Sa ekipom Televizije BiH sam ratne 1994. godine preko planine Prenj ušao u opsjednuti Mostar. Sjećam se kako sam u kratkom predahu od višesatnog penjanja susreo jednog Mostarca koji me pripremio na svojevrsni civilizacijski i kulturološki šok. Na moje pitanje gdje se tako užurbano uputio – odgovorio mi je sa karakterističnom hercegovačkom ironijom koja se vidjela i u njegovim živim, bistrim tamnosmeđim očima: „Idem svojoj kući do koljena“.
Piše: Dino Mustafić
Nažalost, ovo nije bila stilska figura već realnost koju sam zatekao u „gradu svjetlosti“, kako su mnogi pjesnici opisivali čudesni grad na Neretvi. Snimio sam za dokumentarac srušen grad do temelja, sadistički razaran – sa prednjim fasadama izbušenim k’o sir od gelera i metaka, u kojem su ulice bile stvarni filmski dekor neviđene ratne apokalipse. Moj film je postao svjedočanstvo o silini mržnje koja je kulminirala šenlučenjem nakon pada Starog mosta kao historijskoj epizodi varvarstva. Mostar nije bio jedina žrtva rušitelja gradova sa vojnom doktrinom mučitelja, koji su sa merakom držali urbane cjeline mjesecima i godinama bez struje, vode i plina. Do novembra 1995. godine kad je Mirovni sporazum u Daytonu potpisan, gotovo pola od 4,2 miliona stanovnika BiH moralo je napustiti svoje domove. Otprilike oko 400.000 kuća je bilo srušeno i preko 100.000 ubijeno. U Dejtonskom sporazumu u famoznom Aneksu 7 želi se ublažiti posljedica etničkog čišćenja kao jednog od ciljeva rata, pa u prvom paragrafu piše: „da se sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno vratiti kući“. Povratak je bio stavljen u sam vrh prioriteta čime je počeo jedan od najvećih socijalnih eksperimenata, koji je trebao za rezultat dobiti da dojučerašnji neprijatelji opet žive kao komšije. Konstrukcija Sporazuma nije se vodila onim drevnim predanjem da je temelj buduće kuće ispravno položen kada ugaoni kamen predstavlja početnu tačku nove građevine – u ovom slučaju postdejtonske BiH. Od starih građevinara znamo lekciju kako položaj ugaonog kamena određuje i ugao drugih zidova. Ako je ugaoni kamen loš. tj. kriv, na kraju je često i čitava zgrada loša, a posljedica toga je njena nesavršenost koja smanjuje sigurnost zgrade. Ako to prebacimo na društvene okolnosti savremene BiH u izgrađivanju svih naših odnosa sa drugim ljudima, onda je taj ugaoni kamen itekako nahero postavljen kao „društvena korist“. Ovako ugrađen u temelju kao etnička demokratija za zajedničku kuću svih, on ne može stvoriti prijateljske, a niti sustanarske odnose. Odnosi koji se grade na njemu nikada se ne mogu ispravno razvijati, niti je taj kamen u stanju da izdrži potrese koje život u BiH na svakodnevnoj razini donosi. Svima je jasno kako novosagrađena dejtonska kuća ima Ustav Bosne i Hercegovine koji ne dozvoljava razvoj demokratije, tim prije što su njime, u jednom dijelu, zagarantovana prava isključivo pripadnicima tri konstitutivna naroda – Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Jevreje, Rome i druge manjine Ustav ne poznaje kao kategoriju. Stvarni život se odvija u okviru tri jednopartijska sistema, što će reći da svaki narod u BiH ima svoj jednopartijski sistem koji se odvija u najjačim etničkim partijama struktuiran u ćopavom državnom tronošcu na vlasti (SDA-HDZ-SNSD). Prema tome, to samo po sebi proizvodi totalitarne odnose u svakom od tih etničkih korpusa. Sebe su proglasili „legitimnim predstavnicima naroda“ za koje znamo da im moralna osjetljivost nije na cijeni: oni sve čine da demokratije ne bude. Naime, kada su oni na vlasti nema ni legitimne opozicije. Svako ko ne podupire stranke sa etničkim principom, za početak uopće nije ni dio vlastitog naroda. Navodno pravi narod prvo treba „ekstrahirati“ iz ukupnog broja stvarnih građana, pa se pretpostavlja da bi taj idealni narod bio moralno čist i nepogrešiv u svojoj volji. E, takvi politički mislioci koji smatraju da politička zajednica više ne bi trebala biti podjeljena, da je moguće da narod bude jedno te da kao zajednica ima jednog istinskog predstavnika, nemaju nikakvih smetnji da se dogovaraju o budućnosti države BiH u kojoj se ne vide pod zajedničkim krovom. Dodik i Čović smatraju da budućnost BiH ovisi o dva nacionalistička projekta, pa su rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena. Politički dogovor uz mentorstvo Zagreba i Beograda, kvazi imperijalnih tutora, tzv. garanta Dejtonskog sporazuma, jeste da treba učiniti život u BiH nemogućim raznim opstrukcijama i blokadama, do onog trenutka kada bi Zapad zbog svojih interesa, iscrpljen i razočaran disfunkcionalnom državom, mogao dozvoliti rekonfiguraciju svojih interesa na Zapadnom Balkanu. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto u nekoj svjetskoj metropoli, pa da se diplomatskom olovkom kao satarom raskomada, što se nije moglo učiniti ratom.
Minuta šutnje u Skupštini Republike Srpske nedavno preminulom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku jeste zapravo minuta šutnje za zajednički život. Aktuelna vlast predvođena Dodikom razorila je sve društvene kapacitete za sklapanje pristojnih društvenih aranžmana. Taj uvid počinje na identifikaciji zlodjela svojih prethodnika, jer RS mora iznova da izgradi sopstveni politički identitet u opreci prema masovnim zločinima koji su počinjeni i koji se ne mogu ni objasniti ni opravdati. Ovom politikom „normalizacije“ i rehabilitacije zločina i zločinaca institucionalizira se historijska tačka novog nacionalnog identiteta Srba iz RS koji je apsolutno neprihvatljiv drugim narodima u BiH. I pozicija i opozicija anulira mogućnost da se pojavi saosjećanje i solidarnost za drugog i drugačijeg, poštovanje i pijetet za žrtve i njihove porodice, čak i na razini najobičnije građanske pristojnosti koja je očito trajno protjerana kategorija iz ovog društva. Pošto predstava o sebi prije zločina nije moguća, a vlast nema viziju, ideju šta želi od RS-a kao dijela BiH, osim da ga u doglednoj budućnosti pripoji Srbiji, identitet čitavog društva i identitet svakog građanina za njih jeste sumnjiv, neodređen, nestvaran, jer se identitet gradi na kontinuitetu predstave o sebi koji je u ovom slučaju vezan za vrlo kratko razdoblje postojanja na zločinu.
Izborni zakon kojeg ultimativno želi nametnuti HDZ, i to po hitnom postupku – uz obrazloženje kako se time Hrvatima kani vratiti dostojanstvo i osjećaj da su svoji na svome, jer će u protivnom i dalje ostati građani drugog reda, jeste nastavak segregacijske politike predvođene Draganom Čovićem čiji je učinak kao „čuvara“ hrvatstva zapravo „nepostojanje Hrvata u pola države“. Agresivno i nepristojno se pokušava lažirati etnička ugroženost Hrvata u Federaciji BiH potkrepljujući to izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH kao člana iz reda hrvatskog naroda. Po postojećem izbornom zakonu glas svakog Hrvata na prostoru Federacije vrijedi jednako. Ono što želi Čović jeste podjela na pravovjerne i Hrvate drugog reda. Nije teško pogoditi da „legitimni“ budući član Predsjedništva može biti isključivo samo sa članskom kartom HDZ-a koji će pobrati glasove na relaciji od Neuma do Livna, pa taman to bilo i dva puta manje od onoga ko ih dobije u ostatku zemlje. Slično bi bilo i s Domom naroda federalnog, a onda, po Čovićevoj logici, i državnoga parlamenta. Jer, među 17 delegata federalnog Doma naroda niti na jedno mjesto ne bi mogli računati Hrvati Sarajevskog ili, recimo, Unsko-sanskog kantona. Oni nisu dovoljno bitni za kriminogenu HDZ-ovu oligarhiju koja ih na sopstvenoj kućnoj adresi tako želi učiniti građanima drugog reda. Međutim, to je konstantna karakteristika etnopolitike koja sve svodi na nacionalnost i dominaciju na onom dijelu teritorije gdje imaju većinu. HDZ reducira sve građane na njihov etnicitet i ne želi prihvatiti da postoje neki građani kojima nacionalnost nije toliko važna i koji imaju dvojnu ili trojnu nacionalnost, odnosno koji imaju prvenstveno osjećaj lojalnosti i pripadnosti državi, odnosno državljanstvu koje imaju. To znači da se osjećaju kao građani koji ne pristaju na prebrojavanje krvnih zrnaca. U okviru nacionalističke logike građana uopće nema, niti ih može biti. Jednostavno je nemoguće. Čović to eksplicitno kaže: „U BiH reći građanska država to znači unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu“. Na ovaj rasistički i islamofobni stav naslonio se i novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović koji svojim posljednjim izjavama o BiH iskazuje nediplomatsku nadmenost i orijentalistički odnos neokolonijalnog karaktera prema susjednoj zemlji. Njegove izjave u konačnici zvuče politički dezorijentisano i pogubno za sami položaj Hrvata u BiH. I posjeta člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika Zagrebu, ponajviše zbog obrazloženja koje je dao sam hrvatski predsjednik da se s njim sastao kao s „liderom Srba“, jeste nepobitni dokaz derogiranja institucija države BiH od strane Hrvatske. Da bi istina bila cijela treba reći da je predsjednik Hrvatske identičan poziv uputio i Bakiru Izetbegoviću kao „lideru Bošnjaka“, koji je radi impulsivnih izjava potencijalnog domaćina odredio da svoj posjet Zagrebu okonča na adresi Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske i predsjednika HDZ-a. Koliko god se Izetbegović pokušava domaćoj javnosti predstaviti kao politički oponent etničkom reprezentu, svojim odlaskom u Zagreb je potvrdio koliko je pouzdan politički partner onima koji ne dozvoljavaju reformatorski put BiH u procesu EU integracija. Očigledno je da postaje sve jasnije kako je princip konstitutivnosti naroda, na način na koji ga interpretiraju etno-nacionalisti i njihovi intelektualni poslužitelji, nespojiv sa pravnom stečevinom Evropske unije. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“ nije sprovedena zato što je ona nesprovodiva u zadatom ustavnom okviru konstitutivnosti naroda. Ta i nekoliko drugih presuda Evropskog suda za ljudska prava predstavljaju minu u temeljima BiH ustavnog sistema baziranog na etničkoj diskriminaciji. Kakva god da je današnja Evropska unija, još uvijek je nezamislivo da etnicitet bude ključni izvor legitimiteta političke vlasti u jednoj državi. To ne odgovara ni prvom u Bošnjaka kojem su „usta puna zemlje“ i odbrane BiH, a u sredinama gdje ima vlast i po sistemu „jedan čovjek, jedan glas“ ne pokazuje demokratske principe vladanja po kojima bi, recimo, jednake šanse za zapošljavanje u Zenici sa Bošnjacima imali i Srbi i Hrvati i ostali. Ili po kojima na čelo kulturnih ili državnih institucija u Sarajevu ne bi dolazili, bez obzira na profesionalnu nekompetentnost, prije svega članovi vladajućeg SDA.
SDA ništa ne čini da zajednica bude utemeljena tako da pravi odnos građana naspram države, a ne odnos naspram tri etničke skupine, čiji su predstavnici privatizovali BiH. Da joj je stalo do drugačijeg društvenog koncepta kojeg su deklarativno ovjerili i na posljednjem stranačkom kongresu, ponudili bi za 25 godina svoje vladavine multietničku platformu koja bi garantovala Srbima i Hrvatima da neće biti majorizirani. SDA godinama kreira etnokratski sistem koji ne proizvodi nijednu vrijednost. Proizveo je samo političke orijentacije diobe i latentnog nasilja; odnos mi-oni nije proizveo demos, nije proizveo građane.
Svi oni koji odbijaju mogućnost da je multietnička zemlja moguća nastavak su arhetipa Miloševića i Tuđmana, koji su sa indignacijom i pod represijom pristali na potpisivanje Dejtona jer su bili spremni uzeti šta je moguće. Njihova averzija prema identitarnoj, historijskoj i kulturno-državnoj tvorevini BiH, zajedničkoj kući u kojoj svima može biti dobro ako žive u skladu, ostala je kao zadah leša iz 90-ih koji se može provjetriti samo otvaranjem prozora prema modernoj i građanskoj državi.
