Teško se oteti dojmu da se posljednjih par godina promijenio žanr “bockanja” političkih elita na prostoru bivše Jugoslavije.
Najnoviji primjer je reakcija srpskog ministra spoljnih poslova Ivice Dačića na obustavu istrage bh. pravosuđa oko “napada” na Aleksandra Vučića prije dvije godine u Potočarima. Premda su ona dio standardnog folklora još od završetka ratnih sukoba, pogotovo u jeku predizbornih kampanja, uočljiv je pomak u manirama. Dovoljan da se mediji željni senzacija i klikova, a liberali lokalnog primitivizma koji im daje politički smisao, zapitaju: hoće li možda opet biti rata?
Iako je nedavni ispad bivšeg hrvatskog premijera Zorana Milanovića do kraja etablirao novi žanr, razlozi zasigurno ne leže u zbiru osobnih karaktera trenutnih i bivših političkih vođa u borbi za političku opstojnost. Do prije nekoliko godina međusobni diplomatski prijekori na Zapadnom Balkanu zasnovani su bili na nadmetanju za poziciju jamca političke stabilnosti u regiji. Drugim riječima, radilo se o natjecanju za najposlušnijeg đaka velikih sila. No, pozivanje na političku stabilnost izgubilo je svoju draž, barem iz dva razloga.
Prvi je vezan uz prostor iz kojeg se navodno uvozi stabilnost, a to bi bila Zapadna Evropa. Kriza eurozone, uspon ekstremne desnice i krajnje oportune kalkulacije u rješavanju tzv. izbjegličke krize, pogotovo aranžmani s Turskom, jasan su signal i balkanskim elitama da si mogu priuštiti ponešto radikalniju retoriku. Paralelno s evropskom krizom, svima je postalo jasno da tranzicijska obećanja nisu ispunjena i da je politički horizont koji ih je pratio sasvim sužen. U tom kontekstu nedostatka bilo kakve nove političke vizije i razvojnog modela, ovdašnje elite nastoje legitimitet pronaći u retorici bliskoj onoj iz devedesetih i fingiranju državničkog držanja.
