Dok bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavaju, njihovi „legitimni“ politički predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema narodu koji predstavljaju i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina.
Nije bilo teško pretpostaviti da će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavati iz BiH. Imajući na umu kakve će to posljedice donijeti Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i Katoličkoj crkvi u BiH, napisao sam o tome u jesen 2014. godine tekst pod naslovom Egzodus koji se nikog ne tiče (tekst je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani).
U međuvremenu, a prošlo je od toga pet godina, deseci tisuća bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata su napustili BiH, a čini se kako će se iseljavanja nastaviti i u godinama koje slijede. U spomenutom tekstu sam napisao da bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti, da su sve bliže statusu manjine, iščašene u vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, i nesposobne da spozna samu sebe i svoju nesreću.
Sjetio sam se tog teksta ovih dana pregledavajući statističke podatke samostana i župa Franjevačke provincije Bosne Srebrene u razdoblju od 2016. do 2019. godine. Iseljavanje je, pokazuju statistički podaci, snažno zahvatilo sve župe, a neke od njih su u samo posljednje tri godine ostale bez petsto, tisuću pa i više vjernika. Ovdje je riječ o onim župama na kojima pastoralno djeluju bosanski franjevci, a slično je stanje i u drugim katoličkim župama u Bosni i Hercegovini.
Dok franjevci, svećenici i biskupi u BiH posljednjih godina bespomoćno promatraju nezaustavljivi pad broja vjernika, politički predstavnici toga naroda ponovno se vraćaju zlodusima prošlosti koji su ponajviše i uzrokovali današnje stanje. Koncem ožujka održan je u grotesknoj nacionalnoj opijenosti i patriotskoj atmosferi IV. Sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, na kojem je odlučeno da treba rehabilitirati tu političku zajednicu jer je ona „garant opstanka Hrvata u BiH“ i očuvanja njihovih političkih interesa.
Ne misle tako samo takozvani „legitimni“ politički predstavnici Hrvata u BiH, tako misli i većina njihovih duhovnika i pripadnika tog naroda, uključujući i mnoge koji su zbog takve hrvatske politike i općenito zbog politike u BiH, morali iseliti. Za sadašnje političke predstavnike bosansko-hercegovačkih Hrvata i za njihove duhovne pastire koji se ne žele suočiti s teškim posljedicama herceg-bosanske politike mogle bi se parafrazirati riječi Ive Andrića iz Travničke hronike: „što su niže padali, sve su se više hranili lažima i varali sami sebe velikim rečima, smelim pričama i sujetnim maštanjima.“
Kad cijela ta stvar s Herceg-Bosnom i herceg-bosanskom politikom koja je sudjelovala i u humanom preseljenju i u političkoj trgovini ljudima i teritorijima, ne bi bila tako strašna i užasna, mogli bismo želju za njezinim ponovnim oživljavanjem prokomentirati riječima bosanskog franjevca fra Mate Kristićevića s početka 19. stoljeća, a koje u više navrata zapisuje u svom Enchiridionu (priručniku s praktičnim savjetima): „Što vam vrijedi sada podizati ogradu tora kad ste izgubili stado?“ Ali, najvažnije obilježje te politike i jest u tome što joj je uglavnom stalo do „tora“ – teritorija, a manje ili nikako do ljudi.
U spomenutom priručniku pisanom prije dva stoljeća, u kojem se opisuje propast bosanskog kraljevstva, povijest bosanskih franjevaca i njihova stradanja u osmanskom razdoblju, ovaj franjevac samokritički upozorava i na to da su i nepromišljeni postupci nekih bosanskih franjevaca u prošlosti nanosili štetu i franjevačkoj zajednici i bosanskim katolicima. Zato svoj Enchiridion i posvećuje budućim generacijama franjevaca kako ne bi ponavljali pogreške svojih prethodnika i kako bi i sebi i vjernicima za koje su odgovorni olakšali život. Ne znamo jesu li njegove savjete i upute bosanski franjevci čitali u 19. stoljeću i koliko su im pridavali važnosti, ali je dobro što su franjevci Franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici početkom ove godine objavili ovo djelo jer ono upotpunjuje sliku o životu bosanskih franjevaca i katolika i njihovim stradanjima u osmanskom razdoblju.
Izlet u povijest bosanskih franjevaca i katolika nema za cilj povlačiti usporedbe između prošlog i sadašnjeg vremena, jer su ona različita i u političkom i u religijskom smislu. Ovdje samo želimo podsjetiti da su bosanski katolici (danas etnički Hrvati) i u prošlosti proživljavali vjerojatno i strašnije nevolje nego što je to slučaj danas. Ali u toj mučnoj i turbulentnoj prošlosti bosanski franjevci i katolici su uspijevali ponovno se podizati i obnavljati. Teško je očekivati da će se to dogoditi nakon stradanja u posljednjem ratu i sadašnjih masovnih iseljavanja, pogotovo ako se i dalje slijepo bude slijedila sadašnja hrvatska politika u BiH.
Dok, dakle, bosansko-hercegovački Hrvati masovno odlaze iz svoje zemlje, njihovi „legitimni“ predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema vlastitom narodu i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina. Istodobno predstavnici Katoličke crkve pozivaju s oltara na „očuvanje katoličkih i hrvatskih ognjišta“, ali čini se da ti pozivi dolaze prekasno i da su dijelom pokušaj umirivanja vlastite savjesti zbog šutnje ili nekritičkog pristajanja uz hrvatsku politiku proteklih desetljeća.
Za to vrijeme, bosansko-hercegovački katolici i Hrvati, što zbog nemogućnosti da u vlastitoj zemlji dostojanstveno žive, što zbog političke nesigurnosti i straha od ugroženosti kojim ih plaše njihove vođe, suočeni s „beskućništvom neviđenih razmjera i neukorijenjenošću neviđenih dubina“ (H. Arendt), razočarani i ogorčeni, kao „lutajući apatridi“ iseljavaju masovno, a možda i nepovratno.
Egzistencijalnu, socijalnu i političku nesigurnost našeg podneblja, iako u jednom drugačijem vremenu i kontekstu, književnik Mirko Kovač u svom romanu Grad u zrcalu sažima u jednoj rečenici: „Treba bježati iz zemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo.“ Čini se da ova rečenica opisuje sadašnju sudbinu bosansko-hercegovačkih Hrvata i velikog broja ljudi koji posljednjih godina bježe s Balkana.
Socijalna bijeda je posljedica ovdašnjih politika koje konstantno šire strah od drugih i ostaju neprobojno zapakirane u nacionalističke narative, odgađajući mogućnost uspostave društva iz kojeg ljudi neće prisilno odlaziti. U takvom političkom ozračju – u ozračju straha, nesigurnosti i konstantnih napetosti, u društvu korupcije i kriminala, mnogi više ne vjeruju da je moguća drugačija i bolja Bosna i Hercegovina. Besmisao koji proizvode ovdašnje politike konstantno ubija društvenu nadu i tjera ljude iz ove zemlje.
Ako nekad u budućnosti neki bosanski franjevac bude sastavljao „svoj enchiridion“ i istraživao što se to dogodilo s bosanskim katolicima koncem 20. i početkom 21. stoljeća, morat će konstatirati da se njegovi prethodnici, uz rijetke izuzetke, nisu znali nositi s izazovima vremena i da su sudbinu naroda koji duhovno vode izručili u ruke političkim mešetarima koji su trgovali ljudima u ratu i koji su ih svojom politikom u miru otjerali iz vlastite zemlje.
