Umjesto parlamentarnih rasprava ili javnih debata o mogućnostima rješavanja albanskih problema, opozicija zahvaćena u mrežu financijskih interesa, odustala je od, do sada barem fiktivnih, demokratskih procesa. Samouvjerenost je tolika da su ovaj put odbili poslušnost čak i Europskoj uniji, ultimativnom moralnom autoritetu Balkana.
Albanska opozicija je u posljednjih mjesec dana organizirala nekoliko nasilnih prosvjeda protiv Vlade na čelu s premijerom Edijem Ramom. Važno je napomenuti da su se ovi prosvjedi dogodili nakon relativno mirnog perioda u albanskoj politici. Osim studentskih prosvjeda koji su si priskrbili širu društvenu podršku i čije je zahtjeve Vlada djelomično prihvatila, nije bilo značajnih komešanja u formalnom političkom životu. Parlamentarne debate gotovo da nisu postojale i to iz dva razloga. Prvi je taj što opozicija više ne tretira parlament kao ozbiljnu državnu instituciju kroz koju može promovirati i realizirati svoje stavove, a drugi je taj što se zakonski prijedlozi u parlamentu koje podnosi vlast zapravo ne razlikuju od onih koje je podnosila današnja opozicija dok je obnašala vlast. Vlada se trenutno nalazi u drugoj godini mandata i opozicija je valjda zaključila kako je prošlo previše vremena u kojima nema doticaj s polugama moći i utjecajnim kapitalom, tako da je odlučila na silu si povratiti te privilegije.
Sličnost u politikama nominalno lijeve, Ramine Socijalističke stranke i desne Demokratske stranke je vjerojatno najupečatljivija u cijeloj jugoistočnoj Europi. Kad se usporede ekonomske politike tih stranaka lako bi se moglo zaključiti da ih je sastavila ista grupa ljudi. A ako se zagrebe malo dublje i pogleda tko su osnovni poslovni partneri vlade, tj. kompanije koje redovito pobjeđuju na javnim natječajima, sve se svede na tri-četiri kapitalista koji uživaju lukrativne ugovore s državom bez obzira tko je na vlasti: socijalisti ili demokrati. Jedan od njih je Samir Mane, glavni poslovni partner bivše vlade Salija Berishe iz Demokratske stranke, kao i Ramine vlade. Koncesija i monopoli koje je Maneu omogućio Berisha, za vrijeme Ramina mandata samo su se proširili u druge sektore kao što su turizam, financije i energija. Uloga koju krupni kapital igra u političkom životu Albanije u proteklih nekoliko dekada rezultirala je potpuno erozijom bilo kakvih demokratskih i formalnih procedura u praksi i retorici dviju najvećih albanskih stranaka. Ekonomski, a samim tim politički život u Albaniji, odvija se pod diktatom nekolicine biznismena. Nedavni je slučaj kupovine vile od 1,6 milijuna eura za ambasadora Europske unije u Albaniji razotkrio još širu mrežu Maneova utjecaja.
Bliske veze između državnog aparata i interesa kapitala dovele su do instrumentalizacije države i javnih sredstava u korist servisiranja krupnog kapitala. Pritom stranke na vlasti funkcioniraju kao posrednici koji si pritom uzimaju proviziju kroz krajnje mutne i problematične financijske mehanizme i transakcije. Zbog izostanka regulatornog okvira čak je MMF 2018. godine tražio ukidanje javno-privatnih partnerstava (JPP) koji su trebali odvijati unutar projekta “Milijardu eura JPP-a” Ramine vlade. S obzirom na to da je Vlada jedina ustanova u državi koja raspolaže javnim sredstvima (parlament formalno odobrava proračun) i da je u njoj koncentrirana sva politička moć, sve ostale institucije se iz perspektive političkih stranaka čine nevažnima i irelevantnima. Taj gubitak legitimnosti svih ostalih institucija doveo je do zanemarivanja njihove ustavne uloge u albanskom političkom sistemu i političkom životu.
Odustajanje od parlamentarizma
Zbog toga obje stranke, dok su u opoziciji, koriste vanparlamentarne mehanizme kako bi promijenile vlast, i to uvijek po istom scenariju i s istim argumentima. Kada je Rama 2011. godine organizirao i vodio prosvjed protiv Berishine vlade pod optužbama da je ogrezla u korupciji, eskaliralo je nasilje i troje prosvjednika je poginulo. Tadašnja vlast je tvrdila da prosvjedi ne predstavljaju europsko lice Albanije, da opozicija ugrožava strateške interese zemlje, uništava javno i privatno vlasništvo te se kriminalnim putem nastoji domoći vlasti. Nakon osam godina viđamo iste scene: nasilni prosvjedi, optužbe za kriminal i korupciju, samo su strane promijenjene. I sada Rama tvrdi da prosvjedi ne predstavljaju pravu Albaniju i da opozicija ugrožava strateške interese: ovaj put otvaranje pregovora o članstvu u EU najavljeno za lipanj.
Opozicijska Demokratska stranka prije dva tjedna “spalila” je mandate svojih zastupnika i ostavila parlament bez oporbe. Iako postoje mnoge pravne nejasnoće o tome kako zamijeniti zastupnike koji su vratili mandate, jasno je da opozicija nema nikakvu motivaciju za nastaviti voditi bilo kakvu političku bitku u sklopu parlamenta. Osim retorike kojom naglašavaju kako ne žele svojim sudjelovanjem u radu parlamenta legitimirati odluke koje donosi većina sklona premijeru Ediju Rami, iza njih ostaje i gorka činjenica njihovog odlaska iz parlamenta: kao politička stranka, oni smatraju da, osim u vladi, nema smisla sudjelovati u drugim institucijama koje nemaju nikakvu moć ili legitimitet.
Albanskim društvom kola ogromna količina financijskih sredstava podrijetlom iz sive ekonomije, a koji nastaje prvenstveno dvosmjernim koruptivnim kanalima vlade i oligarha, zatim iz ekonomske aktivnosti uzgoja kanabisa i trgovine kokainom. Ta se sredstva koriste za održavanje velikih interesnih društvenih mreža, za stvaranje klanova koji se bore za financijsku moć. Drugim riječima, financijski interesi i kontrola društvene moći ciljevi su koji danas u Albaniji dominiraju nad svakodnevnim socioekonomskim potrebama albanskih građana. Ova je zemlja institucionalno zarobljena u mreži financijskih interesa koju održava vrhuška nekoliko najbogatijih albanskih oligarha. Upravo su oni kontrolori političkih elita. Ta je mreža instrument kapitala, ona istovremeno služi namjernom erodiranju demokratskih institucija i omogućava kapitalu hegemonu poziciju nadređenu formalnim uzusima predstavničke demokracije. Ovdje je nužno napomenuti da posebnost albanskog slučaja ne leži u činjenici da kapital određuje uzuse demokracije, to se naime događa i u SAD-u i u EU, no Albanija je ilustrativni slučaj utoliko što ekstremi koji ovdje postoje mogu biti upozorenja za budućnosti svih drugih zemalja u kojima je dominantna društvena proizvodna paradigma kapitalistička ekonomija.
Upozorenje mogućih budućnosti
Albanija kakva je danas, upozorenje je o jednoj od mogućih budućnosti ostalih europskih zemalja. Neravnomjerna distribucija bogatstva koja akumulira kapital u rukama viših društvenih klasa, a one niže ostavlja bez resursa, dovodi do neprepoznatljivih oblika pokušaja kontrole državnih institucija i predstavničke demokracije, a koji su van tradicionalnih demokratskih procedura. Na taj način državu svodi tek na sredstvo ostvarenja interesa kapitala. Rezultat toga je potpuni gubitak povjerenja u državne institucije i demokratske prakse, a primjer toga vidimo u ovom opozicijskom odlasku iz parlamenta kao najrazvijenijeg oblika organizacije političke djelatnosti društva. Obični građani u ovom su se procesu našli zahvaćeni usred raznih interesnih mreža te su izloženi pritiscima i ucjenama različitih klanova, stoga se i oni sve više distanciraju od države i njezinih disfunkcionalnih institucija. Albansko društvo tako zadržava određen stupanj neorganiziranosti i kaosa – “divljačkog kapitalizma” – koji državu vidi kao prepreku ka ostvarenju ciljeva interesnih mreža (uglavnom akumulacije kapitala u vlastitim rukama).
Dok smo u prošlosti imali priliku promatrati kako Europska unija održava određeni stupanj utjecaja prema svim političkim strankama na Balkanu, i na taj način vraća neki oblik suradnje u odnose između suprotstavljenih političkih stranaka u zemljama među kojima uvijek postoje napetosti, u posljednje vrijeme vidimo da su pritisci kapitala u našim zemljama otišli dalje od preporuka EU. Europski pozivi na povratak parlamentarnim procesima i poziv na poštivanje legitimnosti izabrane albanske vlade mandatirane na prošlim izborima (koje je međunarodna zajednica ocijenila slobodnima i demokratskima) uopće nije rezonirala među albanskom opozicijom. Suprotno njihovoj dugogodišnjoj tradiciji poštivanja izaslanstava EU-a i kontinuiranog usklađivanja s njihovim preporukama, ovaj put su odbili poslušnost i izjavili kako će “učiniti sve da dođu na vlast”. Sada je međutim nestao čak i tradicionalni konsenzus albanskih političara prema kojem je ganjanje moći limitirano tek kad Europa kaže “E sad je dosta!”. S potpunim nedostatkom strukturiranosti političkih stranaka na političkom spektru, te nedostatkom stranaka spremnih promijeniti aktualne političke prakse u ovoj zemlji, stanje stvari čini se ide ka sve sumornijoj budućnosti.
S engleskog prevela Andrea Milat
