Bilo bi zanimljivo gledati taj uslovno obećani film: narodni tribun Milorad Dodik, uz grmljavinu pjesme “Padaj silo i nepravdo”, predvodi masu koja juriša na banjalučku Bastilju nepravde
ilorad Dodik će do kraja života pamtiti posljednje dane 2018. godine. Vjerovatno je slutio belaj, pa se, kako bi ga preduhitrio, poslužio lukavstvom, nastojeći da gnjev Banjalučana, okupljenih pod parolom “Pravda za Davida”, preusmjeri na adresu banjalučkog Tužilaštva, koje je nazvao “ključnim subverzivnim i antirepubličkim elementom” i glavnim krivcem za sve što se dešava u “slučaju Dragičević”. Prošlo je deset mjeseci od misterioznog ubistva mladog Davida Dragičevića, a Dodik se tek sada sjetio da izjavi kako je Tužilaštvo neodlučno i spekulativno, kako ne želi da radi i kako je napravilo medvjeđu uslugu Republici Srpskoj. Zaprijetio je da će, ukoliko za mjesec ili dva ne bude tužilačke odluke, on lično povesti građane “da ih izbacimo iz njihovih kancelarija”. Bilo bi zanimljivo gledati taj uslovno obećani film: narodni tribun Milorad Dodik, uz grmljavinu pjesme “Padaj silo i nepravdo”, predvodi masu koja juriša na banjalučku Bastilju nepravde! Dodik je bio uvjeren da će njegov blef umiriti masu, dok vlast ne smisli neki novi trik, kako istina o tome ko je ubio Davida Dragičevića ne bi izašla na vidjelo. Nije ni sanjao da će samo dan-dva kasnije na Trgu Krajine uslijediti događaji koji će i njega i njegov režim kompromitovati širom demokratskog svijeta. Brutalno rastjerivanje i hapšenje demonstranata i privođenje lidera opozicije, uklanjanje svega što je prethodnih dana i mjeseci podsjećalo na spontano preimenovanje glavnog banjalučkog trga u Davidov trg i kukavičluk kompromitovanog šefa policije Dragana Lukača, gradonačelnika Igora Radojičića i predsjednice RS-a Željke Cvijanović, koji se nisu usudili da dođu na mjesto događaja, bili su slika i prilika Dodikovog političkog vilajeta. Nije se oglasila ni Srpska pravoslavna crkva - protiv Dodika neće, a protiv naroda javno ne može. Gradonačelnik je otkazao sve novogodišnje koncerte, a policija zabranila svako okupljanje građana, pa se dugo najavljivana blještava novogodišnja noć pretvorila, metaforički rečeno, u mrkli mrak.
Ali, koliko god ga ti događaji zabrinjavali, Dodika je isto toliko, ako ne i više, pogodila podrška koja je upornim banjalučkim demonstrantima prošle subote upućena iz Beograda, sa skupa kojem je prisustvovalo oko 30 hiljada građana, nezadovoljnih režimom Aleksandra Vučića. Po zakonu spojenih posuda, što nacionalističke vlasti u Banjoj Luci i Beogradu jesu, dva “bratska režima” počela su primati prve ozbiljne udarce. Da li se grudva nade počela kotrljati prema dolini? Nije slučajno da su Vučić i Dodik na ove događaje reagovali na vrlo sličan način, prvi izjavom da je riječ o političkom, a ne o građanskom pokretu, a drugi zavjereničkom tezom, prema kojoj iza protesta u Beogradu i Banjoj Luci “stoje strani faktori, prije svih Velika Britanija, koja želi da sruši vlast u Republici Srpskoj i Srbiji”. Svoje odbijanje da osudi upotrebu sile protiv aktivista pokreta Pravda za Davida, Vučić je srbijanskoj javnosti objasnio ovako: “Izgubili smo Crnu Goru, izgubili smo Kosovo, neću da se svađam sa Dodikom.” Nije li nakon ove izjave suvišno uvjeravati bilo koga da beogradski režim, kako je govorio Dobrica Ćosić, Republiku Srpsku smatra “jedinim srpskim plenom iz ratova devedesetih godina”. Vučić zato širi među Srbima strah od “gubitka” Republike Srpske, a Dodik od njenog nestanka.
Taj isti strah je hipnotička metoda u službi bošnjačke politike, čiji zvani i nezvani protagonisti bezglavo prijete novim ratom u slučaju secesije pomenutog entiteta, iako su i secesija i rat podjednako daleko od svake realnosti. Ovaj srpsko-bošnjački sindrom, plus tzv. hrvatsko pitanje, drže običan svijet u strahu, umrtvljen geslom “Samo nek’ ne puca”. Strah funkcioniše kao ključni psihološki faktor balkanskih etno-politika, strah od dojučerašnje ratom podijeljene braće, strah manjine od većine, strah od susjeda druge vjere i nacije, strah od nasilja koje vlasti nisu u stanju da obuzdaju i, više od svega, strah od beznađa i dugovječnog siromaštva, zbog čega desetine hiljada ljudi ubrzano napuštaju ovaj prostor. U zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, sa tri naroda i tri vjere, sa nizom manjina i zajednicom koju čine “ostali”, strah od različitosti je komplikovaniji i izraženiji. A gdje postoje različitosti, u prvom redu etničke i vjerske, tu postoji i ljubav i mržnja. Nekada je ovdje bilo više ljubavi nego mržnje, a danas je obrnuto. Ni događaji u svijetu ne idu u prilog političkoj stabilizaciji u Bosni i Hercegovini i vraćanju povjerenja među njenim narodima. Političke, ekonomske i socijalne turbulencije šire se planetom poput pandemije. Sve to produžava vladavinu balkanskih nacionalista, koji su uspjeli da građane eliminišu iz politike tako što svaki njihov ulični bunt proglašavaju problematičnim političkim aktivizmom. Dodik i Vučić su, kao što smo vidjeli, upravo tako okvalifikovali velike demonstracije u Banjoj Luci i Beogradu.
Veliki socijalni bunt koji je u februaru 2014. izbio u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i još nekim gradovima Federacije BiH, Dodik je proglasio “političkom revolucijom”, pokrenutom s ciljem da se ona prenese u Republiku Srpsku i izazove krizu u tom entitetu. Bošnjački lideri su imali sličan pogled na te događaje, pripisujući njihovim organizatorima i aktivistima političke, a ne socijalne ciljeve. U tu zamku su upali i ovdašnji mediji. Misleći da čine pravu stvar, mediji su branili demonstrante od optužbi za “političku subverziju” i tako činili medvjeđu uslugu onima koji su tih zimskih dana izlazili na ulice da, a šta bi drugo, ruše do grla korumpiranu, kriminogenu i nepotističku vlast. Građanski bunt pod parolom “Pravda za Davida” ne iscrpljuje se tim slučajem, on je radikalan izraz širokog nezadovoljstva postojećim režimom. Međutim, sa stanovišta apsolutističkog uma, narod nije pozvan da se, izlazeći na ulice, bavi politikom. Narod može da traži više posla i više pravde, može da šeta, zviždi, lupa u prazne kante i viče šta hoće, ali samo ako to nije usmjereno na rušenje vlasti.
Ali, zašto bi građani bili stigmatizirani ako je upravo vlast iznudila njihove frustracije? Zar politika nije okupirala sav javni život, a u znatnoj mjeri i privatni? Zar, konačno, nije davno rečeno: Ako se ne baviš politikom, politika će se baviti tobom!
