Irski film po imenu Podijeljena ljubav (A Love Divided) s kraja prošlog stoljeća priča istinitu priču koja se pedesetih godina odvila u mjestašcu Fethard-on-Sea. Sheila i Sean Cloney su bili u, kako se to našom stručnom terminologijom kaže, u miješanom braku. Sheila je bila protestantica, pripadnica Irske crkve a Sean katolik.
Djeca su prema dogovoru koji su supružnici morali potpisati u katoličkoj crkvi prije vjenčanja, morala biti krštena po katoličkom obredu i s navršenih 6 godina života krenuti u katoličku školu. Tu nastupa dramski zaplet, i Sheila kćerku odlučuje poslati u protestantsku školu: nakon reakcije katoličkog svećenstva, Sheila s djecom napušta gradić a katolici kreću u bojkot susjeda protestanata.
Podjela škola na protestantske i katoličke se protezala od osnovnih škola do univerziteta: dublinski Trinity koledž je tako od osnivanja 1592. godine bio destinacija za protestante, a University koledž je osnovan kao katolička protuteža. I nakon ukidanja zabrane za katolike da studiraju na Trinityju, katolički biskupi Irske su ustrajali u vlastitoj zabrani pastvi da ima posla s Trinityjem: katolici su se tamo mogli upisati isključivo uz posebnu pismenu dozvolu najviših crkvenih vlasti Irske sve do 1970. godine. Nadbiskup McQuaid (kog smo upoznali još u Čudu mađarskom) je tu zabranu branio činjenicom da univerzitet koji ne podučava katoličkim vrijednostima i nema odsjek katoličke bogoslovije vodi studente-katolike u zabludu. Naravno, vjerska pripadnost i predznaci koji su stavljani obrazovnim institucijama neminovno su poprimili i nacionalistički karakter: protestantizam je izjednačavan s anglofilijom, a katoličanstvo s patriotizmom.
Vjerske podjele i tenzije u Republici nikad nisu bile onako intenzivne kao na Sjeveru i zapravo ne predstavljaju temu ovog teksta. Priča o Fethardu može poslužiti kao ilustrativan uvod za vijest koja se ovih dana našla u dnevnim novinama: Irska ukida „krsnu prepreku“ pri upisu u školu. Ova zagonetna sintagma krije relikt prošlosti koji strancu može biti prilično iznenađujući (bar je meni bio): irske škole su do današnjeg dana mogle koristiti činjenicu da dijete nije kršteno za odbijanje upisa. Za potrebe konteksta valja reći da u Irskoj katolička crkva rukovodi s 93% osnovnih škola (irska protestantska crkva s nekih 5 do 6%), odatle ovakva upisna politika. Nije bila rijetkost da roditelji dijete krste iz pragmatičnih razloga, jer je krštenica obavezni dokument pri upisu. Izgleda da je ovoj praksi došao kraj, ali obrazovanje i dalje ostaje „crkvena stvar“. Slabljenje moći Crkve u drugim aspektima života, pojačana imigracija, učenje iz strašnih grešaka koje su načinjene u dvadesetom vijeku i promjene u brojčanom stanju pastve će neminovno utjecati na sekularizaciju obrazovanja. Koliko brzo i koliko planski, to ostaje da se vidi.
Film s početka današnjeg teksta otvara rečenica „Kažu da je prošlost druga zemlja“. Možda je to ipak bila odveć optimistična misao.
Harun Šiljak
