da izazivaju. Nego da podsjećaju da se ne zaboravi i ne ponovi. Proći će, svjesni smo, još mnogo vremena prije nego djeca svoje očeve ne upitaju “šta si radio u ratu, tata”? I prije nego budu spremni i sami na rukav 31. maja staviti bijelu traku. Za sada su oni koji to čine samo trak svjetla u mraku naše svakodnevnice. Ali i vedar dan počinje prvom zrakom sunca.
Smrt fašizmu!
